Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3248/15 (Đ. M. i drugi)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3248/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-3248/15, rješavajući apelacije Đorđa Marića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Đorđe Marić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 122229 15 Rev od 14. maja 2015. godine;
Ružica Biokšić, Mladenka Biokšić, Milenka Biokšić i Pero Biokšić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 060636 12 Gž 2 od 21. maja 2015. godine;
Sidik Hadžić, protiv rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 038547 13 Gž od 24. juna 2015. godine;
Danica Ćorluka, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 023893 15 Gž od 6. juna 2015. godine;
Marijan Jovanović i Slavko Jovanović, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 04 0 P 022715 15 Gž od 6. jula 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3248/15 Đorđe Marić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 29. juna 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 122229 15 Rev od 14. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je posjednik nekretnina koje se nalaze u Zalužanima, te da su tuženi Republika Srpska i Grad Banja Luka dužni trpjeti da se apelant upiše u katastarskom operatu kao posjednik predmetnih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je nesporno da je apelant u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik spornih nekretnina, te da je u katastarskom operatu upisan posjed tih nekretnina kao društvena svojina-javni nekategorisani putevi. Međutim, sud je zaključio da, budući da apelant ima vlasništvo nad spornim nekretninama koje konzumira i pravo posjeda, koje mu niko ne osporava, niti ga ometa u tome, proizilazi da apelant nema pravnog interesa da traži utvrđenje prava posjeda, jer on to pravo već ima i koristi. Osim toga, sud je naglasio da Zakon o premjeru i katastru zemljišta Republike Srpske ne poznaje upis prava posjeda.
2. AP-3303/15 Ružica Biokšić, Mladenka Biokšić, Milenka Biokšić i Pero Biokšić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara, koje zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnijeli su 1. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 060636 12 Gž 2 od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je njihov prednik V.B. bio posljednji mirni i faktički posjednika dijela nekretnina koje se nalaze u Rodoču, te da su tuženi zasmetali posjed prednika apelanata na način da su duž cijele parcele postavili žičanu ogradu. Apelanti su zatražili da sud naloži tuženima da uspostave ranije posjedovno stanje uklanjanjem navedene ograde i da se ubuduće klone ovakvog ili sličnog smetanja posjeda. U postupku je utvrđeno da prednik apelanata V.B. nije imao posljednji mirni posjed spornih nekretnina, odnosno nije vršio posjed neposredno zbog svoje bolesti, niti posredno-preko drugih osoba, zbog čega je u smislu odredaba člana 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima tužba apelanata neosnovana.
3. AP-3582/15 Sidik Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 038547 13 Gž od 24. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant zasmetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu parcele na način da je tužiteljevog sina otjerao sa pomenute parcele, zabranjujući mu čišćenje i dalji pristup parceli, te je naloženo apelantu da prestane zabranjivati tužitelju korištenje njegove parcele i da se ubuduće kloni ovakvog ili drugo smetanja posjeda tužitelja. Sud je zaključio da je tužitelj dokazao nespornom činjenicu da je bio posljednji mirni i faktički posjednik sporne parcele, te da je apelant, na ranije opisani način, izvršio čin smetanja posjeda tužitelja, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci rješenja.
4. AP-3602/15 Danica Ćorluka (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gruda, koju zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnijela je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 023893 15 Gž od 6. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su je tuženi omeli u zadnjem, mirnom i faktičkom suposjedu nekretnine-prilaznog puta, na način da su samovlasno uništili raslinje kojim je ograđen navedeni put i onemogućili je da vrši mirni suposjed na tom dijelu svoje nekretnine, te da se naloži tuženima da uspostave ranije posjedovno stanje i ubuduće im se zabrani bilo kakvo smetanje. Sud je istakao da se u konkrentom slučaju radi o suposjedu, te apelantica, kao suposjednik, u skladu sa odredbama člana 333. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, može štiti svoj suposjed putem suda u odnosu na tužitelje, kao druge suposjednike, samo u slučaju ako su oni potpuno isključili apelanticu od dosadašnjeg suposjeda ili joj bitno ograničili dosadašnji način izvršavanja faktičke vlasti. Budući da je utvrđeno da to ovdje nije slučaj, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
5. AP-4010/15 Marijan Jovanović i Slavko Jovanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Čajniča, koje zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnijeli su 24. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 04 0 P 022715 15 Gž od 6. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su apelanti smetali tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina na način da su skinuli drvenu ulaznu kapiju i zakovali je, te tako spriječili tužitelja da može nesmetano ulaziti u svoju parcelu. Apelantima je naloženo da uspostave ranije stanje posjeda i omoguće tužitelju pristup parceli, te im je zabranjeno da ubuduće na isti ili sličan način smetaju tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao nespornom činjenicu da je on vlasnik sporne nekretnine, te da je od strane tužitelja ometan u mirnom posjedu te nekretnine na način bliže opisan u izreci rješenje, zbog čega je donesena odluka kao u izreci rješenja. U pogledu tvrdnji apelanata da nisu mogli doći na glavnu raspravu jer se protiv njih pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) vodi krivični postupak radi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te da im je izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta, zaključeno je da su apelanti, prema rješenju Suda BiH od 13. novembra 2014. godine imali mogućnost da se obrate Sudu BiH kako bi im odobrio da mogu napustiti boravište, odnosno Opštinu Čajniče, a radi prisustvovanja raspravi u predmetnom parničnom postupku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3248/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman