Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-607/14 (B. G. i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-607/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-607/14, rješavajući apelacije Boška Gnjatovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Boško Gnjatović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 021655 13 PŽ od 12. novembra 2013. godine;

„Hotel Tuzla“ D.D. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 010697 13 REV od 17.

juna 2014. godine;

Filip Andrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 389497 14 REV od 25. septembra 2014.

godine;

„Savičić“ d.o.o. Čelinac, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 084916 15 Rev od 21. aprila 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-607/14 Boško Gnjatović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić advokat iz Tuzle, podnio je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 PS 021655 13 PŽ od 12. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici Općini Tuzla isplati određeni novčani iznos na ime duga za zakupninu poslovnog prostora. U postupku je utvrđeno da je apelant na temelju ugovora o zakupu od 1996. do 2003. godine (koje je zaključio sa JP Direkcijom za obnovu i izgradnju Tuzla, kao ranijim zakupodavcem, a na čije mjesto je stupila tužiteljica kao novi zakupodavac) bio korisnik spornog poslovnog prostora koji je vlasništvo tužiteljice. Također je utvrđeno da apelant, po pozivu nadležne službe tužiteljice i ispostavljenim računima, nije uredno izmirio svoje ugovorne obaveze, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude. Osim toga, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da tužiteljica nije aktivno legitimirana da traži isplatu zakupnine po ugovorima koje je apelant zaključio sa ranijim zakupodavcem, tj. JP Direkcijom za obnovu i izgradnju Tuzla, budući da je utvrđeno da je, usljed postupka privatizacije, JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla vratila tužiteljici na raspolagane sve poslovne prostore kojima je ranije upravljala do izvršene privatizacije, uključujući i predmetni poslovni prostor. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao da u utuženom periodu nije obavljao svoj registrirani obrt u spornom poslovnom prostoru, niti da je vratio tužiteljici ključ od tog poslovnog prostora, a što bi ga oslobodilo obaveze plaćanje zakupnine.

2. AP-3992/14 „Hotel Tuzla“ D.D. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 010697 13 REV od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Proizvodno trgovinskom kombinatu d.o.o. Tuzla isplati iznos od 163.413,65 KM na ime duga za isporučenu robu. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je apelantu na ime ugovora o kupoprodaji isporučivao određenu robu široke potrošnje u periodu od februara do maja 2007. godine, te da mu je za tu robu ispostavio fakture. Također je utvrđeno da je apelant navedenu robu preuzeo, ali da nije platio cijenu koju je tužitelj redovno naplaćivao apelantu kod zaključivanja ugovora. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude, pozivajući se na odredbe čl. 516. stav 1. i 518. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-4945/14 Filip Andrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava advokat iz Tomislavgrada, podnio je 21. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 389497 14 REV od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine isplati dug u iznosu od 24.624,00 KM na ime naknade troškova postupka proizašlih iz krivičnog postupka u kojem je apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi. Sud je istakao da, budući da je u pomenutom krivičnom postupku pravomoćnim rješenjem odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka, nisu postojali uslovi za meritorno odlučivanje o troškovima tog postupka u predmetnoj parnici, u smislu člana 203. Zakona o krivičnom postupku. Naime, sud je zaključio da samo u slučaju da je krivični sud odbio takav zahtjev apelanta, apelant bi bio aktivno legitimiran da svoja prava potražuje u parnici, jer se radi o imovinsko-pravnom sporu nastalom pri vršenju poslova organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.

4. AP-3604/15 „Savičić“ d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 084916 15 Rev od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju PPUP „Trimko“ d.o.o. Banja Luka isplati iznos od 7.209,25 KM na ime duga. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u ugovornom odnosu po osnovu dva ugovora od kojih je jedan zaključen 2001. godine i po kojem je tužitelj apelantu dao u zajam 20.000,00 KM na period od 12 mjeseci, sa kamatnom stopom od 2%, dok je drugi ugovor zaključen 2003. godine i po njemu je potvrđena činjenica učinjene pozajmice. Također je utvrđeno da je apelant tužitelju sa zadocnjenjem vratio određeni iznos novca, uvećan za kamate, ali da mu nije vratio iznos od 7.209,25 KM, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci presude. Sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkrentom slučaju radilo o ugovorenoj kamati koja je imala obilježja zelenaške kamate, jer te navode apelanti ničim nije dokazao.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 607/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-607/14 (B. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio