Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3820/15 (A. G. i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3820/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-3820/15, rješavajući apelacije Ante Grbavca i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ante Grbavac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299995 14 Gži od 2. jula 2015. godine;

Rade Primorac, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299566 13 Gž od 3. septembra 2015. godine;

E.O., protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 015315 15 Gž od 10. septembra 2015. godine;

„Nova Banka“ a.d. Banja Luka, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 019409 15 Gž od 30. septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3820/15 Ante Grbavac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299995 14 Gži od 2. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 28. decembra 2012. godine kojim se Općinski sud u Sarajevu oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i odbacio apelantov prijedlog za izvršenje od 18. oktobra 2012. godine. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odredbom člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku predviđeno da je izvršna isprava odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Nadalje, utvrđeno je da se u konkretnoj pravnoj stvari, međutim, izvršenje traži na osnovu zaključka nadležnog prvostepenog organa od 7. juna 2011. godine, kojim je utvrđeno da je apelantu rješenjem tog organa od 9. oktobra 2007. godine priznato pravo na ličnu invalidninu, te da će se isplata po tom rješenju vršiti iz sredstava budžeta FBiH. Također, utvrđeno je da prema odredbi člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, rješenje o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. tog zakona, među koje spada i pravo na ličnu invalidninu, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ. S obzirom da je nadležni prvostepeni organ-upravni organ, sud je zaključio da nije nadležan za izvršenje odluka kojima se odlučuje o tim pravima, te je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

2. AP-4518/15 Rade Primorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299566 13 Gž od 3. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 4. januara 2013. godine kojim se Općinski sud u Sarajevu oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari i odbacio apelantov prijedlog za izvršenje od 17. oktobra 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku predviđeno da je izvršna isprava odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnoj pravnoj stvari, zakonom drugačije propisano, budući da je odredbom člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano, da rješenje o pravima na naknadu, među koje spada i pravo na ličnu invalidninu, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ uprave. S obzirom da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o izvršenju novčanog potraživanja na osnovu odluke donesene u upravnom postupku, sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

3. AP-5015/15 E.O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 16. novembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 015315 15 Gž od 10. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 9. juna 2015. godine kojim je uvažena žalba dužnika, pa je shodno tome ukinuto rješenje o izvršenju od 28. marta 2014. godine, izvršni postupak je obustavljen i ukinute su sve provedene radnje, iz razloga što je dužnik u cijelosti postupio po pravomoćnoj i izvršnoj presudi Suda Bosne i Hercegovine od 27. januara 2014. godine unutar paricinog roka od 15 dana. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je posebno cijenjen podnesak apelantove banke u kome je navedeno da je knjiženje uplaćenog novčanog iznosa izvršeno na apelantov račun, kojim je u svako doba mogao raspolagati, pa je pravilan zaključak da bi se izvršenjem rješenja od 28. marta 2014. godine, apelant dva puta namirio po istom osnovu. Također, utvrđeno je da je takav zaključak pravilan i zakonit, a što ne spori ni apelantov punomoćnik, na okolnosti izmirenja dužnog iznosa, izuzev navoda da apelant prije podnošenja prijedloga za prinudno izvršenje nije mogao raspolagati uplaćenim iznosom. Konačno, utvrđeno je da iz dopisa banke očito proizilazi da je ista greškom unijela jedinstveni matični broj apelanta, pa je sud zaključio da temeljem toga apelant ima mogućnost da zbog eventualno pretrpljene štete, zbog propusta svoje banke podnese tužbu za naknadu iste pred stvarno nadležnim sudom.

4. AP-5031/15 „Nova Banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 019409 15 Gž od 30. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 7. jula 2015. godine, izvršni postupak je obustavljen i ukinute su sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je apelant 3. juna 2011. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice, s prijedlogom da se izvršenje provede na pokretnim stvarima izvršenika, koji prijedlog je prvostepeni sud dozvolio svojim rješenjem od 24. juna 2014. godine. Kako je izvršenje predloženo na pokretnim stvarima izvršenika, utvrđeno je da je prvostepeni sud svojim zaključkom od 23. oktobra 2014. godine naložio sudskom izvršitelju da 3. decembra 2014. godine izađe na lice mjesta i izvrši popis, zapljenu i procjenu pokretnih stvari izvršenika. Nadalje, utvrđeno je da je sudski izvršitelj 3. decembra 2014. godine, nakon izlaska na lice mjesta, u zapisniku konstatovao da izvršenik ne posjeduje imovinu, nakon čega je prvostepeni sud ponovno donio zaključak od 17. marta 2015. godine, kojim je naložio sudskom izvršitelju da izađe na lice mjesta i izvrši popis, zapljenu i procjenu pokretnih stvari izvršenika, a što je sudski izvršitelj i učinio 3. juna 2015. godine, te ponovno konstatovao na zapisnik da izvršenik ne posjeduje pokretne stvari koje bi bile predmet izvršenja.

Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud donio zaključak od 5. juna 2015. godine kojim je pozvao apelanta da predloži druga sredstva ili predmete izvršenja jer se izvršenje ne može provesti na predloženom predmetu i sredstvu, te ga upozorio da ukoliko u određenom roku ne postupi po zaključku suda, da će se izvršni postupak obustaviti. Shodno tome, utvrđeno je da je iz uložene dostavnice u spisu vidljivo da je apelant zaključak od 5. juna 2015. godine primio 11. juna 2015. godine, što znači da mu je ostavljen rok od 15 dana za preduzimanje naložene radnje nakon što je primio pismeno, tj. najkasnije do 26. juna 2015. godine, a kako apelant nije postupio u ostavljenom roku, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je postupak izvršenja obustavio. Osim toga, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepenom sudu dostavio predmetni prijedlog iz razloga što uvidom u fizički spis predmeta i CMS sistem, nije vidljivo da je prijedlog ikada dostavljen sudu. Naime, budući da je apelant kao materijalni dokaz dostavio neovjerenu fotokopiju potvrde o prijemu pošiljke, i neovjerenu fotokopiju povratnice i izvještaja o uručenju, iz kojih nije vidljivo na koji broj predmeta se odnose, niti koja vrsta pismena se šalje, to ničim nije dokazano da se pismeno na koje se apelant poziva odnosi na konkretni predmet, jer se radi o advokatu koji svakodnevno šalje razna pismena sudovima zastupajući svoje klijente, zbog čega je sud zaključio da apelant nije dokazao da je preduzeo predmetnu radnju.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3820/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3820/15 (A. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio