Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4926/14 (M. J. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4926/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-4926/14, rješavajući apelacije Marija Jurića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mario Jurić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 047756 13 Rev od 18. septembra 2014.
godine;
Silvana Bevanda, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042286 13 Rev od 28. jula 2015.
godine;
Zdravka Lasić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040458 13 Rev od 2. jula 2015. godine;
Ankica Marić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042210 14 Rev od 30. juna 2015. godine;
Branka Puljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039109 14 Rev od 30. juna 2015. godine;
Vera Boras, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 038227 13 Rev od 28. jula 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4926/14 Mario Jurić (u daljnjem tekstu:apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 19. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 047756 13 Rev od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom djelomično je usvojena revizija tužene (Kliničke bolnice Mostar) i preinačene su obje nižestepene presude u dijelu dosuđene naknade na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za period od 1. oktobra 2005. godine pa do 31. decembra 2008. godine tako što je tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu odbijen, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U obrazloženju osporene odluke se navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da apelantu do 31. decembra 2008. godine pripada naknada plaća u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi dosudili predmetne naknade u skladu sa nalazom vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće crpio djelimično iz Pravilnika o radu tužene u iznosu od 4,25 do 31. decembra 2008. godine, a nakon toga koeficijentom od 4,20 što jeste u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), te je utvrdio osnovnu plaću množenjem najniže neto plaće i koeficijentom složenosti (4,25 odnosno 4,20). Međutim, u konkretnom slučaju koeficijent od 4,25 se nikako nije mogao primijeniti prilikom obračuna jer je izvan GKU budući da obračun plaća takvom kombinacijom parametara iz različitih izvora nije moguć. Također, navodi dalje Vrhovni sud, u konkretnom slučaju za navedeni period nije se mogao primijeniti ni koeficijent 4,20 iz GKU s obzirom da je ovaj ugovor bio stavljen van snage (Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine) te se nije ni mogao primjenjivati. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-4021/15 Silvana Bevanda (u daljnjem tekstu:apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 25. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 042286 13 Rev od 28. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je revizija apelantice dok je djelimično usvojena revizija tužene (Kliničke bolnice Mostar) i preinačena presude Kantonalnog suda u Mostaru na način da je apelantica odbijena sa zahtjevom za isplatu razlike plaća dosuđene do 1. januara 2008. godine i sa zahtjevom za isplatu regresa za 2005. godinu. Vrhovni sud je istakao da je u spornom periodu (od 2007. do 2009. godine) Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine prestao da važi, a primjena novog granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine nije počela, slijedom čega nižestepeni sudovi nisu imali drugi činilac za obračun osnovne plaće, odnosno nisu postojale po općem kolektivnom ugovoru propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće, budući da oba parametra (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti poslova) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom, tj. Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Zbog navedenog je, po ocjeni Vrhovnog suda, tužbeni zahtjev apelantice za navedeni period neosnovan. U odnosu na potraživanje na ime regresa za 2005. godinu, Vrhovni sud je zaključio da se na njega nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine, budući da se on primjenjivao na javna preduzeća, a ne javne ustanove kao što je tuženi. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-4022/15 Zdravka Lasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 25. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 040458 13 Rev od 2. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru tako što je djelomično uvažena žalba tužene (Kliničke bolnice Mostar) i preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća u periodu od 1. marta 2005. godine do 31. decembra 2007. godine. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelanticinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za navedeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, s obzirom da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu po žalbi tužene, te je u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH pravilno odlučio o troškovima cjelokupnog postupka.
4. AP-4023/15 Ankica Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 25. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 042210 14 Rev od 30. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru tako što je djelomično uvažena žalba tužene (Kliničke bolnice Mostar) i preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća u periodu od 12. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine, regresa za 2005. godinu i naknade za prekovremeni rad za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu, te je obavezana apelantica naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 1.464,80 KM. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na predmetna potraživanja apelantice za period od 2005. do 2009. godine nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu djelovanja predmetne odluke Ustavnog suda FBiH na potraživanja apelantice. Također je zaključeno u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je je zaključio da se na potraživanja apelantice za period od 2007. do 2009. godine nije mogao ni primijeniti ni Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), jer tim pravnim aktom nije propisan koeficijent za obračun plaće nego samo osnovica za obračun plaće a obračun plaće se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata. U odnosu na potraživanja na ime regresa za 2005. godinu i razliku plaće za maj, juni, juli i avgust 2005. godine, Kantonalni sud je istakao da se na ova potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, slijedom čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Slijedom navedenog je iz istih razloga odbijen zahtjev apelantice za isplatu naknade za prekovremeni rad. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je drugostepeni sud odluku o troškovima parničnog postupka donio pravilnom primjenom odredbi članova 397. stav 2. i 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.
5. AP-4024/15 Branka Puljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 25. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039109 14 Rev od 30. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru tako što je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 2005. do 2009. godine po odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU) i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), dok je ukinuta prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu naknade za prekovremeni rad za 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu, te troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na predmetna potraživanja apelantice za period od 2005. do 2007. godine nije mogao primijeniti navedeni GKU, budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, slijedom čega apelantici ne pripada pravo na razliku plaće u navedenom periodu. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav drugostepenog suda u pogledu djelovanja predmetne odluke Ustavnog suda FBiH na potraživanja apelantice. Također je zaključeno u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je je zaključio da se na potraživanja apelantice za period od 2007. do 2009. godine nije mogao ni primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer taj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana
248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
6. AP-4025/15 Vera Boras (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 25. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 038227 13 Rev od 28. jula 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 038227 11 Rsž od 23. avgusta 2013. godine u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3996/13 od 19. novembra 2013. godine, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 23. avgusta 2013. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru, u dijelu odluke za isplatu razlike plaće za period od februara 2005. godine do avgusta 2007. godine, na način da je tužena (Klinička bolnica Mostar) obavezana da isplati apelantici iznose pobliže označene u dispozitivu navedene odluke. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelanticinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU) u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu navedenih naknada za određeni period nije mogla temeljiti na GKU, jer on od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) koji garantira minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, s obzirom da je konačni uspjeh apelantice u predmetnoj parnici iznosio 50% i da je i tužena imala troškove postupka jer ju je zastupao punomoćnik – advokat. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4926/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman