Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/14 (Z. M.,E.F. i E. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-199/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-199/14, rješavajući apelacije Zlatana Malčića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zlatan Malčić, protiv rješenje Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 097272 13 GŽ od 11. novembra 2013. godine;

E. F., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007867 14 GŽ od 16. jula 2014. godine;

Edin Keško, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 140239 14 RSŽ od 27. augusta 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-199/14 Zlatan Malčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenje Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 097272 13 GŽ od 11. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, kojom je odbijena tužba A.F. protiv apelanta, radi smetanja posjeda, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, koju apelant pobija predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je nesporno apelant verbalno smetao tužiteljicu u državini puta koji vodi do njene porodične kuće, što je i bio razlog pokretanja predmetne parnice, ali da tužiteljica nije dokazala da su te verbalne prijetnje bile takve da je ovakvim aktom učinjen čin smetanja, odnosno da tužiteljica ne može koristiti sporni put, te zbog toga tužiteljica i nije uspjela u parnici. S obzirom na navedeno, sud je, pozivajući se na odredbe člana 384. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio je u ovakvoj situaciji pravično da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. AP-3908/14 E. F. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Mirsad Tatarević advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 22. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007867 14 GŽ od 16. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom kojom je usvojena apelantičina tužba podnesena protiv tužene Bosne i Hercegovine-Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.048,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelantici, koja je u toku postupka mijenjala, odnosno povećavala i smanjivala tužbeni zahtjev, dosuđen iznos od 941,26 KM na ime glavnog potraživanja, te da je apelantičin uspjeh u parnici u odnosu na vrijednost spora označenog u tužbi, iznosio 88%, a 100% na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, dok je uspjeh tužene u odnosu na odgovor na tužbu iznosio 12%. Imajući u vidu navedene procente, sud je istakao da apelantici pripadaju troškovi postupka (koji se sastoje od sastava tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, uvećani za iznos PDV-a) u ukupnom iznosu od 1.048,00 KM, dok joj nije priznat trošak sastava jednog podneska za koji je sud zaključio da nije bio nužan za vođenje parnice.

3. AP-4323/14 Edin Keško (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidže, podnio je 29. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 140239 14 RSŽ od 27. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, kojom se smatra povučenim prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere i mjere osiguranja, u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv preduzeća „Union Foods“ d.o.o. Čitluk radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant je obavezan da navedenom preduzeću naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 280,00 KM. Sud je zaključio da je povlačenje predmetnih prijedloga apelanta uslijedilo nakon ispunjenja zahtjeva od strane protivnika predlagatelja, te da je sami prijedlog za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja neosnovano podnesen, odnosno da su apelantovom krivnjom nastali predmetni troškovi postupka. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci rješenja, pozivajući se na odredbe člana 390. stav 1. ZPP-a.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 199/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/14 (Z. M.,E.F. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio