Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2450/12 (M. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 392
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2450/12
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2450/12, rješavajući apelaciju Milanka Bogdana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milanka Bogdana.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 017894 11 Rev od 24. aprila 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanku Bogdanu, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Milanku Bogdanu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milanko Bogdan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada podnio je 26. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 017894 11 Rev od 24. aprila 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002758 08 Gž od 24. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-177/03 od 4. januara 2008. godine. Apelant smatra da mu je, zbog dužine parničnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što odluka nije donesena u „razumnom roku“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog, Vrhovnog suda, kao i od Općine Sanski Most, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 9. juna 2015. godine, također, zatraženo da dostavi na uvid predmetni spis.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 3. juna 2015. godine, Kantonalni sud 2. juna 2015. godine, a tužena 7. juna 2015. godine. Općinski sud je dostavio 19. juna 2015. godine predmetni spis.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je tužbom od 19. juna 2003. godine tražio da se tužena obaveže da mu nadoknadi materijalnu štetu za porušeni stambeno-poslovni objekat i izgubljenu zakupninu uz obračunatu zateznu kamatu.
6. Podneskom od 6. marta 2006. godine apelant je predložio da se sasluša svjedok K. N., kao i izvedu dokazi vještačenjem vještaka finansijske struke, a 21. juna 2006. godine zatražio da se sud izjasni o datim nalazima i mišljenju.
7. Općinski sud je u predmetnoj stvari 27. juna 2006. godine održao pripremno ročište.
8. Rješenjem Općinskog suda broj P-177/03 od 27. juna 2006. godine određen je prekid postupka do pravosnažnog okončanja postupka pod poslovnim brojem K-53/05 protiv okrivljenog N.N.
9. Rješenjem Općinskog suda broj P-177/03 od 26. oktobra 2007. godine pozvan je stalni sudski vještak građevinske struke da dopuni nalaz i mišljenje od juna 2006. godine tako što će izvršiti izračun građevinske vrijednosti porušenog objekta.
10. Općinski sud je 26. decembra 2007. godine održao i glavnu raspravu.
11. Presudom Općinskog suda broj P-177/03 od 4. januara 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevano da se tužena obaveže da apelantu na ime naknade materijalne štete za porušeni individualni stambeno-poslovni objekat isplati iznos od 33.624,06 KM, na ime izgubljene dobiti - izgubljenih zakupnina u periodu od 1. februara 1996. do 30. septembra 2007. godine iznos od 30.960,80 KM, kao i iznos od 30.960,80 KM na obračunatu zakonsku zateznu kamatu svakog dospjelog mjesečnog iznosa zakupnine u periodu od 1. februara 1996. godine. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.950,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
12. Kako slijedi iz osporene prvostepene presude, na ročištu za glavnu raspravu apelantov opunomoćenik je izveo dokaze saslušanjem apelanta u svojstvu stranke, saslušanjem u svojstvu svjedoka Zvonka Šlera, kao i drugih svjedoka, uvidom u Odluku broj 521-1818-1/1 CRPC-a od 12. juna 2001. godine (zahtjev za donošenje odluke CRPC-a je podnio 19. aprila 1999. godine), te uvidom u raznu dokumentaciju koja se odnosi na porušeni objekat. Općinski sud je kao nesporno između stranaka u ovom postupku utvrdio da je apelant bio vlasnik individualnog stambeno-poslovnog objekta, preciznije označenog u presudi, da je predmetni porodični objekat postojao na terenu do kraja 1995. godine, a prema utvrđenju iz krivične Presude broj K-53/05 od 24. februara 2006. godine, koja je postala pravomoćna 3. novembra 2006. godine, da su predmetno rušenje izvršili nepoznati počinioci. (Tom presudom, donesenom u krivičnom predmetu protiv optuženih N.N. i N.H. zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi je utvrđeno da je prvooptuženi N.N. nevršenjem dužnosti nadzora, suprotno odredbi člana 1. Aneksa 7. Ustava Bosne i Hercegovine, između ostalog, dozvolio da se izvrši proširenje i postavljanje ograde - dvorišta srednjoškolskog centra na zemljištu poimenično navedenih korisnika među kojima je i apelant, pri čemu je utvrđeno da su na tom zemljištu oštećeni imali svoje kuće „koje su porušene od N.N. osoba“, te su oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.) Kako dalje navodi Općinski sud, između stranaka su sporne osnovanost i visina postavljenih tužbenih zahtjeva, pasivna legitimacija, zastarjelost potraživanja, sanacija predmetnog porodičnog objekta, kao i postojanje poslovnog prostora u njegovom okviru. Stoga, Općinski sud je, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, prije svega, razmotrio prigovor pasivne legitimacije i ustanovio da je neosnovan, jer je nadležni organ, odnosno tužena odgovorna za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada ju je napustio vlasnik do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasnika ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine.
13. Općinski sud je nadalje naveo da je izvođenjem dokaza čitanjem Rješenja Općine Sanski Most broj 03-23-7-1710/01 od 27. novembra 2003. godine utvrdio da je usvojen apelantov zahtjev iz ove pravne stvari i stavljena van snage Odluka o upravi Općine Sanski Most na apelantovim nekretninama sa dijelom ½ na apelantovo ime, te da su one vraćene u posjed vlasniku. Nadalje, utvrđeno je da po istom rješenju apelant može stupiti u posjed svojih nekretnina, a u obrazloženju citiranog rješenja je navedeno da je stambeni objekat porušen, pa se, slijedom navedenog, može zaključiti da je tužena odgovorna za sva oštećenja na nekretninama od 10. oktobra 1995. godine pa do dana donošenja citiranog rješenja tužene.
14. Pošto je tužena istakla prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je prije razmatranja osnovanosti i visine postavljenog tužbenog zahtjeva raspravio i ovaj prigovor. Općinski sud se, u tom smislu, pozvao na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Iz iskaza apelanta, saslušanog u svojstvu stranke, Općinski sud je ustanovio da je dokazano da je apelant za štetu saznao najkasnije do 30. oktobra 1998. godine, kada je i podnio zahtjev za vraćanje u posjed nekretnina u Sanskom Mostu. Kada se navedena utvrđenja dovedu u vezu sa činjenicom da je apelant 19. juna 2003. godine kod bivšeg Općinskog suda u Sanskom Mostu podnio tužbu protiv tužene, Općinski sud je utvrdio da nesporno proizlazi da je svakako protekao apsolutni rok iz člana 376. stav 2. ZOO, jer je navedeni rok istekao u januaru 2001. godine, slijedom čega je Općinski sud našao da je istaknuti prigovor zastare potraživanja tužene osnovan, pa je odlučio kao u izreci presude. Osim toga, iz iskaza svjedoka M. G. i Š. Z. sud je zaključio da je apelantov stambeno-poslovni objekat mogao biti porušen početkom 1996. godine. Sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti, a u vezi sa prigovorom zastare potraživanja koji je istakla tužena, član 377. stav l. ZOO. Naime, iz citiranog člana i Zakona proizlazi da, ako je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Iz presude na koju se pozivao apelant nesporno proizlazi da je optuženi N. N. proglašen krivim što je nevršenjem „dužnosti nadzora“ omogućio na apelantovom zemljištu postavljanje ograde dvorišta Srednjoškolskog centra „Amir Žilić“ u Sanskom Mostu iz čega, opet, proizlazi da N. N. nije optužen i za rušenje apelantove porodične kuće sa poslovnim prostorom, a zbog čega se nije mogao primijeniti stav 1. člana 377. ZOO u konkretnoj pravnoj stvari, na što je konačno osnovano ukazivao zakonski zastupnik tužene.
15. Apelant je 1. februara 2008. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 002758 08 Gž od 24. oktobra 2011. godine žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 830,00 KM odbijen kao neosnovan, dok je u ostalom dijelu žalba kao neosnovana odbijena, a prvostepena presuda potvrđena.
17. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice, te dao valjane razloge za svoju odluku koje je prihvatio i Kantonalni sud i u ovoj odluci, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka na koje žalba ukazuje i koje bi bile od utjecaja na zakonitost pobijane presude, a nije povrijedio ni odredbe parničnog postupka na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je žalba neosnovana. Naime, kako navodi Kantonalni sud, pobijana presuda nije obuhvaćena povredama odredaba parničnog postupka koje bi utjecale na njenu zakonitost i pravilnost, jer prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i u obrazloženju pobijane presude s obzirom na to da je prvostepeni sud iznio sve navode o činjenicama koje su u toku postupka dale stranke. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenicu da je apelantov objekat mogao biti porušen početkom 1996. godine, a da je, u skladu sa utvrđenjem iz krivične Presude broj K-53/05, predmetni objekat postojao na terenu do kraja 1995. godine, što je nesporno. Postojanje predmetnog objektu na terenu do kraja 1995. godine nije bila sporna činjenica, jer to ne proizlazi iz sadržaja prvostepenog spisa, pa je, kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud ovu činjenicu pravilno ocijenio kao nespornu zbog čega su neosnovani žalbeni razlozi istaknuti u ovom pravcu.
18. Dakle, kako navodi Kantonalni sud, apelant je kao oštećeni, shodno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepenog suda, imao pravo zahtijevati naknadu štete od trenutka kada mu je šteta pričinjena, odnosno od početka 1996. godine, odnosno u roku od tri godine od kada je zaista saznao za štetu, a ne od donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) od 4. decembra 2001. godine i odluke tužene o povratu imovine u apelantov posjed od 27. novembra 2003. godine. Također, apelant je kao vlasnik predmetnog objekta aktivno legitimisan za podnošenje tužbe sudu za naknadu štete nastale rušenjem objekta i takvu tužbu je mogao podnijeti sudu i prije donošenja navedenog zakona i donošenja odluke organa tužene o povratu imovine apelantu. Dalje se navodi da nisu postojale okolnosti koje bi mu to pravo onemogućavale zbog čega žalbeni razlozi da je apelant tek donošenjem navedenog zakona i odluke organa tužene bio u pravnoj i faktičkoj mogućnosti da traži naknadu štete sudskim putem i da su datumi stupanja na snagu navedenog zakona i donošenja odluke organa tužene relevantni za računanje subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti nisu, kako navodi Kantonalni sud, osnovani.
19. Kako zaključuje Kantonalni sud, prvostepeni sud je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja naknade materijalne štete, pravilno utvrdio odlučne činjenice da je objekat u apelantovom vlasništvu, porušen početkom 1996. godine i da je za štetu apelant saznao najkasnije 30. oktobra 1998. godine. Pošto je tužba podnesena prvostepenom sudu 19. juna 2003. godine, po isteku subjektivnog roka od tri godine od saznanja za nastalu štetu, što se ne dovodi u sumnju ni u žalbenim navodima, i objektivnog roka od pet godina, kada je šteta nastala a kako je to određeno u članu 376 st. 1. i 2. ZOO, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 376. ZOO kada je prigovor zastare potraživanja ocijenio osnovanim. Kantonalni sud smatra da je u obrazloženju presude prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane činjenične i pravne razloge, kao i za zaključak o neosnovanosti apelantovih navoda da bi u konkretnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti član 377. ZOO s obzirom na pravomoćnu Presudu broj K-53/05 od 24. februara 2006. godine, a date razloge prihvata i Kantonalni sud, pa su nesnovani žalbeni prigovori pogrešne primjene materijalnog prava i da bi rok zastare trebalo računati shodno članu 377. ZOO.
20. Apelant je 28. novembra 2011. godine podnio reviziju protiv drugostepene presude.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 017894 11 Rev od 24. aprila 2012. godine apelantova revizija je odbijena.
22. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zauzimajući stav da je za predmetno potraživanje nastupila zastarjelost prema odredbi člana 376. stav 2. ZOO. I po mišljenju Vrhovnog suda, apelant neosnovano smatra da se početak subjektivnog i objektivnog roka od tri, odnosno pet godina iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO treba računati od 29. decembra 2001. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, kojim je u odredbi člana 17.d. stav 3. propisana odgovornost nadležnog organa za sva oštećenja nekretnina od trenutka kada ju je napustio vlasnik do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine. Dalje se navodi da ovim prigovorom, u suštini, apelant smatra da za početak zastarnog roka nije odlučan samo trenutak saznanja apelanta za štetni događaj već njegovo saznanje o obimu i visini štete, a da se pod saznanjem za učinioca štete podrazumijeva saznanje o okolnostima pod kojima štetnik odgovara za naknadu štete.
23. I Vrhovni sud navodi, potvrđujući pravnu ocjenu nižestepenih sudova, da prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Iz ove zakonske odredbe slijedi da se pod saznanjem za štetnika podrazumijeva saznanje za osobu koja je štetu učinila, što ne uključuje i saznanje za činjenicu postojanja odgovornosti štetnika za konkretnu štetu. Zbog toga, za pitanje početka toka roka zastarijevanja potraživanja apelanta na ime naknade štete, po mišljenju Vrhovnog suda, nije odlučno stupanje na snagu navedenog zakona, nego trenutak nastanka štetnog događaja iz člana 376. stav 2. ZOO, jer počinitelj još uvijek nije poznat, a apelant je već tada znao da uz ispunjenje određenih pretpostavki za nju odgovara i tužena. Kako zaključuje Vrhovni sud, objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina nakon nastanka štete primjenjuje se kad subjektivni rok od tri godine nakon saznanja za štetu i počinioca ističe izvan petogodišnjeg roka, koji se, dakle, ne može mijenjati, sve kada bi pravni apelantov stav i bio pravilan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je, zbog dužine parničnog postupka, povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje.
25. Apelant smatra da prilikom donošenja osporene presude Općinski sud nije uzeo u obzir Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene koji je 4. decembra 2001. godine proglasio Visoki predstavnik, a isti zakon je objavljen u „Službenom glasniku Federacije BiH“ broj 56/01 od 21. januara 2001. godine. Članom 17d. stav 3. tog zakona je navedeno da je „nadležni organ [je] odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim Zakonom“.
26. Apelant smatra da su ta dva datuma relevantna za računanje i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti u ovom slučaju, jer je apelant tek od stupanja na snagu navedenog zakona i od momenta stupanja u posjed nekretnina (koje je samo formalno, jer su nekretnine srušene) bio u pravnoj i faktičkoj mogućnosti da traži naknadu štete sudskim putem. Apelant smatra da je nemoguće pravnu situaciju u ovom predmetu posmatrati samo iz ugla obligacionopravnih propisa, a ne primjenjivati zakone i međunarodne ugovore, čija svrha i jeste da omoguće povrat lica i imovine. Apelant je, zbog ratnih dešavanja, napustio Sanski Most, gdje je njegova imovina uništena, kao i drugih građana, bilo izričitom, bilo prešutnom saglasnošću vlasti (što je notorna činjenica), ili „nevršenjem dužnosti nadzora“ od službenika vlasti (a što je utvrđeno i pravosnažnom krivičnom presudom). Apelant navodi da mu se tako uskraćuje mogućnost da putem suda dođe do nadoknade štete za uništenu imovinu, čime mu se osporava i pravo na imovinu i pravo na dom u kojem je apelant živio sa porodicom. Apelantu se time uskraćuje i njegovo pravo na povratak garantovano Dejtonskim mirovnim sporazumom.
27. Apelant navodi da sudski postupak za dobijanje nadoknade za uništenu imovinu traje od 2003. do 2012. godine, a sam apelant ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka, zbog čega smatra da mu je navedenim postupanjem redovnog suda povrijeđen i član 6. Evropske konvencije u pogledu dužine trajanja postupka.
28. Slijedom navedenog, apelant traži od Ustavnog suda da utvrdi povrede navedenih ustavnih prava, da ukine odluke sudova donesene u ovom predmetu i naloži donošenje nove odluke, te da mu dosudi iznos od 4.000 KM na ime naknade štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
29. Općinski sud navodi da nije u mogućnosti da se izjasni o povredama ustavnih prava na koja se poziva apelant, jer se spis predmeta trenutno ne nalazi u sudu.
30. Kantonalni sud smatra da donošenjem osporenih presuda nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva, jer osporena presuda u obrazloženju sadrži sve razloge za donošenje. U pogledu navoda o razumnom roku odlučivanja, Kantonalni sud navodi da je došlo do izmjene određivanja „starosti“ predmeta donošenjem novog Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, što se ne može pripisati kao propust Kantonalnog suda, pa se predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
31. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je presuda donesena u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odredbama Evropske konvencije i važećim zakonskim propisima, a u samoj osporenoj presudi nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.
32. Tužena navodi da je u postupku pred Općinskim sudom utvrđeno da je apelant još 30. oktobra 1998. godine znao ili morao znati da je njegova imovina porušena 1995. godine, od kada je počeo teći rok zastare, a pošto je tužba podnesena 19. juna 2003. godine, istekli su i subjektivni i apsolutni rok zastare potraživanja. Osim toga, tužena navodi da nije odgovorna za štetu nastalu u vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti, dok još nije bila formirana civilna vlast. Tužena zaključuje da je sudski postupak koji je pokrenuo apelant tekao u zakonskom okviru, pa iz svih navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i “Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 360. st. 1. i 2.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Potraživanje naknade štete član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
Član 388.
Podizanje tužbe Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida (1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. [...]
34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez oduglovačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
35. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03) relevantne odredbe glase:
Član 17d. stav 3.
[...] Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 017894 11 Rev od 24. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je, zbog dužine parničnog postupka, povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…] U odnosu na osporene presude
43. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku od tužene zatražio isplatu naknade štete na ime materijalne štete za porušeni objekat. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant protiv tužene podnio predmetnu tužbu 19. juna 2003. godine kojom je tražio naknadu štete za porušene nekretnine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju presude istakao da je apelant u tužbi naveo da je tužena ili po njenom nalogu „tokom 1996. godine porušila predmetni objekat bez znanja i odobrenja [apelanta], da u tom smislu nije vodila postupak eksproprijacije objekta i preuzimanja iz posjeda građevinskog zemljišta, slijedom čega nije isplatila protivvrijednost porušenog objekta, da je [apelant] za tu činjenicu saznao tokom 1999. i 2000. godine“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant za nastalu štetu saznao najkasnije do 30. oktobra 1998. godine. Također, Ustavni sud podsjeća da se iz dostavljene dokumentacije koju je apelant priložio uz apelaciju može utvrditi da je apelant zahtjev za povrat imovine podnio 19. aprila 1999. godine kao krajnjeg roka koji treba uzeti da je apelant saznao da mu je imovina uništena, a da mu je Odlukom CRPC-a broj 521-18818-1/1 od 12. juna 2001. godine potvrđeno da je „1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik dijela ½ označenih nekretnina“, te da je navedenu odluku CRPC-a priložio sudu u prvostepenom postupku. Ustavni sud primjećuje da u okolnostima konkretnog predmeta proizlazi nesporna činjenica da je apelantu omogućeno da imovinu koju je napustio za vrijeme ratnih dešavanja na osnovu Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 521-18818-1/1 od 12. juna 2001. godine vrati u posjed, ali da je apelant, nezadovoljan stanjem u kojem se ta imovina nalazi, podnio tužbu radi naknade štete. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koju je dostavio apelant proizlazi da je apelant 27. augusta 2001. godine podnio zahtjev za izvršenje navedene odluke CRPC-a, te da je tužena, prvo posredstvom općinskog načelnika, 23. novembra 2003. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja kojim je usvojila apelantov zahtjev i stavila „van snage odluku o upravi Općine Sanski Most na nekretninama“ na kojim je odlukom CRPC-a potvrđeno apelantovo pravo (a koji dokaz je proveden i u predmetnom parničnom postupku), a zatim je zaključak istog sadržaja tužena donijela i putem nadležne službe 15. marta 2007. godine.
47. U okviru navedenog Ustavni sud upućuje na noviju praksu u svojim predmetima u kojima se bavio pitanjem zastare potraživanja za uništenu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale pravno pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO u kontekstu podnošenja zahtjeva CRPC-u (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. i 30. maja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu u kojem su osporene odluke kojim je, također, odbijen zahtjev apelanata za naknadu uništene imovine utvrđeno, primjenom člana 376. st. 1. i 2. ZOO zbog zastare potraživanja (tač. 52. i 53), „da su apelanti u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH, kojom je, shodno pravilima CRPC-a, utemeljenim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata na 1. april 1992. godine bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina. Polazeći od značaja CRPC-a, kao nespornog autoriteta u relevantnom periodu za sporna pitanja u vezi s napuštenom imovinom, čiji je primaran zadatak bio da svojim odlukama omogući povrat imovine izbjeglicama i raseljenim licima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, koju su zbog ratnih okolnosti napustili kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje. Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata bio usmjeren upravo na predmetne nekretnine i na tuženu Republiku Srpsku, koja je, u konačnici, bila obavezna da apelantima vrati imovinu, čime su preduzete relevantne radnje radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelanti podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donio konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO, počelo ponovo da teče (poslije prekida zastarijevanje počinje da teče iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO, rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine“.
48. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio i „da je podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobar 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja relevantna procesna radnja koja je, prema odredbi člana 388. ZOO, dovela do prekida zastarijevanja koje je počelo teći 5. marta 1999. godine“, te da je „prekid zastarijevanja trajao sve do 29. augusta 2001. godine, kada je Ministarstvo donijelo zaključak, od kada su rokovi ponovo počeli teći 30. augusta 2001. godine, prema odredbi člana 361. ZOO. Dakle, imajući u vidu da je tužba Osnovnom sudu podnesena 10. maja 2002. godine, Ustavni sud smatra da je podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO“ (tačka 55).
49. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, tj. da je apelant prezentirao odluku CRPC-a kojom mu je vraćena u posjed imovina 12. juna 2001. godine, te imajući u vidu apelantovo pozivanje na odredbe Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud primjećuje da nema razloga da odstupi od svoje prakse utvrđene u navedenim odlukama br. AP 303/10 i AP 5070/10. Ustavni sud primjećuje da su se u konkretnom slučaju sudovi referirali na odredbe ZOO, odnosno čl. 360. i 376. ZOO, utvrđujući da je nastupila zastara potraživanja, jer je istekao objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete, kao i subjektivni rok do podnošenja tužbe (19. juna 2003. godine). Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, iako im je prezentirana odluka CRPC-a, propustili da ocijene okolnost da se vodio postupak radi povrata predmetnih nekretnina pred CRPC-om, kao i postupak za izvršenje te odluke pred tuženom Općinom Sanski Most, koja je Rješenjem broj 03-23-7-1710/01 od 27. novembra 2003. godine usvojila apelantov zahtjev i stavila van snage odluku o upravi nad apelantovim nekretninama. Dakle, postupku radi naknade štete (koji je predmet konkretne apelacije) prethodio je postupak radi povrata napuštene imovine pred Komisijom za povrat imovine raseljenih lica i izbjeglica i tuženom Općinom. Stoga je ova činjenica - postupak pred CRPC-om i postupak pred Općinom vezan za izvršenje odluke Komisije - ključna u smislu utvrđivanja da li je nastupila zastara u apelantovom predmetu u postupku radi naknade štete, odnosno da li je apelant postupkom pred CRPC-om i pred tuženom prekinuo tok zastare. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sud propustili da ocijene relevantne činjenice u vezi sa tokom zastare, odnosno okolnostima koje dovode do prekida zastare, što je detaljno razmotrio u predmetima br. AP 303/10 i AP 5070/10, pa se umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje dato u navedenim odlukama, te zaključak primjenjuje i na konkretni slučaj. Zbog svega navedenog, s obzirom na to da sudovi nisu na adekvatan način ocijenili sve relevantne okolnosti u vezi sa zastarom potraživanja, odnosno prekidom toka zastare, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, kao i u navedenim predmetima br. AP 303/10 i AP 5070/10, proizvoljno primijenili odredbu člana 376. ZOO.
50. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
51. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 19. juna 2003. godine, te da je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 017894 11 Rev donesena 24. aprila 2012. godine iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao osam godina i 10 mjeseci, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.
Analiza razumnosti trajanja postupka
53. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva radi naknade štete. S obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu imovine koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, zatim, dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o osobito složenom predmetu.
54. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj 19. juna 2003. godine, donio presudu tek 4. januara 2008. godine. Iz dokumentacije spisa i predmetne apelacije proizlazi da je pred Općinskim sudom, iako je nesporno sud preduzimao određene aktivnosti u smislu saslušanja svjedoka i vještačenja, kao i druge dokazne i procesne radnje, postupak u prvostepenoj fazi trajao četiri godine i devet mjeseci, što uz evidentno apelantovo angažovanje, ipak, predstavlja pretjerano dug vremenski period trajanja postupka. Nadalje, i Kantonalnom sud su trebale više od tri godine da po žalbi donese odluku, što, također, predstavlja period koji se ne može smatrati „razumnim“. Ocjenjujući sve navedeno, posmatrajući, dakle, postupak u cjelini, a naročito okolnost da su Općinskom sudu trebale četiri godine i devet mjeseci, a Kantonalnom sudu više od tri godine da donesu svoje odluke, Ustavni sud smatra da dužina ovog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
56. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
57. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao osam godina i 10 mjeseci, apelantu je određena naknada u visini od 1.200,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
58. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi, odbivši zahtjev za naknadu štete za uništenu imovinu zbog zastare, propustili da ocijene postupak pred CRPC-om u kontekstu utvrđivanja nastupanja zastare, pri čemu je povrijeđeno i apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je predmetni postupak trajao osam godina i 10 mjeseci, a redovni sudovi nisu ponudili nikakve razumne i opravdane argumente iz kojih bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na ovako dugo trajanje postupka.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman