Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-938/14 (M. S. i M. K. i M. U.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-938/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-938/14, rješavajući apelacije Mehdije Salihović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehdija Salihović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 098406 10 Gž od 4. decembra 2013. godine;

Miloš Kozomar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002615 14 Rev od 28. aprila 2015.

godine;

Milica Ubović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000925 14 Rev od 17. aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-938/14

1. Mehdija Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 26. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 098406 10 Gž od 4. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, te je obavezana da naknadi troškove postupka tužitelju kao i sudsku taksu na tužbu i presudu. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da apelantica nije dokazala da su radovi koji su izvršeni od strane tuženog nekvalitetno urađeni, te da se moraju popravljati, jer je apelantica potvrdila da je svaki dan bila prisutna na gradilištu i sa tuženim se dogovarala oko izvođenja radova, te da nije davala primjedbe na izvedene radove. Dalje se navodi, da prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza nije mogao na siguran način utvrditi da li je i u kom obimu nastupila materijalna šteta od nedovršenih radova od strane tuženog. Naime, apelantica nije predložila dokaz po vještaku građevinske struke na okolnost tačnog utvrđivanja neizvršenih radova od strane tuženog, koji radovi su urađeni od strane tuženog a koji od strane prijašnjih izvođača radova, da li se nekvalitetni radovi odnose na predmetne radove i materijalnu štetu koju apelantica po osnovu toga potražuje. Kantonalni sud zaključuje da je u skladu sa relevantnim propisima teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva bio na apelantici, te da je neosnovan apelanticin prigovor da joj je sud na osnovu odredbi člana 124. Zakona o parničnom postupku trebao naložiti izvođenje dokaza koje ona nije predložila, jer se navedena zakonska odredba odnosi na slučajeve ukoliko sud utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

AP-3375/15

2. Miloš Kozomar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 002615 14 Rev od 28. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena naknadi materijalnu štetu i to na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja poljoprivrednog zemljišta u određenom periodu i supsidijarni tužbeni zahtjev za naknadu prometne vrijednosti predmetnih nekretnina, da mu tužena isplati određeni novčani iznos. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da apelant tokom predmetnog postupka nije dokazao koliko je i kako radio na svom poljoprivrednom imanju do 1995. godine i koliku je zaradu svojim radom ostvario, niti je dokazao da se nakon donošenja Odluke tužene iz 1998. godine i Odluke o dopuni Odluke od 2003. godine vratio na imanje i isto ekonomski iskorištavao poljoprivrednom proizvodnjom i da je u toj namjeri spriječen radnjama tužene. Nadalje se navodi da apelant tokom postupka nije dokazao ni osnovanost supsidijarnog tužbenog zahtjeva, te da je njegov prigovor da je isti prvostepenom presudom trebao biti usvojen je neosnovan iz razloga koji su potpuno i jasno navedeni u obrazloženju drugostepene presude, odnosno jer odredbama člana 55. Zakona o parničnom postupku je regulisano da tužitelj može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan. Dakle, ako utvrdi da je prvi od istaknutih zahtjeva osnovan kao što je to prvostepeni sud u tački I i dosudio o drugom sud neće odlučivati presudom jer je dalje raspravljanje o njemu postalo bezpredmetno.

AP-3397/15

3. Milica Ubović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 000925 14 Rev od 17. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da joj tužena naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti zbog nekorištenja poljoprivrednog zemljišta u određenom vremenskom periodu. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da izgubljenu korist tokom postupka mora dokazati apelantica (oštećena), i to onu korist koju je objektivno mogla realizovati da nije bilo štetne radnje štetnika. Dalje se navodi, da apelantica tokom predmetnog postupka nije dokazala koliko je i kako radila na svom poljoprivrednom imanju do 1995. godine i koliku je zaradu svojim radom ostvarivala, niti je dokazala da je imala namjeru da se nakon 1995. godine vrati na svoje imanje i isto ekonomski iskorištava poljoprivrednom proizvodnjom, makar i angažovanjem tuđe radne snage, a da je u toj namjeri spriječena radnjama tužene.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-938/14.

5. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-938/14 (M. S. i M. K. i M. U.) | Sudska praksa | Aktio