Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-143/14 (M. M. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-143/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-143/14, rješavajući apelacije Milosava Mastilovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milosav Mastilović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 000921 13 REV od 14. oktobra 2013. godine;
„Mimo Eksport-Import“ d.o.o. Brčko i Auto škola „Autosaobraćaj“ Brčko, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 003387 13 REV od 2.
aprila 2014. godine;
Uroš Kozomara, Milutin Kozomara i Ana Kozomara, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207498 13 REV 2 od 18. septembra 2014. godine;
Milan Vuković, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002551 14 Rev od 24.
marta 2015. godine;
Radovan Milosavljević i Natalija Milosavljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 002191 15 Rev od 30.
jula 2015. godine;
Adis Sejdić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014276 14 Gž od 16. septembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-143/14 Milosav Mastilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, podnio je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 000921 13 REV od 14. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka i a.d. GIK „Hidrogradnja“ Istočno Sarajevo da mu isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete za sanaciju oštećenja na apelantovoj porodičnoj kući u Gacku, te za uništenje nekretnina. Sud je zaključio da apelant nije dokazao da postoji uzročna-posljedična veza između nestručno izvedenih radova od strane tuženih na izgradnji magistralnog puta Gacko-Foča i nastanka klizišta koje je prouzrokovalo štetu na apelantovim nekretninama, budući da je utvrđeno da se apelantove nekretnine nalaze na pretežno nestabilnom terenu čija je podloga predisponirana za nastanak klizišta, naročito usljed obimnih padavina, a koje su se dogodile i u vrijeme kada je nastala šteta.
2. AP-2832/14 „Mimo Eksport-Import“ d.o.o. Brčko i Auto škola „Autosaobraćaj“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vojislav Drašković advokat iz Bijeljine, podnijeli su 18. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 003387 13 REV od 2. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata te je tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine-Vlada Brčko distrikta Bosne i Hercegovine-Odjeljenje za obrazovanje obavezan da im isplati novčane iznose na ime naknade štete na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti upisa novih kandidata i obavljanju obuke novih kandidata za vozače motornih vozila, tj. apelantu „Mimo Eksport-Import“ d.o.o. Brčko iznos od 973,50 KM, a apelantu Auto škola „Autosaobraćaj“ Brčko iznos od 9.860,00 KM, dok je tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenih iznosa odbijen kao neosnovan. Sud je zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu za izmaklu dobit apelanata, budući da nije blagovremeno objedinio obrasce koji čine sastavni dio Pravilnika o osposobljavanju za vozače motornih vozila i zbog čega apelanti nisu mogli vršiti upis i obuku novih kandidata, ali samo za period od donošenja rješenja o ratifikaciji dozvole za obavljanje registrirane djelatnosti apelanata i rješenja o ispunjavanju uvjeta za nastavak rada do preuzimanja rješenja i obrazaca od strane apelanata, dok tuženi nije odgovoran za traženu štetu zbog izmakle dobiti prije toga, jer su apelanti prije otpočinjanja rada i ostvarivanja dobiti morali ispunjavati propisane uslove.
3. AP-5090/14 Uroš Kozomara, Milutin Kozomara i Ana Kozomara (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Glamoča, koje zastupa Trivun Kozomara advokat iz Trna, podnijeli su 1. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207498 13 REV 2 od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tužena Federacije Bosne i Hercegovine je obavezana da im naknadi materijalnu štetu na ime uklanjanja materijala i planiranja terena radi vraćanja zemljišta u prvobitno stanje, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena naknadi štetu na ime izmakle dobiti. U donosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su osnovano mogli očekivati dobitak od zemljišta koje je tužena protupravno oduzela, a prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, odnosno nisu dokazali da su ostvarili povratak na svoje nekretnine, da su imali namjeru da se bave poljoprivrednom proizvodnjom, da su se i ranije bavili poljoprivrednom proizvodnjom, niti da su radnjama tužene spriječeni da ostvaruju novčani dobitak od intenzivnog bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom na tom zemljištu, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
4. AP-3156/15 Milan Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002551 14 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine obaveže da mu naknadi štetu zbog izmakle dobiti u iznosu od 361.400,00 KM, zbog nemogućnosti izdavanja u zakup stambenog i poslovnog prostora koji se nalazi u Brčkom, kašnjenja u izdavanju urbanističke saglasnosti za zamjensku izgradnju stambeno-poslovnog objekta, te izdavanja iste urbanističke saglasnosti drugom preduzeću-„Astra Plan“ d.o.o. Brčko u iznosu od 361.400,00 KM. Sud je istakao da za ostvarenje prava na izmaklu dobit nije dovoljna samo apstraktna mogućnost da bi apelant ostvario dobit izdavanjem stambeno-poslovnog objekta, koji nije niti izgrađen, jer apelant, osim podnošenja zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti, nije poduzeo druge korake i pokazao ozbiljnu namjeru da će graditi taj objekat. Sud je, također, istakao da sve i da je objekat izgrađen i dozvoljena njegova upotreba, ni u tom slučaju nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti davanjem u zakup tog objekta, nego je i tada apelant morao dokazati vjerovatnost ostvarivanja koristi, npr., ukazati na potencijalne zakupce i sl. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da, osim činjenice u kašnjenju izdavanja urbanističke saglasnosti i izdavanja urbanističke saglasnosti nakon godinu dana drugoj pravnoj osobi radni gradnje na istom zemljištu, apelant nije dokazao da je u konkrentom slučaju nastupila pravna posljedica odgovornosti za štetu zbog izmakle dobiti, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.
5. AP-4725/15 Radovan Milosavljević i Natalija Milosavljević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bratunca, koje zastupa Mira Zekić advokatica iz Bratunca, podnijeli su 22. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 002191 15 Rev od 30. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine obaveže da im naknadi materijalnu štetu u iznosu od 75.670,69 KM koja je pričinjena na njihovim nekretninama u toku ratnih dejstava. U postupku je utvrđeno da je šteta na imovini apelanata nastala 1992. godine, otkada su apelanti imali neposredno saznanje o nastanku štete i počiniocu, ali da su tužbu sudu podnijeli tek 14. juna 2004. godine. S tim u vezi, sud je istakao da su zastarni rokovi u konkrentom slučaju počeli teći od 19. juna 1996. godine kada je odnesena odluka nadležnih organa kojom je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da su, stoga, apelanti tužbu radi naknade štete podnijeli nakon isteka subjektivnog roka od tri godine od saznanja za štetu i počinioca, odnosno objektivnog roka od pet godina od kada je šteta nastala, a koji su propisani članom 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
6. AP-4726/15 Adis Sejdić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, kojeg zastupa Selman Zijadić advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014276 14 Gž od 16. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovina naknadi materijalnu štetu na ime neisplaćenih plaća za period od novembra 2009. do maja 2012. godine, te da mu za navedeni period uplati doprinose iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da je radni odnos apelanta prestao sporazumom koji je apelant postigao sa svojim poslodavcem - „Frigošped“ d.o.o. Žepče, a ne, kako apelant tvrdi, zbog izrečene mjere u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta pred Sudom Bosne i Hercegovine, a kojom je apelantu zabranjeno napuštanje boravišta, putovanje van granica Bosne i Hercegovine i sl. Sud je zaključio, da budući da je sporazumni prestanak radnog odnosa apelanta (od 31. oktobra 2009. godine) proizveo pravna dejstva prije nego što je navedena mjera postala pravomoćna (tj. 7. novembra 2009. godine), izostala je uzročno-posljedična veza između prestanka radnog odnosa apelanta i mjere zabrane, a samim tim i osnov za utvrđivanje odgovornosti tužene za nastalu štetu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 143/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman