Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2878/14 (R. H. i S. T. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2878/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-2878/14, rješavajući apelacije Remze Hrnčić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Remza Hrnčić i Samira Tokić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003776 14 Gž od 10. aprila 2014. godine;
“Poljopromet” a.d. Čelinac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 004655 12 Rev od 17. juna 2014.
godine;
Hafa Salkić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 024332 15 Gž 2 od 26. maja 2015. godine;
M. J., protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 096727 15 Pž od 15. juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2878/14
1. Remza Hrnčić i Samira Tokić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Gradačca, koje zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnijele su 19. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003776 14 Gž od 10. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica i tužitelja S.H. kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi JP „BH Pošta“ d.d. Sarajevo i D.D. „BH Telecom“ Sarajevo, kao pravni sljednici bivšeg JP PTT Saobraćaja BiH Sarajevo, u obavezi da izmire potraživanje apelanticama i tužitelju S.H., iz presude Osnovnog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 24. oktobra 1991. godine, kao izvršne isprave. U toku postupka je utvrđeno da je presudom Osnovnog suda od 24. oktobra 1991. godine, tuženi DP PTT Saobraćaja Brčko obavezan da predniku apelantica i tužitelja S.H. na ime naknade štete zbog izgubljenog ličnog dohotka isplati određene novčane iznose. Isto tako je konstatovano da su apelantice i tužitelj 20. jula 2005. godine u prijedlogu za izvršenje kao pravnog sljednika DP PTT Saobraćaja Brčko označili JP PTT Saobraćaja BiH Sarajevo, nakon čega su zaključkom suda od 15. avgusta 2007. godine upućeni na parnični postupak radi dokazivanja. Nadalje je utvrđeno da je DP PTT Saobraćaja Brčko upisano u sudski registar 29. decembra 1989. godine i da se nije uskladilo sa Zakonom o preduzećima Brčko Distrikta u zakonom predviđenom roku, dok je JP PTT Saobraćaja BiH upisano u sudski registar 31. jula 1992. godine, da bi sa radom prestalo 2001. godine nakon podjele na dva nova pravna subjekta – JP „BH Pošta“ Sarajevo i JP „BH Telecom“ Sarajevo. Također je konstatovano da nad DP PTT Saobraćaja Brčko nije pokrenut postupak likvidacije, niti je isti brisan iz registra. Konačno, zaključeno je da JP PTT Saobraćaja BIH nije pravni sljednik DP PTT Saobraćaja Brčko, te je u skladu s tim sud donio odluku kao u izreci presude.
AP-4121/14 2.“Poljopromet” a.d. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Lazo Radić, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 004655 12 Rev od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu zaključka SO Čelinac od 11. novembra 1977. godine stekao pravo trajnog korišćenja na nekretninama (pobliže opisane u izreci drugostepene presude), kao društvena svojina s pravom korištenja SO Čelinac, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu ove presude upiše kao nosilac prava trajnog korišćenja u dijelu sa 1/1. U toku postupka je utvrđeno da je pravnom predniku apelanta (AIPK „Poljopromet“ OOUR Čelinac), zaključkom skupštine tužene od 11. novembra 1977. godine, dodijeljeno na trajno korištenje građevinsko zemljište u društvenoj svojini, te da je nakon pribavljanja potrebnih dozvola apelant na dodijeljenom zemljištu sagradio poslovni objekat i nadstrešnicu, da se u zemljišnim knjigama navedeno zemljište vodi kao opštenarodna imovina sa pravom korištenja u korist tužene i da je u katastarskom operatu tužena upisana kao posjednik tog zemljišta. Nadalje je zaključeno da pravni osnov za sticanje prava korištenja na društvenom zemljištu predstavlja konačno rješenje opštinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove, a ne odluka skupštine opštine. U skladu s tim, utvrđeno je da zaključak skupštine tužene iz 1977. godine nikada nije izvršen, iz razloga što organ tužene nadležan za imovinsko-pravne poslove nikada nije donio rješenje o davanju navedenog zemljišta na korištenje, te da apelant ne posjeduje pravni osnov za sticanje prava korištenja na predmetnom zemljištu. Imajući u vidu da je apelant tražio da se na osnovu zaključka skupštine tužene utvrdi da je stekao pravo korištenja zemljišta u društvenoj svojini, sud je, krećući se u granicama postavljenog zahtjeva i činjenica, donio odluku kao u izreci presude. AP-3742/15
3. Hafa Salkić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 25. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 024332 15 Gž 2 od 26. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da tuženi uznemirava apelanticu u vršenju prava vlasništva na nekretninama (pobliže opisane u izreci presude), na način da iz ulaznog šahta odvodi otpadne vode iz štale prema nekretnini apelantice, te da se naloži tuženom da prestane sa uznemiravanjem prava vlasništva na navedeni način, da odvod iz otpadnih voda iz štale riješi na način tako da otpadne vode ne dolaze na parcelu apelantice i da prestane sa ovakvim ili sličnim uznemiravanjem prava vlasništva. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantice da se utvrdi da je tuženi uznemirava u vršenju prava vlasništva na nekretninama na način da je na svojoj parceli iskopao ulazni šaht iz kojeg odvodi fekalne vode prema parceli apelantice, te da se naloži tuženom zatrpavanje navedenog šahta i da mu se ubuduće zabrani takvo ili slično uznemiravanje prava vlasništva apelantice. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi odvod otpadnih voda iz njegove štale uredio na način da ih je usmjerio u šaht koji je spojen sa glavnom kanalizacijom, a koja prolazi kroz parcelu apelantice i koju je apelantica na svojoj parceli začepila, pa se stoga otpadne vode razlijevaju po njenoj parceli. Nadalje je utvrđeno, prema mišljenju i nalazu vještaka građevinske struke, da tuženi nije na propisan način riješio pitanje otpadnih voda iz štale, jer se iste ne mogu odvoditi u glavnu kanalizaciju. Također je utvrđeno da, u odnosu na fekalne vode koje se izlijevaju na apelanticinu parcelu, iste je dozvoljeno odvoditi u glavnu kanalizaciju, te da lokacija navedenog šahta nije sporna u odnosu na parcelu apelantice. Isto tako je konstatovano da je doprinos takvom stanju dala i sama apelantica, zbog toga što je začepila kanalizaciju koja prolazi preko njene parcele, pa je u skladu sa svim navedenim, sud donio odluku kao u izreci presude.
AP-4068/15
4. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 31. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 096727 15 Pž od 15. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da nije osnovano potraživanje prvotuženog V. M. kao povjerioca višeg i opšteg isplatnog reda u određenom novčanom iznosu kod drugotuženog „Čajavec
- Centar za kvalitet“ a.d. u stečaju Banja Luka, i da se obaveže prvotuženi da u stečajnu masu drugotužene vrati određeni novčani iznos, te da se obaveže drugotuženi da izvrši ispravku tabele priznatih potraživanja, na način da se u tabeli u koloni višeg i opšteg isplatnog reda kod prvotuženog umanji iznos potraživanja za navedeni određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant odlukom iz 2006. godine, kao direktor drugotužene (na kojoj poziciji je zamijenio prvotuženog), rasporedio prvotuženog na poslove i radne zadatke servisera, da bi nakon toga apelant donio odluku o otkazu ugovora o radu za prvotuženog sa 6. februarom 2007. godine. Nadalje je utvrđeno da je upravni odbor drugotuženog u aprilu mjesecu 2007. godine, razriješio apelanta dužnosti direktora, a za vršioca dužnosti direktora imenovao Lj. Č. koja je ostala na navedenoj funkciji sve do otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim. Isto tako je konstatovano da je Lj.Č. u maju 2007. godine, donijela odluku o vraćanju prvotuženog u radni odnos, u kom je ostao do otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženim. Također, utvrđeno je da prvotuženi nije brisan niti odjavljen sa evidencije radnika drugotuženog, niti sa evidencije Fonda PIO i Fonda zdravstvenog osiguranja, te je stoga neosnovano apelantovo osporavanje potraživanja prvotuženog, koje je priznato od strane stečajnog upravnika drugotuženog. Imajući u vidu naprijed navdeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2878/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman