Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4591/15 („Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo i drugi)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4591/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4591/15, rješavajući apelacije „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo i „PERPER“ d.o.o. Slatina-Laktaši, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „PERPER“ d.o.o. Slatina-Laktaši protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3U 016353 15 Uvp od 8. oktobra 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014515 15 Uvp od 5. augusta 2015.

godine; „PERPER“ d.o.o. Slatina-Laktaši protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3U 016353 15 Uvp od 8. oktobra 2015.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4591/15 „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 014515 15 Uvp od 5. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na dodatu vrijednost. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant 2007. godine zaključio sa firmom „Bemus Export Import“ d.o.o. Sarajevo ugovor o lizingu štamparske mašine koji je na apelantov zahtjev raskinut 2011. godine (kada je i izdato knjižno obavještenje i storniran izlazni PDV) i istog dana (30. decembra 2011. godine) zaključio novi ugovor o lizingu iste mašine sa drugom firmom-kupcem sa umanjenom vrijednošću po kojoj je obračunao PDV. S tim u vezi je Sud BiH istakao da je pravilan zaključak tužene da je apelant sa ovakvim načinom rada vršio umanjenje poreske osnovice za obračun izlaznog PDV, te da povrat predmeta lizinga štamparske mašine ne može imati isti tretman povrata robe jer je korištena 50 mjeseci, te je primljena naknada, dok je vraćena oprema izgubila svoju vrijednost nakon perioda korištenja. Dalje je navedeno da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant na isti način postupao i kod storniranja izlaznog poreza po knjižnim obavijestima prilikom raskida ugovora o lizingu putničkih automobila koje je zaključivao sa PDV obveznicima i licima koja nisu PDV obveznici, što je dovelo do umanjenja obaveze PDV u kontrolisanom periodu. Također je istaknuto da nema osnov navoda apelanta da zbog raskida ugovora u predmetnom slučaju nema prometa dobara i usluga kao osnovnog uslova za obračun PDV, niti se ovdje radi o preinačavanju ugovora o lizingu u ugovor o operativnom lizingu od strane prvostepenog organa tužene. Na kraju ne navedeno da nema osnova ni apelantov navod da se iznos dospjelih glavnica i kamate do momenta raskida ugovora o lizingu definiše, u smislu odredbe člana 54. Zakona o lizingu FBiH te Zakona o obligacionim odnosima, kao naknada štete koju je apelant pretrpio zbog umanjenja vrijednosti lizinga i da ista ne može biti predmetom oporezivanja PDV. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

2. AP-4901/15 „PERPER“ d.o.o. Slatina-Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Vukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3U 016353 15 Uvp od 8. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Suda BiH, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza, odnosno povrata PDV po zahtjevu apelanta. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je tužena pravilno kao neosnovan odbila apelantov zahtjev za povrat PDV sa zateznom kamatom, kojeg je apelant podnio na osnovu presude Suda BiH od 28. januara 2013. godine, kojom su poništena rješenja tužene i predmet vraćen na ponovni postupak. S tim u vezi je istaknuto da navedenom presudom nije meritorno riješena upravna stvar, odnosno da navedena odluka nije konačna u materijalno-pravnom smislu da je konačno riješeno o utvrđenim obavezama, nego je predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom organu, slijedom čega se ne mogu primijeniti odredbe člana 16. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Zatim je navedeno da, s obzirom da se na iznose indirektnih poreza koji nisu uplaćeni (u zakonskom roku i na propisani račun) plaća zatezna kamata po stopi od 0,06% dnevno za svaki dan zakašnjenja, to je pravilno prvostepeni organ na dodatno utvrđenu PDV obavezu u spornom periodu izvršio obračun kamata i to za svaki obračunski period i to od dana istekao zakonom propisanog roka do dana izvršenja prebijanja sredstava stavljenim na raspolaganje na kartici poreskog obveznika. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4591/15.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije AP-4901/15, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u predmetnim upravnim stvarima, koje su okončane osporenim sudskim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4591/15 („Volksbank Leasing BH“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio