Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/14 (M. Z. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-405/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-405/14, rješavajući apelacije M. Z. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. Z., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 RS 050366 13 REV od 31. oktobra 2013.
godine;
GP "Jedinstvo" a.d. Gradiška, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 019987 14 Rev od 16. aprila 2015.
godine;
Veljko Vuleta, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 Rs 032017 15 Rsž od 18. maja 2015. godine;
Dražen Božić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 031142 13 Rev od 27. marta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-405/14 M. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Jajca, podnijela je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 RS 050366 13 REV od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog Srednjobosanskog kantona-Ministarstva unutrašnjih poslova Travnik iz 1997. godine o prestanku radnog odnosa apelantice, te da se tuženi obaveže da apelanticu vrati na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da joj uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. U postupku je utvrđeno da je apelantica konačno rješenje o prestanku radnog odnosa primila 15. februara 1998. godine, a da je tužbu sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa podnijela 10. juna 2011. godine, zbog čega je njena tužba neblagovremena, odnosno podnesena nakon isteka rokova koji su propisani odredbama člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.
2. AP-3152/15 GP "Jedinstvo" a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić advokatica iz Banja Luke, podnio je 23. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 019987 14 Rev od 16. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice B.P. te je utvrđeno da je ništav ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova u periodu od 1. do 19. decembra 2010. godine, te se taj period ima smatrati radom tužiteljice kod apelanta na određeno vrijeme. Pored toga, utvrđeno je da je tužiteljičin rad na određeno vrijeme u periodu od 9. decembra 2008. do 19. decembra 2010. godine prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, te je apelant obavezan da tužiteljicu vati na rad i rasporedi na poslove u okviru njene stručne spreme, da joj isplati izgubljenu zaradu za sporni period i uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. Sud je zaključio da je apelant zaključivanjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima sa tužiteljicom, a radi obavljanja poslova koje je tužiteljica do tada obavljala po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, vršio zloupotrebu njenih prava direktno kršeći odredbe člana 34. ZOR-a. Također je zaključio da, budući da je tužiteljica u sporom periodu bila u radnom odnosu kod apelanta po osnovu ugovora na određeno vrijeme, tj. u neprekidnom trajanju preko dvije godine, smatra se da je tužiteljica u smislu odredaba člana 17. ZOR-a zasnovala radni odnos kod apelanta na neodređeno vrijeme.
3. AP-3253/15 Veljko Vuleta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 Rs 032017 15 Rsž od 18. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi GP „Gradnja“ a.d. Mrkonjić Grad je obavezan da apelantu isplati neisplaćene plaće za period od maja 2012. do januara 2013. godine i otpremninu u iznosu od 4.193,20 KM, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine do iznosa od 8.963,25 KM, te zakonskih zateznih kamata na otpremninu. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da je tuženi izmijenio svoju odluku o prestanku radnog odnosa apelanta, pa je prema toj odluci apelantu radni odnos prestao u februaru 2013. umjesto u novembru 2012. godine, zbog čega apelantu za ostvareni rad od 34 godine pripada iznos otpremnine od 4.193,20 KM, a ne veći iznos koji je apelant tražio predmetnom tužbom.
4. AP-3262/15 Dražen Božić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banja Luke, podnio je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 Rs 031142 13 Rev od 27. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka Disciplinske komisije tuženog AD „Rafinerije nafte“ Brod o otkazu ugovora o radu apelanta iz 2009. godine, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, kao i da mu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati sve pripadajuće naknade iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog teže povrede radne obaveze iz člana 98. ZOR-a, te da je odluka otkazu ugovora o radu donesena nakon provedenog disciplinskog postupka od strane disciplinske komisije tuženog, kao nadležnog organa, u kojem je apelantu data mogućnost odbrane, kao i da je u navedenom postupku učestvovao predstavnik sindikata. Zbog navedenog, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu nezakonita.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 405/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman