Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2558/14 (S. F. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2558/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-2558/14, rješavajući apelacije „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 I 001990 14 Gži od 16. aprila 2014. godine;
Salmir Fejzić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 083680 13 Gži od 12. marta 2014. godine;
Ramiz Brajković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 I 038113 13 Gži od 21. maja 2014. godine;
Josip Kaurinović, Enes Ramić i Mesudija Talundžić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 137368 11 Gž od 20.
augusta 2014. godine, broj 65 0 I 136440 11 Gž od 20. augusta 2014.
godine i broj 65 0 I 133843 11 Gz od 7. augusta 2014. godine;
„Termik“ d.o.o. Banja Luka, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 089100 15 Pžip od 26. marta 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2558/14 „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zaposlenik Siniša Šarenac, podnio je 3. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 I 001990 14 Gži od 16. aprila 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 3. decembra 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika podnesen tom sudu na rješenje od 26. maja 2008. godine, te je rješenje o izvršenju stavljeno van snage i slijedom toga ukinute su sve provedene izvršne radnje, a izvršni postupak je obustavljen. U toku postupka je utvrđeno da u situaciji kada je apelant svoj prijedlog za izvršenje zasnovao na rješenju Općinskog suda u Gračanici od 18. augusta 2006. godine, a koje u smislu člana 23. Zakona o izvršnom postupku, nema karakter izvršne isprave, to su neprihvatljivi apelantovi prigovori da je u prijedlogu za izvršenje naveo da je navedeno rješenje donijeto na osnovu zajedničkog prijedloga i sporazuma stranaka, budući da se u predmetnoj pravnoj stvari ima uzeti relevantnim da samo postignuti sporazum stranaka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća, kao i o saglasnosti da se uknjižbom založnog prava na nekretninama izvršenika obezbjeđuje novčano potraživanje, ima snagu sudskog poravnanja, te slijedom toga i svojstvo izvršne isprave, a da u konkretnom slučaju apelant svoj prijedlog za izvršenje nije zasnovao na tom sporazumu. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-2650/14 Salmir Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Senad Brković, advokat iz Zenice, podnio je 9. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 083680 13 Gži od 12. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za izvršenje, protiv izvršenika, podnesen 20. februara 2013. godine na osnovu izvršne isprave rješenja JU „Služba za zapošljavanje ZDK“ od 17. maja 2007. godine i 30. decembra 2009. godine, radi prinudne naplate iznosa od 472,14 KM. Nadalje, utvrđeno je da je predmetnim rješenjima apelantu priznato pravo na novčanu naknadu, kao demobilisanom nezaposlenom licu u trajanju od po 24 mjeseca u određenim vremenskim intervalima, u mjesečnom iznosu od 150,80 KM, odnosno 25% prosječne plate u FBiH iz prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, da je apelantu po navedenoj izvršnoj ispravi isplaćen iznos koji je nominalno utvrđen za cijeli period i da se prijedlogom za izvršenje potražuje razlika između isplaćenog iznosa i uvećanja po osnovu prosječne plate u FBiH za 2008., 2009. i 2010. godinu. S obzirom da u konkretnom slučaju apelantov zahtjev iznesen u prijedlogu za izvršenje nije sadržan u izvršnoj ispravi, to je sud takav prijedlog za izvršenje odbio. Osim toga, sud je zaključio da je izvršna isprava, na koju se u prijedlogu za izvršenje poziva apelant, podobna za izvršenje samo u dijelu kojim je određen nominalni iznos naknade, koji je nesporno i isplaćen apelantu, dok u preostalom dijelu u kojem je navedeno da se odnosi na 25% prosječne plate u FBiH iz prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, nije podobna za izvršenje.
3. AP-2655/14 Ramiz Brajković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, podnio je 9. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 I 038113 13 Gži od 21. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje od 19. novembra 2012. godine je potvrđeno u cijelosti. Tim rješenjem je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja prvostepenog suda od 7. maja 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da, nasuprot žalbi, u dispozitivu pobijanog rješenja stoji da se prigovor odbija u cijelosti, a činjenica da u pouci o pravnom lijeku nije navedena adresa na koju se žalba upućuje ne predstavlja nikakvu povredu jer je jasno da je žalba podnesena Općinskom sudu u Konjicu, koji sud je jedan jedini u Konjicu, pa je žalba istom i dostavljena. Nadalje, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da presuda temeljem koje je tražitelj izvršenja podnio prijedlog nije postala niti pravomoćna niti izvršna, jer je iz originalne presude Općinskog suda u Tuzli od 7. novembra 2008. godine, koja je priložena uz prijedlog za izvršenje, vidljivo da je ista postala pravomoćna dana 7. novembra 2008. godine, a izvršna dana 13. decembra 2008. godine. S obzirom da je potraživanje tražitelja izvršenja određeno kvalificiranom izvršnom ispravom, a kako u postupku izvršenja vrijedi načelo formalnog legitimiteta, to je sud zaključio da nije u mogućnosti da preispituje izvršni naslov, budući da je konkretna izvršna isprava, u potpunosti podobna za izvršenje.
4. AP-4144/14 Josip Kaurinović, Enes Ramić i Mesudija Talundžić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sanskog Mosta, koje zastupa Edina Karagić, advokatica iz Sanskog Mosta, podnijeli su 11. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 137368 11 Gž od 20. augusta 2014. godine, broj 65 0 I 136440 11 Gž od 20. augusta 2014. godine i broj 65 0 I 133843 11 Gz od 7. augusta 2014. godine. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama žalbe apelanata su odbijene i potvrđena su prvostepena rješenja, kojima su usvojeni prigovori izvršenika, pa su rješenja o izvršenju stavljena van snage i ukinute su sve provedene radnje, te su izvršni postupci obustavljeni. U toku postupaka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješenjima o izvršenju određeno izvršenje prema licu koje u presudama Općinskog suda u Sanskom Mostu, nije označeno kao izvršenik. Kako je navodima iz prigovora izvršenika osporeno pravo apelanata da traže izvršenje protiv izvršenika, te kako apelanti, prije izvršenja, u parničnim postupcima nisu dokazali da je izvršenik na zakonit način preuzeo dugove iz predmetnih izvršnih isprava, ili da je te dugove prema zakonu dužan da izmiri, to je sud zaključio da je neophodno staviti van snage rješenja o izvršenju i ukinuti sve provedene radnje.
5. AP-3038/15 „Termik“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 089100 15 Pžip od 26. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 3. marta 2015. godine, kojim je izvršni postupak obustavljen i ukinute su sve provedene radnje. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud dana 8. jula 2014. godine rješenjem o izvršenju dozvolio izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika. Nadalje, utvrđeno je da na prvom ročištu za javnu prodaju održanom dana 8. decembra 2014. godine zaplijenjene pokretne stvari nisu prodane jer nije bilo zainteresovanih kupaca, pa je s tim u vezi prvostepeni sud zakazao drugo ročište za prodaju pokretnih stvari. Također, utvrđeno je da na drugom ročištu za javnu prodaju održanom dana 26. decembra 2014. godine, nije bilo zainteresovanih kupaca, tako da stvari koje su bile predmet prodaje, nisu ni na drugom ročištu za prodaju pokretnih stvari prodane. Isto tako, utvrđeno je da je članom 131. stav 5. Zakona o izvršnom postupku, propisano da će sud obustaviti postupak ako nijedna stranka ne predloži održavanje drugog javnog nadmetanja u propisanom roku, ili ako se stvari ne uspiju prodati na drugom javnom nadmetanju, odnosno putem neposredne pogodbe. S obzirom da su u konkretnom slučaju održana dva ročišta za javnu prodaju i da se zaplijenjene pokretne stvari nisu uspjele prodati niti na drugom ročištu za prodaju pokretnih stvari, to je sud donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2558/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman