Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3087/15 (B. B. i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ugovor o poklonu
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3087/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-3087/15, rješavajući apelacije Branka Bajića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Bajić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 I 001139 15 Gž od 21. aprila 2015. godine;

Ružica Bakić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298394 14 Gži od 24. aprila 2015. godine;

Sanja Sušić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 031366 15 Gž 2 od 12. maja 2015. godine;

Ago Keškić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 I 037474 15 Gž od 8. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3087/15

1. Branko Bajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, podnio je 23. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 I 001139 15 Gž od 21. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 17. oktobra 2014. godine, kojim je obustavljen izvršni postupak i ukinute sve do tada provedene izvršne radnje, a rješenje o izvršenju od 10. novembra 2009. godine stavljeno van snage. U toku postupka je utvrđeno da je, na prijedlog apelanta, Općinski sud rješenjem o izvršenju od 10. novembra 2009. godine, dozvolio izvršenje na izvršenikovim nekretninama. Također je utvrđeno da je izvršenik 19. marta 2014. godine obavjestio sud da predmetne nekretnine nisu u njegovom vlasništvu i tom prilikom dostavio sudu ugovor o poklonu od 10. marta 2009. godine, sačinjen po notaru, kojim je predmetne nekretnine poklonio svojim sinovima. Nadalje je zaključeno da je izvršenik navedenim ugovorom predmetne nekretnine poklonio sinovima prije nego je Općinski sud donio rješenje o izvršenju, te se stoga nije mogla odrediti zabilježba rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama, odnosno izvršenje se nije moglo usmjeriti prema poklonoprimcima. Najzad, zaključeno je da apelant nije postupio po obavjesti Općinskog suda od 18. avgusta 2014. godine, i nije predložio drugo sredstvo i predmet izvršenja protiv izvršenika uz upozorenje o posljedicama, pa je u skladu sa prethodno navedenim sud donio odluku kao u izreci rješenja.

AP-3099/15

2. Ružica Bakić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnijela je 23. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298394 14 Gži od 24. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 20. decembra 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika, pa je rješenje o izvršenju od 11. oktobra 2012. godine stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje i obustavljen izvršni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici u upravnom postupku priznato pravo na ličnu invalidninu I grupe, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica I grupa i ortopedski dodatak I grupe u određenim mjesečnim novčanim iznosima. Također, zaključeno je da su mjesečni novčani iznosi utvrđeni na bazi koeficijenta 1,00, te da su podložni promjenama u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtva rata i zaštite porodica sa djecom. Nadalje je utvrđeno da će u slučaju nedostatka planiranih sredstava za isplatu, Vlada Federacije BiH svojom odlukom utvrditi novi koeficijent i da se neće donositi novo rješenje kojim se utvrđuju tačni iznosi za isplatu. Dakle, konstatovano je da se u zavisnosti od raspoloživih sredstava u budžetu Federacije BiH, u skladu sa koeficijentom koji utvrdi Vlada Federacije BiH, mijenjaju iznosi koji apelantici pripadaju po osnovu socijalne zaštite. U skladu s navedenim utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije izmjenjena izvršna isprava, niti je iznos naknade drugačiji od onoga koji je utvrđen izvršnom ispravom. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

AP-3840/15

3. Sanja Sušić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Doboja, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 3. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 031366 15 Gž 2 od 12. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Doboju od 12. februara 2015. godine, kojim je odbačen apelantičin prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o izvršenju od 21. avgusta 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da je izvršenje određeno prodajom nepokretnosti (pobliže opisano u rješenju o dosudi od 15. januara 2014. godine). Nadalje je utvrđeno da je apelantica 28. januara 2014. godine podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka na prigovor protiv rješenja o izvršenju od 21. avgusta 2012. godine, iz čega proizilazi da je navedeni prijedlog podnesen nakon proteka zakonskih rokova, dakle neblagovremen. Isto tako je zaključeno da je apelantica s promjenom adrese bila dužna da o tome obavjesti sud, te je stoga konstatovano da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantici dostavljanje pismena izvršio na oglasnoj ploči suda, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, a u vezi s članom 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.

AP-4133/15

4. Ago Keškić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 I 037474 15 Gž od 8. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Visokom od 9. marta 2015. godine kojim je kao neosnovan odbijen prigovor izvršenika na rješenje o izvršenju od 16. aprila 2013. godine, kojim je naloženo apelantu da uplati taksu na tužbu, taksu na presudu i taksu na žalbu u određenim novčanim iznosima pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U toku postupka je utvrđeno da je izvršenje određeno na osnovu izvršne isprave, te da potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarjevaju za 10 godina. Nadalje je utvrđeno da od dana donošenja izvršne isprave pa do podnošenja prijedloga za izvršenje nije protekao navedeni rok, pa je stoga apelantov prigovor zastare neosnovan. Isto tako, konstatovano je da se izvršni sud ne upušta u razmatranje materijalne zakonitosti izvršne isprave, kao i da je prigovor zastare apelant morao isticati u postupku određivanja sudske takse. Najzad, zaključeno je da tražilac izvršenja nije izgubio pravo da od apelanta zahtjeva ispunjenje predmetne obaveze, te je obzirom na prethodno navedeno sud donio odluku kao u izreci rješenja. Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3087/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3087/15 (B. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio