Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/14 (M. Z. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-110/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-110/14, rješavajući apelacije Mehmedalije Zahirovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mehmedalija Zahirović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 015824 13 od 23. oktobra 2013. godine;
Drago Nunić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003493 13 REV 2 od 13. novembra 2013. godine;
Ivan Lasić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048897 14 Rev od 9. juna 2015. godine;
Dijana Marijanović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 024965 14 Gž od 28. maja 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-110/14 Mehmedalija Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 10. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 015824 13 od 23. oktobra 2013. godine. Osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Općina Tuzla na ime naknade nematerijalne štete za pretrpjeli strah zbog bezbjednosti i zdravlja porodice isplati određeni novčani iznos. U postupku je utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju trpio umjereni strah izražen kao zabrinutost za moguću infekciju kod članova njegove porodice usljed toga što je tužena kroz njegovu parcelu i u blizini njegove porodične kuće ostavila otvoren kanal za odvođenje otpadnih i oborinskih voda. Sud je zaključio da apelant nije dokazao da je trpio strah takvog intenziteta i trajanja koji je doveo do znatnog poremećaja njegove psihičke ravnoteže, a kako radnje tužene vezane za odvod otpadnih voda nisu bile u vezi sa ličnošću apelanta, niti njegovim životom i tijelom, to ne opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smisli odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
2. AP-730/14 Drago Nunić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 17. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003493 13 REV 2 od 13. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi V.P. naknadi nematerijalnu štetu za gubitak oka, pretrpjelog fizičkog bola, pretrpjelih psihičkih bolova, umanjenja radne sposobnosti, izgubljene zarade za vrijeme liječenja i troškova liječenja. U postupku je utvrđeno da je nesporno da je apelant povrijeđen u tuči u kojoj je učestvovao i tuženi, a koja se dogodila 1997. godine. S tim u vezi, sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, budući da je od štetnog događaja, tj. od 8. novembra 1997. godine do podnošenja tužbe (15. novembra 2006. godine) protekao zakonski rok od tri, odnosno pet godina, a koji je propisan odredbama člana 376. ZOO. Osim toga, sud je naglasio da je predmetni tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete zastario i u smislu odredaba člana 377. stav 1. ZOO zbog isteka vremena određenog za zastaru krivičnog gonjenja, budući da apelant u krivičnom postupku koji je vođen protiv tuženog nije poduzeo nikakvu radnju radi utvrđivanja ili osiguranja utuženog potraživanja, niti je postavio imovinsko pravni zahtjev čime bi ostvario pravo da podnese tužbu u parničnom postupku.
3. AP-3583/15 Ivan Lasić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048897 14 Rev od 9. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine da mu naknadi nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpjeli strah, pretrpjele fizičke bolove i naruženost. U postupku je utvrđeno da je usljed izvršenja krivičnog djela pokušaj ubistva od strane V.A. apelant zadobio teške tjelesne ozljede na osnovu kojih traži naknadu nematerijalne štete po navedenim osnovima. Međutim, sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je V.A. u vrijeme izvršenja navedenog krivičnog djela bio vojno lice, da je apelant štetu pretrpio kao posljedicu vršenja vojne službe ili civilne zaštite, niti da je pomenuto krivično djelo izvršeno službenim oružjem tužene, odnosno nije dokazao odgovornost tužene kao imaoca opasne stvari ili opasne djelatnosti kojom je se tužena bavi. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude, pozivajući se na odredbe čl. 173. i 177. ZOO.
4. AP-3913/15 Dijana Marijanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Nove Topole, koju zastupa Milka Maglov advokatica iz Banja Luke, podnijela je 12. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 024965 14 Gž od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se prvotuženi „Biro Zelene karte BiH“ Sarajevo i drugotuženi Osiguravajuće društvo „Allianz Elementar-Wien“ obavežu da joj solidarno naknade nematerijalnu štetu-rentu na ime izgubljene radne sposobnosti i zarade, a koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode. Sud je zaključio da apelantica nije izvela dokaz čitanjem ugovora o osiguranju od autoodgovornosti ili drugog dokaza iz kojeg bi se moglo utvrditi da je drugotuženi kao inozemno osiguravajuće društvo pasivno legitimirano u konkrentom sporu, niti je izvela dokaz-zelenu kartu iz koje bi sud zaključio da je prvotuženi shodno Statutu Biroa zelene karte BiH pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 110/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman