Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3434/15 (E. Č., M. B. i H. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3434/15

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3434/15, rješavajući apelaciju Edine Čorić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačke (b) i (e), člana 59. st. (1) i (2) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Edine Čorić, Mehmeda Bajraktarevića i Hajrudina Hasanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 514401 15 Mo od 13. jula 2015. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3434/15 od 2. septembra 2015. godine stavlja se van snage.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edina Čorić, Mehmed Bajraktarević i Hajrudin Hasanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ismet Hamzić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 514401 15 Mo od 13. jula 2015. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda broj 65 0 I 165013 10 I do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 2. septembra 2015. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3434/15 kojom je usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere i odložio izvršenje Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 165013 10 I od 10. januara 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3434/15 od 2. septembra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 13. augusta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 75. Pravila Ustavnog suda, od „Bosnalika“ d.o.o. Sarajevo zatraženo je 12. novembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Općinski sud je 11. septembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. „Bosnalik“ d.o.o. Sarajevo nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Presudom Općinskog suda broj P-1875/03 od 21. novembra 2005. godine u parničnom postupku između tužitelja „Bosnalik“ d.o.o. Sarajevo i tužene Mensure Kičić raskinut je ugovor o kupoprodaji nekretnine – poslovnog prostora „Stara hitna“ na Ilidži, zaključen 2. marta 2000. godine pod brojem 88/00. Istom presudom obavezan je tužitelj „Bosnalik“ d.o.o. Sarajevo da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude tuženoj Mensuri Kičić izvrši povrat sredstava u iznosu od 17.179,20 KM, dok je tužena obavezana da tužitelju vrati u posjed nekretnine, i to poslovni prostor „Stara hitna“ na Ilidži, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu. Na navedenu presudu niko od parničnih stranaka („Bosnalik“ d.o.o. Sarajevo i Mensura Kičić) nije izjavio žalbu, tako da je ista presuda, nakon proteka zakonom predviđenog roka, postala pravosnažna.

7. Na temelju pravosnažne presude Općinskog suda broj P-1875/03 Općinski sud je u izvršnom postupku između tražitelja izvršenja „Bosnalik“ d.o.o. Sarajevo protiv izvršenika Mensure Kičić donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 165013 10 I od 10. januara 2011. godine kojim je dozvolio izvršenje navedene presude pražnjenjem i predajom nekretnine. Bitno je istaći, a navedeno rješenje o izvršenju se time ne bavi, da se na predmetnoj nekretnini, tj. na navedenoj adresi nalaze stanovi apelanata u kojima oni žive sa svojim porodicama.

8. Nakon toga, Općinski sud je 26. juna 2015. godine donio Zaključak broj 65 0 I 165013 10 I o provođenju navedenog rješenja o izvršenju, koji je dostavio Službi sudskih izvršitelja. Zaključkom je određeno provođenje rješenja o izvršenju od 10. januara 2011. godine, koje je postalo pravosnažno i izvršno 11. marta 2011. godine, za 12. august 2015. godine u 9.00 sati. U zaključku je navedeno da je identifikaciju predmetne nekretnine 6. maja 2013. godine izvršio stalni sudski vještak Omer Mataradžija čiji se nalaz i mišljenje nalazi u prilogu zaključka. Navedeno je da je postupak izvršenja potrebno provesti u skladu s čl. 203. i 204. Zakona o izvršnom postupku.

9. Na temelju navedenog zaključka od 26. juna 2015. godine Općinski sud je donio obavijest od 2. jula 2015. godine kojom, na osnovu rješenja o izvršenju od 10. januara 2011. godine, obavještava izvršenika Mensuru Kičić da je iseljenje iz stambeno-poslovnih prostorija na Ilidži, ulica Ibrahima Ljubovića broj 58, zakazano uz asistenciju sudske policije za 12. august 2015. godine u 9.00 sati. U obavijesti je navedeno da, ukoliko izvršenik ne bude prisutan u naznačenom terminu, prostor će biti prinudno otvoren uz prisustvo svjedoka i predat u posjed tražitelju izvršenja.

10. Navedene obavijesti zalijepljene su na vrata stanova apelanata koji se nalaze u zgradi na navedenoj adresi.

11. Iseljenje koje je bilo zakazano za 12. august odloženo je za 2. septembar 2015. godine, o čemu su apelanti obaviješteni putem obavijesti od 18. augusta 2015. godine, a koje su pronašli zalijepljene na ulaznim vratima svojih stanova.

Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje

12. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 514401 15 Mo od 13. jula 2015. godine odbijen je prijedlog apelanata kao tužitelja protiv tuženog „Bosnalika“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) za određivanje privremene mjere obezbjeđenja kojom su tražili da se odloži izvršenje pražnjenjem i predajom u posjed nekretnine tuženom kao tražiocu izvršenja, a koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 165013 10 I od 10. januara 2011. godine i zaključkom od 26. juna 2015. godine, i to u dijelu koji se odnosi na stanove apelanata na prvom spratu i potkrovlju zgrade „Stara hitna“ na Ilidži, ulica Ibrahima Ljubovića broj 58 (u daljnjem tekstu: sporni stanovi).

13. U obrazloženju rješenja navedeno je da su apelanti 9. jula 2015. godine predložili da Općinski sud donese mjeru obezbjeđenja i privremenu mjeru uz nalog tuženom da postupi kako je navedeno u izreci rješenja. Dalje je navedeno da su apelanti uz prijedlog dostavili tužbu podnesenu istog dana radi utvrđenja prava vlasništva na spornim stanovima. Također je navedeno da su apelanti istakli da je predmetna zgrada bila prizemni objekt koji je u ratu devastiran, da je tuženi dobio saglasnost za rekonstrukciju i doziđivanje jedne etaže, kao i da je predmetni objekt prodao Mensuri Kičić. Dalje je navedeno da je Mensura Kičić kupoprodajnim ugovorom (koji i dalje pravno egzistira, s obzirom na to da putem suda ili na drugi način nije raskinut ili poništen) pravo gradnje ustupila apelantima koji su vlastitim sredstvima sagradili prvi i drugi sprat (sporne stanove). Apelanti su naveli da smatraju da se izvršni naslov u predmetnom izvršnom postupku odnosi samo na prizemlje predmetne zgrade – poslovne prostore koje tuženi nesmetano drži u posjedu. Također su istakli da su sporne stanove sagradili i uselili se u njih, da ih i danas drže u posjedu, i to najmanje tri godine prije nego je ugovor između tuženog i Mensure Kičić raskinut. Apelanti su tvrdili da su gradnjom stekli pravo vlasništva ili suvlasništva na spornim stanovima.

14. Općinski sud je utvrdio da su apelanti zaključenjem ugovora o kupoprodaji s Mensurom Kičić mogli prema tuženom steći eventualno pravni osnov za sticanje prava vlasništva u smislu odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a samo pravo vlasništva nisu stekli. Zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, kako je zaključio Općinski sud, došlo je samo do zasnivanja obligacionopravnog odnosa, i to isključivo između ugovornih strana, apelanata kao kupaca i Mensure Kičić kao prodavca, te prava apelanata iz tih ugovora nemaju djelovanje prema trećim osobama već samo prema prodavcu Mensuri Kičić. Također, Općinski sud je istakao da apelanti nisu priložili dokaze da su pravo vlasništva stekli gradnjom.

15. Općinski sud je zaključio da prijedlog za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja nije osnovan jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da sud može odrediti sudsku mjeru obezbjeđenja ako su kumulativno ispunjena dva uslova. Prvo, da predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i drugo, da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno utjecati na prava predlagača obezbjeđenja. Općinski sud je istakao da apelanti u trenutku pokretanja izvršnog postupka, kao ni u trenutku donošenja rješenja o izvršenju, nisu stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, tako da u datom momentu nisu dokazali da imaju prava na nekretnini koja je predmet izvršenja, niti su dokazali da postoji opasnost od štetnih utjecaja tuženog. Općinski sud je zaključio da apelanti uz prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja nisu dostavili dokaze kojim čine vjerovatnim da je privremena mjera osnovana i hitna, te da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja, zbog čega je odbio kao neosnovan prijedlog apelanata. U pouci o pravnom lijeku Općinski sud je naveo da žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri obezbjeđenja nije dozvoljena prema odredbama člana 282. stav 6. ZPP. Rješenje Općinskog suda kojim je odbačen prijedlog apelanata za određivanje mjere obezbjeđenja

16. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 514401 15 Mo od 8. oktobra 2015. godine odbačen je kao nedopušten prijedlog apelanata za određivanje mjere obezbjeđenja kojom su tražili da se odloži izvršenje pražnjenjem i predajom u posjed nekretnine tuženom, a koje je određeno Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 165013 10 I od 10. januara 2011. godine i zaključkom od 26. juna 2015. godine, i to u dijelu koji se odnosi na sporne stanove. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je mjera obezbjeđenja kojom su apelanti tražili odlaganje izvršnog postupka propisana članom 273. stav 1. tačka 4. ZPP, međutim, uslov za njeno izricanje je da je podnesena na prijedlog trećih osoba pod uslovima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak. Dalje se sud pozvao na odredbu člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku u pogledu podnošenja prigovora trećih osoba u izvršnom postupku. Dalje je istaknuto da je članom 52. stav 1. istog zakona propisano da će sud o prigovoru treće osobe odlučiti u izvršnom postupku ili će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici, a članom 53. stav 2. da u parnici iz stava 1. člana 52. navedenog zakona podnositelj prigovora iz člana 51. Zakona o izvršnom postupku može tražiti odlaganje izvršenja pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja. Općinski sud je zaključio da je nesumnjivo da su apelanti objektivno treće osobe u odnosu na stranke u konkretnom izvršnom postupku. Međutim, kako je smatrao Općinski sud, za podnošenje prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja kojom se traži odlaganje navedenog izvršnog postupka apelantima nedostaje aktivna legitimacija budući da ih izvršni sud kao treće osobe nije uputio da svoja prava ostvaruju u parnici, što njihov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u konkretnoj parnici čini nedopuštenim. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakli su da su vlasnici odnosno dugogodišnji posjednici dvoetažnih spornih stanova u zgradi ranije zvanoj „Stara hitna“. Dalje su naveli da je „Stara hitna“ bila prizemni objekt koji sada u naravi predstavlja prizemlje zgrade i sastoji se od poslovnih prostora koje u posjedu drži tuženi. Naveli su da je tuženi 10. aprila 1998. godine dobio urbanističku saglasnost za rekonstrukciju predmetne zgrade (koja je u ratu bila devastirana) i dogradnju jedne etaže, ali izgradnji nije nikada pristupio. Mensura Kičić je od tuženog na temelju kupoprodajnog ugovora od 2. marta 2000. godine kupila poslovni prostor „Stara hitna“. Dalje je navedeno da je Mensura Kičić kao vlasnik agencije za promet nekretninama sa apelantima zaključila kupoprodajne ugovore kojima je apelantima prodala pravo gradnje spornih stanova u predmetnoj zgradi. Istaknuto je da su apelanti svojim radom i sredstvima izgradili sporne stanove na spratu i potkrovlju iznad poslovnih prostora u zgradi. Dalje je navedeno da se tuženi nakon provedene privatizacije legitimiše kao vlasnik predmetne nekretnine.

18. Apelanti ukazuju na to da je izvršni postupak, kao i parnični postupak koji je prethodio izvršnom postupku, proveden između tuženog i Mensure Kičić. Međutim, iako se rješenje o izvršenju ne odnosi na apelante, kao što se na njih ne odnosi ni presuda koja je izvršni naslov, Služba sudskih izvršitelja je obavijest o iseljenju od 2. jula i 18. augusta 2015. godine zakačila svakom od apelanata na ulazna vrata njihovog stana. Istakli su da su zatražili odlaganje izvršenja do pravosnažnosti presude o njihovoj tužbi od 9. jula 2015. godine, ali je Općinski sud njihov prijedlog odbio osporenim rješenjem. Apelanti smatraju da se rješenje o izvršenju i presuda koja je izvršni naslov odnose na prizemlje – poslovne prostorije predmetne zgrade, a ne na sporne stanove, ali je spletom okolnosti zbog nepreciznosti prvostepene presude kao i rješenja o izvršenju došlo do situacije u kojoj se traži pražnjenje spornih stanova.

19. Apelanti su istakli i socijalni moment navedenog problema jer se radi o četiri porodice koje bi u slučaju provođenja izvršnog postupka ostale bez svojih stanova koje su stekli vlastitim radom.

b) Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji budući da je u konkretnom slučaju Općinski sud utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani članom 278. ZPP, odnosno nije našao osnovanim prijedlog apelanata da privremenu mjeru odredi bez prethodnog obavještavanja i saslušanja tuženog kao protivnika obezbjeđenja. Istaknuto je da pri tome apelanti nisu učinili vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna i da se drugačijim postupanjem (to jeste, bez prethodnog obavještavanja i saslušanja tuženog kao protivnika obezbjeđenja) izgubila svrha mjere obezbjeđenja. Općinski sud je istakao da je nakon donošenja osporenog rješenja nastavio redovan postupak povodom prijedloga za donošenje mjere obezbjeđenja shodno članu 277. stav 2. ZPP. V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

X - Sudske mjere obezbjeđenja Član 269. stav 1.

(1) Mjera obezbjeđenja može se odrediti:

1) ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. Član 273. stav 1. tačka 4.

(1) Radi obezbjeđenja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći sljedeće mjere obezbjeđenja:

4) odlaganje postupka izvršenja po prijedlogu trećih lica, pod uslovima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak;

Član 277.

(1) Osim u slučajevima određenim ovim zakonom, mjera obezbjeđenja ne može se odrediti ako protivnik obezbjeđenja nije imao mogućnosti da se o prijedlogu za njeno određivanje izjasni.

(2) Prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja sud zajedno sa prilozima dostavlja protivniku obezbjeđenja uz obavještenje da protivnik obezbjeđenja može podnijeti pismeni odgovor na prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja u roku od osam dana. Član 278.

(1) Na prijedlog predlagača obezbjeđenja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja, sud može odrediti privremenu mjeru obezbjeđenja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika obezbjeđenja ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja.

(2) Sud dostavlja odluku iz stava 1. ovog člana protivniku obezbjeđenja odmah.

Protivnik obezbjeđenja u roku od tri dana u svom odgovoru može osporiti razloge za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, nakon čega sud mora zakazati ročište u naredna tri dana. Odgovor protivnika obezbjeđenja mora biti obrazložen.

(3) Nakon održanog ročišta iz stava 2. ovog člana, sud će posebnim rješenjem ukinuti rješenje o određivanju privremene mjere ili zamijeniti to rješenje novim rješenjem o određivanju mjere obezbjeđenja, u skladu sa članom 279. ovog zakona. Protiv novog rješenja o određivanju mjere obezbjeđenja dozvoljena je žalba u skladu sa članom 282. ovog zakona.

22. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

VI – Prigovor trećeg lica Pretpostavke za prigovor Član 51.

(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može da podnese prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedozvoljenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2) Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava provođenje izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.

Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52.

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dozvoljavaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnim dokumentom ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom.

Upućivanje na parnicu Član 53. st. 1. i 2.

(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona ne sprečava provođenje izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može da traži odlaganje izvršenja pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja. VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 P 514401 15 Mo od 13. jula 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 15. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelanti osporavaju navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud podsjeća na to da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U predmetnom postupku apelanti su tražili određivanje privremene mjere obezbjeđenja kojom bi se odložilo izvršenje pražnjenjem i predajom u posjed spornih stanova tuženom određenog Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 165013 10 I od 10. januara 2011. godine. Ustavni sud zaključuje da je ishod predmetnog parničnog i izvršnog postupka od odlučujućeg značaja za građanska prava apelanata. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

31. Ustavni sud naglašava da su apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere obezbjeđenja prije svega temeljili na tvrdnji da se traži iseljenje iz njihovih stanova, iako o tome u odnosu na njih nije donesena nikakva odluka nadležnog organa, niti je u odnosu na njih proveden bilo kakav postupak. Zbog toga su smatrali da bi im iseljenjem iz njihovih stanova bila nanesena neotklonjiva šteta.

32. U pogledu garancija prava na pravično suđenje, Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije pruža procesnopravne garancije svakome o čijim se građanskim pravima ili obavezama odlučuje. Princip procesnopravne ravnopravnosti stranaka u građansko-sudskom postupku obuhvata pravo svakog od učesnika da lično učestvuje u postupku, da iznosi činjenice i pravne stavove, te da predlaže dokaze i učestvuje u njihovom izvođenju. Također, nužni dio procesnopravne ravnopravnosti stranaka jeste i dužnost suda da svakoj od njih pruži mogućnost da se izjasni na sve navedene tvrdnje i prijedloge koje je u toku postupka učinila protivna strana.

33. Ustavni sud ističe da u predmetnom izvršnom postupku čiji je ishod od odlučujućeg značaja za prava apelanata apelanti nisu učestvovali na bilo koji način, odnosno da je sudska odluka o deložaciji apelanata iz spornih stanova donesena a da apelanti nisu učestvovali u postupku u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s pravima apelanata da kao treće osobe podnesu prigovor u smislu člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, Ustavni sud zapaža da podnošenje navedenog prigovora u konačnici ne sprečava provođenje izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražitelja izvršenja, shodno članu 53. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Naime, Ustavni sud ističe da se prigovori apelanata tiču njihovih tvrdnji da su na spornim stanovima stekli pravo vlasništva, a navedena prava sud ne utvrđuje u izvršnom već u parničnom postupku. Stoga, eventualno upućivanje apelanata na parnicu u smislu člana 52. Zakona o izvršnom postupku ne bi istovremeno značilo i sprečavanje provođenja izvršenja, iz čega proizlazi i pitanje efikasnosti navedenog pravnog lijeka. Osim toga, tekst člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku upućuje da se taj prigovor može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Međutim, rješenje o izvršenju postalo je pravosnažno, a da apelanti o tome nisu bili obaviješteni. Apelanti nikada nisu bili formalno obaviješteni o predmetnom izvršnom postupku, već je Služba sudskih izvršitelja obavijest o iseljenju (za 2. juli i 18. august 2015. godine) zakačila za vrata njihovih stanova. Stoga je Ustavni sud mišljenja da bi u konkretnom slučaju prigovor iz člana 51. stav 1. Zakona o izvršnom postupku bio nedjelotvoran pravni lijek za apelante. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom parničnom postupku podnijeli tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva na spornim stanovima i istovremeno zatražili da sud donese privremenu mjeru obezbjeđenja kojom bi se odložila njihova deložacija iz spornih stanova. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je članom 278. stav 1. ZPP propisano da na prijedlog predlagača obezbjeđenja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja, sud može odrediti privremenu mjeru obezbjeđenja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika obezbjeđenja ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja. Ustavni sud smatra da su apelanti u konkretnom slučaju koristili pravni lijek koji su smatrali efikasnim za obustavljanje zakazane deložacije. Pri tome Ustavni sud ističe da je Evropski sud u predmetu Olujić protiv Hrvatske istakao da sud prema praksi ponavlja da se od podnositeljice zahtjeva traži da redovno upotrijebi domaća pravna sredstva koja su učinkovita, dostatna i dostupna. Isto se tako primjećuje da u slučaju postojanja određenog broja pravnih sredstava koje pojedinac može upotrijebiti, ta osoba ima pravo odabrati ono pravno sredstvo koje se odnosi na bit njegove ili njezine pritužbe. Drugim riječima, kad se iskoristio neki pravni lijek, ne traži se korištenje nekog drugog pravnog lijeka koji u biti ima isti cilj (vidi Evropski sud, Olujić protiv Hrvatske, zahtjev broj 61260/08, presuda od 20. maja 2010. godine, tačka 35). Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta u kojem su apelanti u parničnom postupku zatražili odlaganje već zakazanog iseljenja iz spornih stanova o čemu je odluka donesena u postupku u kojem apelanti nisu imali učešća u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o situaciji u kojoj su apelanti učinili vjerovatnim da je mjera obezbjeđenja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere obezbjeđenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su razlozi koje je Općinski sud dao u osporenom rješenju proizvoljni.

34. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud proizvoljno primijenio odredbe procesnog prava.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3434/15 (E. Č., M. B. i H. H.) | Sudska praksa | Aktio