Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4499/15 (D. P.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Povjeravanje djeteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Razvod braka
  • Dijete
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4499/15

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4499/15, rješavajući apelaciju Dejana Perišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dejana Perišića izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 027184 15 Gž od 8. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 027184 13 P od 4. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dejan Perišić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 027184 15 Gž od 8. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 027184 13 P od 4. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Milene Perišić, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 4. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2015. godine, a ostali pozvani nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 027184 13 P od 4. maja 2015. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice, a malodobna M. P., njihova kćerka, povjerena na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje tužiteljici-majci. Istom presudom obavezan je apelant da na ime izdržavanja malodobne M. P. doprinosi mjesečno iznos u visini od 30% od primanja koje ostvaruje, počev od 5. maja 2015. godine, kao dana donošenja presude, pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, pod uvjetima tačno određenim u presudi. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je proveo postupak u koji je uključio Centar za socijalni rad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Centar), koji je napravio socijalnu anamnezu, kao i dostavio nalaz i mišljenje psihologa Centra za parnične stranke, te je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, kao i medicinsku dokumentaciju za apelanta, te je izvršeno vještačenja po vještaku neuropsihijatru na okolnost apelantovog zdravstvenog stanja, saslušao parnične stranke, kao i saslušao malodobno dijete i svjedoka.

7. Osnovni sud je naveo da je u skladu s članom 52. Porodičnog zakona utvrdio poremećaj bračnih odnosa kod stranaka te da je bračna zajednica faktički prekinuta, zbog čega su se stekli uvjeti da se brak razvede. Također, Osnovni sud je utvrdio da se kao sporno javilo pitanje kome povjeriti malodobno dijete (koje je tada imalo šest godina i 11 mjeseci). Stoga je Osnovni sud imao u vidu utvrđeno činjenično stanje, činjenicu da dijete boravi jedan dan kod oca, drugi dan kod majke, da kada je kod apelanta (zavisno od njegovog posla) dosta vremena provodi s bakom, apelantovom majkom, pohađa školu, te je Osnovni sud utvrdio da su i apelant (s roditeljima) i majka djeteta podstanari, kao i da stranke rade. Također, Osnovni sud je utvrdio da je apelant imao određenih psihičkih problema, ali se radi o bolesti uzrokovanoj stresom i ona ne može biti smetnja za obavljanje roditeljskog prava. Međutim, imajući u vidu dob djeteta Osnovni sud je istakao da se nametnuo logičan zaključak da su pažnja i njega majke u ovom momentu za dijete nezamjenjivi. Osnovni sud je naveo da malodobno dijete voli da bude kod oca, gdje ima veći prostor i s bakom s kojom provodi vrijeme, te se tu osjeća lijepo i prijatno. Međutim, kako se djeca povjeravaju prije svega roditeljima, ova činjenica da dijete može čuvati baka (apelantova majka) za sud nije bila od presudnog značaja. Osim toga, u obrazloženju presude je navedeno da i tužiteljica-majka može angažirati osobu za čuvanje ili ostaviti dijete u produženom boravku u školi. Osnovni sud je uzeo u obzir činjenicu da apelant ima malo bolja primanja od majke, ali to nije smatrao razlogom da dijete ne dodijeli majci. Kod povjeravanja djeteta, prema mišljenju suda, u prvom planu je interes djeteta, a ne volja i želja roditelja i bilo koje druge osobe, a sve u cilju pravilnog psihofizičkog razvoja djeteta i njegovih emocionalnih potreba. Prvostepeni sud je zaključio da je dijete privrženo i apelantu i tužiteljici, da se izjasnilo da bi više voljelo biti s ocem, ali očigledno jer tamo ima dvorište u kojem se igra i jer tamo živi baka kojoj je privrženo. Međutim, sud je zaključio da dijete ovog uzrasta ne može biti sposobno da izrazi svoju volju i da stoga sud ne može bazirati odluku na iskazu djeteta koje nema ni sedam godina. S obzirom na uzrast djeteta, te spol djeteta, sud je cijenio da mu je potrebna majčina ljubav, briga i pažnja, i to konstantna, a u cilju pravilnog razvoja i emocionalnih potreba djeteta, te je dijete povjereno majci. Sud je nadalje apelanta obavezao na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja, te je naveo da osoba kojoj nije povjereno dijete (konkretno apelant) ima pravo stalno pratiti duhovni i fizički razvoj i vaspitanje djeteta. Činjenica da je dijete povjereno majci na čuvanje, zaštitu i vaspitanje ne znači prestanak apelantovog roditeljskog prava, te se sud pozvao na odredbe čl. 81. stav 4. i 93. Porodičnog zakona kojim je propisano da roditelj s kojim dijete ne živi ima pravo i dužnost održavanja odnosa s djetetom, o čemu se roditelju sporazumijevaju, a u slučaju izostanka sporazuma odluku donosi organ starateljstva.

8. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 027184 15 Gž od 8. jula 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo apelantove žalbene navode, kao i da je tužiteljica osporila apelantove žalbene navode. Okružni sud je ponovio utvrđenja prvostepenog suda, te je u vezi s njima istakao da je, po mišljenju Okružnog suda, odluka prvostepenog suda da se malodobna kćerka stranaka povjeri na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje tužiteljici, kao majci, donijeta na osnovu potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava

- odredbi čl. 72, 73, 90. i 93. Porodičnog zakona. Okružni sud je naveo da je u situaciji kada su oba roditelja jako motivirana za obavljanje roditeljske dužnosti i imaju socijalno-ekonomske uvjete za staranje o djetetu, a dijete ispoljava jednaku ljubav i privrženost prema oba roditelja, prilikom donošenja odluke o povjeravanju malodobnog djeteta potrebno je voditi računa šta je u najboljem interesu djeteta, imajući u vidu uzrast djeteta i potrebe na emocionalnom i razvojnom planu, a što je u konkretnom slučaju uradio prvostepeni sud koji je dijete povjerio majci. Apelantovi navodi da majka ima lošije ekonomsko-socijalne uvjete, prema ocjeni suda, nisu od odlučujućeg značaja, već je od odlučujućeg značaja svakodnevno prisustvo majke koje je, s obzirom na uzrast djeteta, po prirodi stvari neophodno za daljnji rast i razvoj djeteta. Okružni sud je također naveo da nije uzeo u obzir želju djeteta iz razloga što malodobno dijete nije u stanju da se o tome izjasni. Okružni sud je također naveo da navodi o diskriminaciji (jer je dijete povjereno majci) nisu osnovani jer odluka nije donijeta na osnovu spola tužiteljice, već je zasnovana na interesima i potrebama djeteta. Također je navedeno da time nije umanjen značaj prisustva oca-apelanta, čije prisustvo malodobnom djetetu i ne mora biti uskraćeno bez obzira na donijetu odluku. Okružni sud je također naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je došlo do kršenja odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zbog činjenice da je provedeno vještačenje apelanta, koje tužiteljica nije predložila, jer je ono izvršeno po prijedlogu organa starateljstva. Naime, organ starateljstva je iznio mišljenje da bi trebalo izvršiti vještačenje na okolnosti kompetentnosti oba roditelja za vršenje roditeljske funkcije, a što je u skladu s ovlaštenjima organa starateljstva iz člana 73. stav 2. Porodičnog zakona. Osim toga, Okružni sud se izjasnio da se ne može smatrati povredom, niti je od utjecaja na konačnu odluku činjenica da je prvostepeni sud dozvolio predstavniku Centra da apelantovom punomoćniku postavi pitanje u vezi s njegovim završnim izlaganjem, a s obzirom da predstavnik Centra ima pravo učestvovati u postupku u skladu s članom

73. Porodičnog zakona. Okružni sud je naveo da u svakom slučaju, ukoliko bi se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donijeta odluka o povjeravanju malodobne kćerke tužiteljici, apelant uvijek može zatražiti da se odluka o povjeravanju malodobne kćerke tužiteljici na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje promjeni (čl. 92. i 93. Porodičnog zakona). Također, Okružni sud je cijenio neosnovanim apelantove navode o troškovima postupka (u smislu da ga je prvostepeni sud obavezao da predujmi troškove neuropsihijatrijskog vještačenja iako su, po apelantu, te troškove trebale snositi stranke u jednakim dijelovima) jer je to slobodna procjena prvostepenog suda u skladu s članom 77. Porodičnog zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu apelant navodi da osporene presude nisu dovoljno jasne i obrazložene, kao i da su donijete pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Apelant ističe da je sud utvrdio sve relevantne okolnosti, ali je onda dijete povjerio majci samo zbog činjenice što je majka. Nadalje, sud je ispitao dijete koje je izjavilo da želi živjeti s ocem, ali je onda odlučio da ne uzme u obzir volju djeteta. Također, apelant navodi da je „samoinicijativno sud odlučio da se provede vještačenje apelanta“, te je apelantu naložio plaćanje troškova ovog vještačenja. Također, apelant navodi da je sud dozvolio zastupniku Centra da postavlja pitanja njegovom advokatu. Iako je utvrdio da oba roditelja rade, sud je ocijenio da je bolje za dijete da ga čuva treća osoba nego baka-apelantova majka. Osim toga, prvostepeni sud nije odlučio o održavanju kontakata između apelanta i kćerke, pa se presuda ne može ispitati. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, dovelo je do propusta u odluci prvostepenog suda, a Okružni sud nije ispitao sve apelantove žalbene navode. Stoga, po apelantovom mišljenju, razlozi iz presuda ne zadovoljavaju minimum obrazloženja, što ukazuje na povredu prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Osnovni sud je naveo da u konkretnom o predmetu nije bio dužan ponašati se u skladu s čl. 7, 123. i 126. ZPP-a, već može i po službenoj dužnosti izvoditi dokaze. Također, sud ističe da je apelantov punomoćnik dobrovoljno, bez problema odgovorio na pitanje zastupnika Centra, a što proizlazi i iz zapisnika s glavne rasprave. Sud se također pozvao da u skladu s čl. 81. stav 4. i 93. Porodičnog zakona roditelj s kojim dijete ne živi ima pravo i dužnost održavanja osobnih kontakata, o čemu se roditelji sporazumijevaju, a u slučaju izostanka sporazuma o tome odlučuje organ starateljstva, a ne sud. Sud je istakao da u cijelosti ostaje pri obrazloženju iz odluke, odnosno svojim utvrđenjima iz odluke o povjeravanju djeteta tužiteljici.

V.Relevantni propisi

12. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 73.

(1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece.

(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva staviće prijedlog o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, a ovlašćen je da u granicama tog predloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje.

(3) Sud koji rješava bračni spor obavijestiće organ starateljstva o postupku radi zaštite, vaspitanja i izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom postupku.

Član 81.

(1) Roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju.

Član 81a.

(1) Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i da se roditelji o njemu brinu prije svih drugih.

(2) Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo kada je u odgovarajućem postupku utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta.

(3) Dijete ima pravo da održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(4) Dijete ima pravo da održava osobne odnose i sa srodnicima i drugim licima sa kojim ga vezuje posebna bliskost, ako je to u najboljem interesu djeteta.

(5) Zahtjev za održavanje kontakta djeteta i bliskog srodnika mogu podnijeti bliski srodnici i dijete.

Član 85.

(1) Roditeljsko pravo vrše roditelji sporazumno.

(2) U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva.

Član 88.

Kad sud u bračnom sporu odluči da se brak poništava ili da se razvodi, odlučiće u istoj presudi o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.

Član 90.

(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.

(2) Kad to zahtijevaju njihovi interesi, djeca se mogu povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu.

Član 92.

(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi. (2) Sud, odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica.

Član 93.

(1) Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva.

(2) Organ starateljstva može ponovno urediti način održavanja ličnih odnosa roditelja s djecom, ako to zahtijevaju promijenjene prilike.

(3) Održavanje ličnih odnosa roditelja s djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite ličnosti i drugih interesa djece.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Nadalje, evidentno je da se pojam „građanska prava i obaveze” odnosi na običnu građansku parnicu s dominantnim odlikama privatnog prava među koje nesporno spadaju i sporovi koji se tiču porodičnog prava. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelanta i tužiteljice, odnosno o razvodu braka koji su zaključili, te određivanju s kojim će roditeljem živjeti malodobna kćerka rođena u braku, Ustavni sud smatra., podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30) da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelant navodi povredu prava na pravičan postupak zbog odluke suda da se njihova zajednička kćerka povjeri majci, navodi da je odluka u materijalnom i procesnom smislu nezakonita, kao i da joj nedostaje obrazloženje, te se ne može ispitati.

22. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni obrazlagati svoje presude pri čemu ne moraju detaljno dati odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da se pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

23. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj trećoj osobi ili ustanovi smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud Olsson protiv Švedske, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A broj 250, stav 90. i Evropski sud, Johansen protiv Norveške, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

24. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste ocijeniti jesu li Osnovni sud, a zatim Okružni sud u postupku povodom žalbe naveli jasne razloge i interes malodobnog djeteta u pogledu povjeravanja.

25. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donio odluku kojom je dijete povjerio tužiteljici na čuvanje, brigu i staranje, iako je utvrdio da su oba roditelja sposobna za brigu i staranje o djetetu i da postoji želja oba roditelja da im dijete bude povjereno. Međutim, imajući u vidu dob djeteta sud je utvrdio, radi pravilnog psihofizičkog razvoja, da je interes djeteta da bude konstantno s majkom, a čije roditeljske sposobnosti apelant nije osporio. Također, Ustavni sud primjećuje da je navedena odluka rezultat veoma obimnog postupka u kojem je sud provodio dokaze koje su predložile stranke, kao i Centar. Također, sud je jasno uputio apelanta da ima pravo na održavanje kontakata s djetetom iako s njim ne živi (Ustavni sud primjećuje da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 81. stav 4 koja je nakon izmjena postala odredba člana 81.a stav 3, ali što nije od značaja za odluku), da o kontaktima s djetetom treba da se sporazumije s tužiteljicom, odnosno u slučaju izostanka sporazuma da će o tome odlučiti organ starateljstva (član

93. Porodičnog zakona). Okružni sud je potvrdio odluku prvostepenog suda ne nalazeći ništa relevantno u apelantovim žalbenim navodima koji bi doveli u pitanje pravilnost prvostepene odluke. Naime, Okružni sud je detaljno ocijenio apelantove navode o socijalno-ekonomskim uvjetima stranaka, te je našao da su oni u konkretnim okolnostima predmeta irelevantni za odlučenje. Također, Okružni sud je cijenio da u konkretnom slučaju nije bitno što je majka-žena, kako je apelant prezentirao, već je interes djeteta da živi s majkom. Iako je malodobno dijete saslušano, Okružni sud je cijenio pravilnom odluku da se (zbog dobi djeteta) njegova želja ne uzme u obzir. Okružni sud se referirao i na apelantov žalbeni navod u smislu provedenog vještačanja apelanta, te je utvrdio da je u skladu s članom 73. stav 2. Porodičnog zakona ono provedeno po zahtjevu Centra da se utvrdi vještačenje kompetentnosti oba roditelja. Također, Okružni sud je dao razloge zbog kojih je dozvolio zastupniku Centra da punomoćniku tuženog postavi pitanje koje je u vezi s njegovim završnim izlaganjem, a što je opravdao odredbom člana 73. Porodičnog zakona.

26. Dakle, polazeći od načela da sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i da mora imati obrazloženje, a to je prevashodno utvrđivanje interesa djeteta, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja presude Osnovnog suda i Okružnog suda vide jasni i nedvosmisleni razlozi koji su opredijelili sudove da donesu osporene odluke, odnosno malodobno dijete povjere na čuvanje, vaspitanje i staranje tužiteljici. Stoga, Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi nisu relevantni s aspekta prava na pravično suđenje jer pobijane odluke, suprotno apelacionim navodima, sadrže jasna obrazloženja na kojim su sudovi zasnovali svoje odlučenje i ne upućuju na bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da procesni „propusti“ koje je apelant istakao, a koji se odnose na vještačenje i troškove plaćanja vještačenja, a na koje je apelant, kako ističe, sam pristao, kao i činjenica da je zastupniku Centra dozvoljeno postaviti pitanje apelantovom advokatu, a u vezi sa završnim izlaganjem u skladu s članom 73. Porodičnog zakona, ni na koji način ne pokreću pitanja koja bi utjecala na pravičnost suđenja. Ustavni sud primjećuje da upravo u ovakvim postupcima, radi utvrđivanja najboljeg interesa djece, sud može utvrđivati činjenice i provoditi dokaz koje stranke nisu predložile, kao i da Centar ima značajnu i aktivnu ulogu u učestvovanju u ovoj vrsti postupaka. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda ne može da nađe bilo kakvu proizvoljnost ili bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog ili procesnog prava.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su nakon obimnog postupka sudovi donijeli jasne i obrazložene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4499/15 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio