Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/14 (Z. M. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1591/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-1591/14, rješavajući apelacije Zdenke Mihića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zdenko Mihić protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PR 116623 13 PŽP od 5. februara 2014. godine;
„Alk“ d.o.o. Olovo protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 374617 14 PŽP od 13. marta 2014. godine;
Izudin Ibrahimović i „Rahmet“ d.o.o. Živinice protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 PR 018794 14 PZP od 9. aprila 2014. godine;
Dalibor Vučanović protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 178047 15 Pžp od 8. maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1591/14 Zdenko Mihić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 8. aprila 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 PR 116623 13 PŽP od 5. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti i sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM i određen jedan kazneni bod, te je obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM. U predmetnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant navedenim prekršajem izazvao saobraćajnu nezgodu na način da je iz zaustavljene pozicije krenuo naprijed, a da se pritom nije prethodno uvjerio da ovu radnju može izvršiti bezbjedno po ostale učesnike u saobraćaju, zbog čega je i došlo do kontakta sa drugim motornim vozilom koje se kretalo u tom trenutku iz istog smjera. Dakle, zaključeno je da apelant nije vodio računa o drugom učesniku u saobraćaju, odnosno položaju njegovog vozila i njegovom pravcu kretanja u momentu preduzimanja svoje radnje vozilom na putu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge o svojim zaključcima da je apelant preduzeo radnju koja čini elemente prekršaja, a istovremeno i ocijenio sve dokaze provedene u toku postupka, kao i odbranu apelanta kao okrivljenog, tako da se apelantovi žalbeni navodi po ocjeni drugostepenog suda ne mogu podvesti pod bine povrede odredaba prekršajnog postupka propisane odredbom člana 62. Zakona o prekršajima FBiH.
2. AP-2451/14 „Alk“ d.o.o. Olovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zaim Halilović, advokat iz Olova, podnio je 28. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PR 374617 14 PŽP od 13. marta 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je, između ostalog, proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 203. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti i sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant, u vremenu od šest mjeseci, ne učini novi prekršaj. Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, što se tiče žalbenih navoda apelanta u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem u prvostepenom postupku, naveo da ti navodi nisu razmatrani u skladu sa odredbom člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, jer nije moguće žalbu izjavljivati iz navedenih žalbenih razloga. Što se tiče odluke o sankciji, Kantonalni sud je istakao da taj sud smatra da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti sankcije cijenio sve okolnosti koje su se pojavile na strani apelanta u konkretnom slučaju. Kako apelant u žalbi nije istakao neke nove olakšavajuće okolnosti na svojoj strani koje bi opravdale blaže kažnjavanje, Kantonalni sud je odbio žalbene navode i potvrdio prvostepeno rješenje u tom dijelu.
3. AP-2841/14 Izudin Ibrahimović i „Rahmet“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 19. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 PR 018794 14 PZP od 9. aprila 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom Okružnog suda, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 211. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti i sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa je prvoapelantu kao odgovornom licu drugoapelanta i vozaču izrečena novčana kazna u iznosu od po 100,00 KM, dok je drugoapelantu izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko drugoapelant u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj. Prvoapelantu je, također, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od mjesec dana, te su mu određena dva kaznena boda, dok je drugoapelant obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. U obrazloženju osporene drugostepene odluke je navedeno da je nespornim utvrđeno da, na dan počinjenja prekršaja, predmetno vozilo nije bilo registrovano, te da je registracija istog izvršena dva dana nakon isteka registracije, odnosno jedan dan nakon izvršenog prekršaja. U odnosu na žalbene navode prvoapelanta u pogledu izrečene zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, Okružni sud je naveo da su ti navodi neosnovani, s obzirom da je odredbom člana 235. stav 2. ZOOBS izricanje zabrane upravljanja propisano kao obavezno za prekršaj koji je prvoapelant počinio, a ista mjera je izrečena u minimalnom trajanju te navedeni zakonski propis ne propisuje za navedeni prekršaj odgodu izvršenja, dok je u odnosu na izrečene novčane kazne navedeno da su izrečene u minimalnom iznosu.
4. AP-3395/15 Dalibor Vučanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 178047 15 Pžp od 8. maja 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti i sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i određena dva kaznena boda. Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud upravo na osnovu svoje slobodne ocjene, a na osnovu provedenih dokaza, pravilno zaključio da je apelant izvršilac predmetnog prekršaja sa čim je u potpunosti suglasan i drugostepeni sud. U odnosu na odluku o sankciji, Okružni sud je istakao da je prvostepeni, prilikom odlučivanja o vrsti i visini prekršajne sankcije, imao u vidu sve okolnosti propisane odredbom člana 10. stav 2. Zakona o prekršajima RS, slijedom čega je, i po ocjeni drugostepenog suda, izrečena novčana kazna apelantu adekvatna prekršaju koji je učinio, a kojom će se postići svrha kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije. Na kraju je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta zbog odluke o troškovima postupka, imajući u vidu trajanje i složenost postupka i imovno stanje apelanta u konkretnom slučaju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1591/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman