Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4105/14 (N. L. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4105/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4105/14, rješavajući apelacije Nikole Lovrića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nikola Lovrić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 115509 12 Rev od 17. juna 2014. godine;
Rešad Salihović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050102 12 Rev od 12. juna 2014. godine;
Sejad Mrkalj, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001454 14 Rev od 23. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4105/14
1. Nikola Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 115509 12 Rev od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi naknadi materijalnu štetu nastalu time što je tuženi u određenom vremenskom periodu koristio apelantov kombajn. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je, 1993. godine, Ministarstvo odbrane Republike Srpske oduzelo od apelanta njegov kombajn i isti dodijelilo tuženom na korištenje, te da je apelant 1998. godine, Republičkoj direkciji za robne rezerve podnio zahtjev za vraćanje predmetnog kombajna i da je isti apelantu vraćen u ispravnom stanju. S obzirom na navedeno nižestepeni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu već nadležni organ Republike Srpske, pozivajući se pri tome na Uredbu o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane. Vrhovni sud u svojoj odluci navodi da je neosnovan apelantov prigovor da je tuženi pasivno legitimisan jer se cijelo vrijeme predmetni kombajn nalazio kod njega, jer organ nadležan za poslove odbrane je isti kombajn ustupio tuženom za potrebe odbrane (organizovao poljoprivrednu proizvodnju u kojoj je angažovan i apelantov kombajn kao i druga mobilisana sredstva), a ne za lične potrebe tuženog.
AP-4365/14
2. Rešad Salihović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmina Babić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 1. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 050102 12 Rev od 12. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi naknadi materijalnu štetu nastalu oduzimanjem pokretnih stvari, bliže opisanih u izreci prvostepene presude, bez pravnog osnova. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je sporne pokretne stvari od apelanta, bez pravnog osnova, oduzeo organ tuženog tokom 1993. godine, kad je za apelanta i nastala predmetna šteta. S obzirom na to da je apelant zahtjev za novčanu naknadu po osnovu neosnovanog obogaćenja sudu opredijelio dana 13. maja 2008. godine, koji je označio kao zahtjev za naknadu štete 2009. godine (a 2010. godine konačno opredijelio ovaj zahtjev), proizlazi da je od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj dana 19. juna 1996. godine, od kad se taj rok računa do prvi put postavljenog zahtjeva za isplatu novčane naknade dana 13. maja 2008. godine nesumnjivo protekao trogodišnji rok zastarjelosti potraživanja iz odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao i objektivni petogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 2. istog zakona. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud zaključuje da pravni osnov tužbenog zahtjeva, za isplatu novčane protuvrijednosti apelantovih pokretnih stvari, nije neosnovano bogaćenje propisano odredbom člana 210. ZOO, kako pogrešno smatra apelant, nego je u konkretnom slučaju gubitak tih stvari šteta koju je apelant pretrpio, a koja je propisana odredbom člana 155. ZOO.
AP-5312/14
3. Sejad Mrkalj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodraga Deretića i Draška Zec, advokati iz Prijedora, podnio je 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 77 0 P 001454 14 Rev od 23. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine apelanta na pokretnim stvarima (oprema mlina) i da mu tužena naknadi materijalnu štetu na ime uništenja i nekorištenja tih stvari. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud navodi, da se pravna priroda tužbenog zahtjeva procjenjuje prema sadržaju tužbe, te obzirom na prirodu spora i na postavljeni apelantov tužbeni zahtjev, koji se ne odnosi na predaju stvari (apelant je povukao tužbu u dijelu zahtjeva za predaju stvari u posjed) kako apelant navodi, tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici je obligaciono-pravne prirode. Dalje se navodi da to proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, u kojoj tužitelj navodi da mu je tužena prouzrokovala štetu (kako običnu tako i izgubljenu dobit) zbog uništenja stvari koje su bile oprema njegovog mlina, te kako je Sud vezan činjeničnim navodima tužbe, dok nije vezan pravnim osnovom navedenim u tužbi. U osporenoj odluci Vrhovni sud zaključuje da obzirom da je šteta za apelanta nastala tokom 1992. godine, a okolnost da je na području bivše SR BiH trajalo ratno stanje od 1992. do decembra 1995. godine, imala je za posljedicu da rok zastare počinje teći od 19. juna 1996. godine (od prestanka ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj), te pošto je apelant tužbu podnio dana 1. februara 2007. godine, istekao je kako subjektivni rok od tri godine tako i objektivni rok od pet godina propisan odredbom člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Naime, nastupanjem zastare prestaje apelantovo pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, pa Vrhovni sud zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4105/14.
5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Rešad Salihović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman