Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-461/14 (D. V. i drugi)
Odluka donesena 16. 03. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-461/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine, u predmetu broj AP-461/14, rješavajući apelacije Dragoljuba Vukovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragoljub Vuković, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 044307 13 Gž od 30. oktobra 2013. godine;
MKD “Sinergija Plus” d.o.o. Banja Luka – u stečaju, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 098540 14 Pž od 25. avgusta 2014. godine;
Radoslava Miljević, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 052394 15 Rsž od 31. avgusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-461/14 Dragoljub Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 044307 13 Gž od 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na određene novčane iznose, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije izmirio troškove parničnog postupka prema tužitelju koji su nastali tokom parničnog postupka pred Osnovnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj P-1067/04, koji je okončan presudom 14. aprila 2006. godine (presuda postala pravosnažna u oktobru 2006. godine), kao ni troškove izvršnog postupka koji je uslijedio nakon toga. Nadalje, utvrđeno je da je apelant pao u docnju, kao i da ne postoji smetnja da se u posebnom parničnom postupku traži isplata zakonskih zateznih kamata na troškove postupka koji su dosuđeni u drugom parničnom postupku. Također, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor pasivne legitimacije, iz razloga što je presudom Osnovnog suda od 14. aprila 2006. godine apelant obavezan kao solidarni dužnik, te je pravo tužitelja od koga će zahtijevati naplatu svog potraživanja. Osim toga, zaključeno je da se ne može isticati prigovor zastare spornih zakonskih zateznih kamata sve dok postoji glavno potraživanje (u konkretnom slučaju troškovi postupka), dok zatezne kamate nisu povremena potraživanja, te se na njih ne može primjeniti zastarni rok iz člana 372. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-4975/14 MKD “Sinergija plus” d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 098540 14 Pž od 25. avgust 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom koja je donesena u postupku radi isplate duga, apelant je obavezan, između ostalog da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Sud je tužitelju, dosudio troškove postupka srazmjerno uspjehu u parničnom postupku, a isti iznosi oko 75% postavljenog tužbenog zahtjeva. Odluka o troškovima donesena je primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
3. AP-5029/15 Radoslava Miljević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Milka Maglov, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 052394 15 Rsž od 31. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju,osporenom odlukom koja je donesena u postupku radi radi zaštite prava iz radnog odnosa, obavezani su apelantica i tuženi da svako snosi svoje troškove postupka. Sud je odluku o troškovima postupka donio cijeneći ukupan uspjeh apelantice u parnici u odnosu na postavljene tužbene zahtjeve, a sve u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, konstatovano je da je apelantica u pretežnom dijelu tužbenog zahtjeva odbijena (djelimično usvojen zahtjev za isplatu), odnosno u konkretnoj pravnoj stvari uspjeh tuženog je veći od uspjeha apelantice.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-461/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman