Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3439/12 (R. N.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Zakup
- Stanarsko pravo
- Miješanje u pravo na dom
- Pojam doma
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3439/12
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3439/12, rješavajući apelaciju Ranka Ninkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Ninkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031685 11 Rev od 25. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ranko Ninković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031685 11 Rev od 25. jula 2012. godine.
2. Podneskom od 6. novembra 2015. godine, koji je Ustavni sud zaprimio 9. novembra 2015. godine, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio sve radnje u izvršnom postupku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 166507 09 I, odnosno obustavio apelantovo prinudno iseljenje iz stana zakazano za 13. novembar 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda, te od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka, zatraženo je 22. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. oktobra 2015. godine, Osnovni sud 15. oktobra, a Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka, 2. oktobra 2015. godine.
5. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3439/12 od 11. novembra 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031685 08 P od 2. jula 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na stanu u Banjoj Luci bliže opisanom u izreci presude i da ima pravo da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana na neodređeno vrijeme i ugovor o otkupu stana, da presuda zamjenjuje rješenje o dodjeli stana na korištenje i da mu Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), naknadi troškove postupka. Istom presudom usvojen je zahtjev protivtužioca-tuženog i apelant je obavezan da predmetni stan preda u posjed tuženom.
8. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Rješenjem Autonomne regije Krajina, Regionalni fond penzijskog i invalidskog osiguranja, Filijala Banja Luka, broj 02- 314/1-92 od 4. avgusta 1992. godine apelantu dodijeljen sporni stan na privremeno korištenje i da je apelant zaključio ugovor o privremenom korištenju stana sa SIZ stanovanja Banja Luka 3. septembra 1992. godine; da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Hanumica Duratović, koja je umrla 4. februara 1992. godine, i da, prema uvjerenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj 08-1519/2001 od 19. juna 2001. godine, ona, a ni druga lica, nisu podnijeli zahtjev za povrat spornog stana; da je Odlukom tuženog broj 01- 314/01 od 13. septembra 2001. godine poništeno rješenje od 4. avgusta 1992. godine kojim je stan dodijeljen apelantu na privremeno korištenje zbog toga što apelant nije korisnik penzije, a ni radnik tuženog, a stan mu je dodijeljen u periodu 1991/1998. godine i tom odlukom je apelantu naloženo da stan preda u posjed vlasniku; da je apelant podnio tužbu u predmetnoj pravnoj stvari 10. jula 2001. godine, a tuženi je podnio protivtužbu 2. oktobra 2001. godine i da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-1389/02 od 2. oktobra 2003. godine usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđena ništavost rješenja i ugovora o privremenom korištenju toga stana.
9. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da apelant, u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12,/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO), nema svojstvo bespravnog korisnika spornog stana ni pri činjenici da je navedenom pravosnažnom presudom utvrđena ništavost rješenja i ugovora o privremenom korištenju stana, jer je imao osnov za useljenje i korištenje stana sve do dana utvrđenja njihove ništavosti. Zbog navedenog Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev pozivom na član 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO), te usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog.
10. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031685 10 Gž od 27. oktobra 2010. godine apelantova žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da je zahtjev tužioca usvojen, osim u dijelu kojim se traži da se utvrdi da ta presuda zamjenjuje ugovor o zakupu stana dok ugovor ne bude zaključen, a odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant preda u posjed predmetni stan i tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 17.838,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja te presude do isplate.
11. Okružni sud je, prihvatajući činjenična utvrđenja, ali ne i pravne zaključke Osnovnog suda, zaključio da su utvrđenjem ništavosti rješenja i ugovora o privremenom korištenju stana ti akti ništavi od samog početka – od dana njihovog donošenja i da je time otpao osnov za zakonito useljenje i korištenje stana; da su, s obzirom na navedeno i na činjenicu da apelant predmetni stan koristi od 3. septembra 1992. godine (kada je zaključio ugovor o privremenom korištenju stana), a da je tuženi protivtužbu za njegovo iseljenje podnio 2. oktobra 2001. godine, protekli rokovi iz člana 30. ZSO-a za njegovo iseljenje iz stana i da je u smislu odredbi čl. 37, 69. i 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/11; u daljnjem tekstu: ZPDS), stekao pravo da nastavi koristiti predmetni stan. Stoga je taj sud usvojio zahtjev za utvrđenje da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu i tuženog je obavezao da s apelantom zaključi ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme. Nalazeći da apelantov zahtjev ne sadrži elemente propisane odredbom člana 37. ZPDS koje treba da sadrži vanparnični prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana, Okružni sud je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da presuda zamijeni ugovor o zakupu stana dok ugovor ne bude zaključen, a nalazeći da tuženi nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana, primjenom odredbe člana 37. ZOSPO-a, odbio je protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant preda u posjed predmetni stan.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 031685 11 Rev od 25. jula 2012. godine uvažena je revizija tuženog, Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 031685 10 Gž od 27. oktobra 2010. godine je preinačena tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 031685 08 P od 2. jula 2010. godine potvrđuje.
13. Vrhovni sud je zauzeo stav da je, s obzirom na prirodu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu (od čije osnovanosti zavisi odluka i o preostalim dijelovima tužbenog i protivtužbenog zahtjeva) i na činjenicu da je apelant od useljenja u predmetni stan (1992. godine) do dana primjene ZPDS (28. jula 2001. godine) imao osnov za korištenje stana, a da bespravno korištenje stana od 13. septembra 2001. godine kada je tuženi svojom odlukom poništio rješenja o privremenom korištenju stana do podnošenja protivtužbe (2. oktobra 2001. godine) apelantu ne daje svojstvo bespravnog korisnika stana iz člana 30. ZSO-a jer se ne radi o bespravnom korištenju stana dužem od osam godina, pravilno shvatanje Osnovnog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani tom odredbom da apelant stekne svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
14. Vrhovni sud je ocijenio da na takav zaključak, suprotno shvatanju Okružnog suda, ne utječe ni činjenica da je presudom od 2. oktobra 2003. godine utvrđena ništavost rješenja i ugovora o privremenom korištenju spornog stana, kao ni apelantova tvrdnja da su navedeni akti, s obzirom na pravne posljedice ništavosti, ništavi od samog početka i da je, s obzirom na tu okolnost, apelant bespravni korisnik stana od useljenja do dana donošenja navedene presude. Vrhovni sud je istakao da je relevantan period za utvrđenje da li apelant ima svojstvo bespravnog korisnika stana od njegovog useljenja u stan (1992. godine) do dana primjene ZPDS (28. jula 2001. godine, od kada se ne može steći stanarsko pravo na stanu), te da su u tom periodu rješenje i ugovor o privremenom korištenju stana bili na snazi jer je njihova ništavost utvrđena pravosnažnom presudom od 2. oktobra 2003. godine. Osim toga, istaknuto je da je tuženi i prije donošenja navedene presude odlukom od 13. septembra 2001. godine poništio svoje rješenje od 4. avgusta 1992. godine, pa kako dejstvo poništenja rješenja na apelantov status u pogledu korištenja spornog stana djeluje nakon konačnosti te odluke, a ne i prije, navedena presuda, suprotno shvatanju Okružnog suda koji toj odluci tuženog nije dao nikakav značaj, ne doprinosi drugačijem ishodu konkretnog spora. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez značaja presuda o utvrđenju ništavosti rješenja koje je prije toga poništio sam tuženi, a usljed poništenja rješenja bez pravnog dejstva je i ugovor o privremenom korištenju stana koji je zaključen na osnovu tog rješenja.
15. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema svojstvo bespravnog korisnika stana da bi pravo korištenja stekao temeljem odredbe člana 30. ZSO-a. Zatim, da je apelant predmetni stan koristio na osnovu privremenog rješenja o dodjeli stana na korištenje i ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu tog rješenja, a kako ZSO ne sadrži odredbu po kojoj je tuženi dužan apelantu nakon privremenog izdati i rješenje o trajnom korištenju predmetnog stana, pa kako apelant nema svojstvo bespravnog korisnika, da bi temeljem odredbe člana 30. ZSO-a mogao nastaviti s korištenjem predmetnog stana, donošenjem presude koja je zasnovana na navedenim zakonskim odredbama nije povrijeđena odredba člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojom je propisano pravo na dom, zaključio je Vrhovni sud.
16. S obzirom na to da apelant nema osnov da predmetni stan i dalje koristi, Vrhovni sud je smatrao da je osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant navedeni stan preda u posjed. Vrhovni sud je istakao da u toku postupka pravo vlasništva tuženog na stanu nije ni bilo sporno, te da je stoga pogrešno stanovište Okružnog suda da je neosnovan zahtjev tuženog jer tuženi nije dokazao pravo vlasništva na stanu. Naime, sam apelant je podnio tužbu protiv tuženog i zahtjev usmjerio u odnosu na njega kao pasivno legitimisanu stanku u tom sporu. Zato je primjenom odredbe člana 37. ZOSPO-a, prema shvatanju Vrhovnog suda, apelant obavezan da sporni stan preda u posjed tuženom slobodan od lica i stvari.
17. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a da je protivtužbeni zahtjev tuženog osnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da su u predmetnom postupku Osnovni i Vrhovni sud pogrešno i na njegovu štetu primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 30. ZSO-a. Apelant navodi i da je diskriminisan, ali taj navod nije posebno obrazlagao.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u revizionoj odluci.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12,/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 30.
(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…) (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
21. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1)Zakon o korištenju napuštene imovine (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 3/96 i 21/96) prestaje važiti, kao i propisi doneseni na osnovu njega i drugi propisi koji reguliraju pitanje napuštene imovine i stanova doneseni u periodu od 30. aprila 1991. godine, računajući do 19. decembra 1998. godine.
(2)Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo (“stanovi”), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uslovom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
Član 3.
(1)Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. ovog zakona kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ukinu u skladu sa ovim zakonom.
(2)Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
22. U Uredbi o davanju na privremeno korišćenje objekata stambenog, poslovnog i privrednog prostora („Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ broj 12/92) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Objekti koji se mogu dati na privremeno korišćenje su: (…)stanovi (…) ako su prazni ili napušteni.
Član 4.
(3)Privremeno korišćenje objekata ustupa se na rok od 60 dana, s tim da nadležni organ taj rok može produžiti u zavisnosti od uslova iz člana 11. ove uredbe.
Član 11.
Privremeno korišćenje objekata davaće se na vremenski period izbjeglicama i drugim licima koja su zbog ratnih dejstava ostala bez smještaja, dok se ne stvore uslovi za bezbjedni povratak na područja koja su napustili ili im se obezbijedi stalni smještaj ili smještaj po ugovoru o zakupu objekata.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog broj 71 0 P 031685 11 Rev od 25. jula 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. septembra 2012. godine pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 8. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja apelantovog statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su Osnovni i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenili materijalno pravo.
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 30. ZSO-a. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je relevantan period za utvrđenje da li apelant ima svojstvo bespravnog korisnika stana period od njegovog useljenja u stan (1992. godine) do dana primjene ZPDS (28. jula 2001. godine, od kada se ne može steći stanarsko pravo na stanu), te da se apelant ne može smatrati bespravnim korisnikom predmetnog stana u smislu odredbe člana 30. ZSO-a i da se na njega ne mogu primijeniti rokovi iz odredaba st. 2. i 7. navedenog člana ZSO-a, budući da mu je predmetni stan dat na privremeno korištenje rješenjem pravnog prednika tuženog od 4. avgusta 1992. godine na osnovu kojeg je zaključio i ugovor o privremenom korištenju stana 3. septembra 1992. godine.
35. Ustavni sud podsjeća na to da su tuženi i prvostepeni sud zaista doveli do izvjesne konfuzije u razumijevanju cijelog predmeta. Naime, tuženi je, očito, nakon što je apelant 10. jula 2001. godine podnio tužbu za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo, 13. septembra 2001. godine donio odluku kojom je poništio privremeno rješenje kojim je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje, s obzirom na to da apelant nije bio zaposlenik tuženog niti primalac penzije od tuženog. Zatim je tuženi 2. oktobra 2001. godine podnio protivtužbu kojom je tražio da se predmetno rješenje i ugovor o korištenju stana, koji je apelant zaključio 1992. godine, proglase ništavim, čemu je sud udovoljio pravosnažnom presudom od 2. oktobra 2003. godine. Prvostepeni sud je svoju odluku prvenstveno bazirao na odluci suda o ništavosti predmetnog rješenja i ugovora, ali proizvoljno tumačeći da njene posljedice nastupaju ex nunc umjesto ex tunc. S druge strane, žalbeni sud je svu pažnju posvetio odluci suda o ništavosti predmetnog rješenja i ugovora o korištenju stana, ali sa zakonom propisanim posljedicama – ex tunc. I da tuženi nije predmetna rješenja prethodno poništio, odluka žalbenog suda bila bi donesena uz primjenu prava za koju se nikako ne bi moglo reći da je proizvoljna jer posljedice ništavosti nastupaju ex tunc, tj. od momenta zaključenja ništavog pravnog posla i ta ništavost se nikako ne može konvalidirati. Međutim, činjenice konkretnog predmeta su takve da je tuženi poništio rješenje koje je imalo privremeni karakter (iako se zaista može postaviti pitanje dokle takva privremenost može trajati s obzirom na to da je rješenje kao privremeno egzistiralo od 4. avgusta 1992. godine pa sve do 13. septembra 2001. godine, tj. više od devet godina i vjerovatno bi i dalje egzistiralo da apelant nije podnio tužbu za utvrđenje da je na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo kao bespravni korisnik, budući da je tuženi predmetno rješenje i ugovor poništio tek tri mjeseca nakon što je apelant podnio predmetnu tužbu sudu). Možda je upravo taj izostanak pravne sigurnosti i naveo tuženog da podnese tužbu za proglašavanje ništavim predmetnog rješenja i ugovora o korištenju stana, ali nije nadležnost Ustavnog suda da ispituje motive tuženog u konkretnom slučaju, a osim toga, predmet ove apelacije nisu odluka tuženog o poništenju predmetnog rješenja i ugovora o korištenju stana niti odluka suda o proglašavanju ništavim predmetnog rješenja i ugovora o korištenju stana, već su to samo odluke redovnih sudova donesene u periodu 2010–2012. godina.
36. Ustavni sud zapaža, dalje, da je tek Vrhovni sud „raščistio“ pravnu situaciju nastalu nakon odluka prvostepenog i drugostepenog suda, koji je apelantov tužbeni zahtjev odbio prvenstveno imajući u vidu činjenicu da je tuženi poništio predmetno rješenje i ugovor o korištenju stana, a posljedice poništenja djeluju ex nunc pa je tako došao do zaključka da apelant nije predmetni stan bespravno koristio već da je za to imao pravni osnov u privremenom rješenju o dodjeli stana i ugovoru o korištenju stana koji je zaključio na osnovu tog rješenja. Vrhovni sud je u konačnici jasno iskazao stav da je bez značaja presuda o „utvrđenju“ ništavosti rješenja koje je prije toga poništio sam tuženi, a usljed poništenja rješenja bez pravnog dejstva je i ugovor o privremenom korištenju stana koji je zaključen na osnovu tog rješenja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su u periodu od 4. avgusta 1992. do 13. septembra 2001. godine privremeno rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu tog rješenja pravno egzistirali pa je apelant do tog datuma imao osnov za useljenje i korištenje stana i nije se mogao smatrati bespravnim korisnikom predmetnog stana u smislu odredbe člana 30. ZSO-a, tako da apelant nije bio bespravni korisnik prije stupanja na snagu ZPDS do kada se moglo steći stanarsko pravo.
Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu i svoju praksu koju je izrazio u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2275/08 od 29. juna 2010. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2436/09 od 8. juna 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 4731/11 od 12. januara 2010. godine, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata iz razloga što su smatrali da su apelanti kojima su predmetni stanovi bili dodijeljeni na privremeno korištenje i koji su zaključili ugovore o privremenom korištenju stana imali status privremenog, a ne bespravnog korisnika, te su na osnovu toga i zaključili da se na apelante ne može primijeniti član 30. ZSO-a. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu,glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
39. Ustavni sud podsjeća na to da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njihova prava garantovana tim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). S ciljem utvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov dom u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavlja li osporena odluka miješanje javnih vlasti u poštivanje apelantovog doma.
40. Shodno praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s tim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99), pa ukoliko zaključi da je predmetni stan bio apelantov dom, onda mora ispitati da li je osporenom odlukom izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.
41. Zatim, ako utvrdi da je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom, s ciljem utvrđivanja je li miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi je li ono izvršeno u skladu sa zakonom, koji pojam u skladu s Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora biti osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da je apelant u njemu stanovao od 1992. godine na osnovu rješenja tuženog o dodjeli stana na privremeno korištenje, te da je apelantova deložacija iz predmetnog stana zakazana tek za 13. novembar 2015. godine.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno u skladu sa zakonom, odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je osporenom presudom, primjenom člana 30. ZSO-a, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je do dana primjene ZPDS (28. jula 2001. godine, od kada se ne može steći stanarsko pravo na stanu) stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da apelant, prema zaključku Vrhovnog suda, nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Naime, apelant je predmetni stan koristio od 1992. godine kao privremeni korisnik na osnovu rješenja tuženog, te je rješenjem tuženog od 13. septembra 2001. godine poništeno privremeno rješenje kojim je apelantu predmetni stan dodijeljen na korištenje, pa je prestalo njegovo pravo na privremeno korištenje predmetnog stana.
44. Dakle, miješanje u apelantov dom je osnovano na zakonu, jer je njegova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredaba člana 30. ZSO-a, budući da apelant nije bio bespravni korisnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća na to da je ZSO donesen prije više od trideset godina; da se odredba člana 30. tog zakona nije mijenjala; da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima; da su odredbe člana 30. tog zakona dovoljno jasne i precizne u smislu nemogućnosti davaoca stana na korištenje da protekom roka od tri, odnosno dodatnih pet godina od dana useljenja bespravnog korisnika, zahtijeva iseljenje pred nadležnim organom uprave, odnosno sudom. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon bio primjereno pristupačan, te je apelant bio upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet u smislu da se član 30. ZSO-a primjenjuje isključivo na bespravne korisnike, a ne i na lica koja u stanovima stanuju na osnovu rješenja nadležnog organa, makar ona bila i privremena, odnosno lica koja imaju pravni osnov za useljenje u stan.
45. Dalje, Ustavni sud smatra da član 30. ZSO-a ispunjava i uslov proporcionalnosti, jer, s jedne strane, omogućava licima koja duže od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenoj svojini da steknu stanarsko pravo, a, s druge strane, daje dovoljno vremena vlasnicima stanova da pred nadležnim organima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljenja bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davaoca stana na korištenje, odnosno interese šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana.
46. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
48. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
49. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
50. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na dom i pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na dom, također, neosnovani. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud primjenom relevantnih odredaba ZSO-a, koja nije arbitrarna, odbio apelantov tužbeni zahtjev da je bespravnim korištenjem predmetnog stana duže od osam godina (iako je stan koristio na osnovu privremenog rješenja davaoca stana na korištenje) stekao prava iz člana 30. ZSO-a prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji stanova.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom osnovano na zakonu, te predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu postojanja pravične ravnoteže između opšteg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca.
53. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u parničnom postupku iz kojeg je proistekla osporena odluka.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman