Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-201/14 (R. L., A. M., H. T. i B. A.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-201/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-201/14, rješavajući apelacije Remze Ljeve i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Remzo Ljevo, Alija Muminović i Huso Tabaković, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 323356 13 REV od 25. oktobra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 007275 08 Rsž od 5. jula 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-4620/05 od 12. juna 2008.

godine;

Bahtija Ahmić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 050116 11 RSŽ od 24. januara 2014. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050116 06 P od 26.

novembra 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Remzo Ljevo, Alija Muminović, Huso Tabaković i Bahtija Ahmić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnijeli su 14. januara 2014. godine i 3. marta 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-201/14 i AP-946/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-201/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelanti su tužbama podnesenim Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu:

Općinski sud) protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) pokrenuli parnične postupke radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to neisplaćenih plaća, razlike naknade za godišnji odmor i troškove odvojenog života za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta, u predmetu broj AP-201/14 Općinski sud je donio presudu kojom je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za februar i mart 2001. godine isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbe čl. 164. i 168. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) i utvrdio da su potraživanja apelanata zasnovana na zakonu. Dalje, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto-plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi su zahtjevi za isplatu plaća i regresa osnovani.

6. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene, i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je prema sudskoj praksi, zauzetoj u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine, kao i stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda zauzetom na sjednici od 16. februara 2009. godine, donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine nema za posljedicu priznanje dugo, što bi dovelo do prekida zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO, odnosno odricanju od zastarijevanja iz člana 366. stav 1. ZOO. S obzirom da se tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu potraživanja iz radnog odnosa odnosi na period februar i mart 2001. godine, odnosno 2000. i 2001. godinu, Kantonalni sud je utvrdio da je do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine, zbog čega je, prema odredbi uz člana 106. ZOR osnovan prigovor zastare koji je istakla tužena.

7. Vrhovni sud je odbacio kao nedopuštene revizije apelanata protiv drugostepene odluke. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema članu 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM, pa s obzirom da su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari, to se pravo na izjavljivanje revizije ocjenjuje odvojeno za svakog od njih, odnosno vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizlazi da su revizije apelanata nedozvoljene, kako po osnovu člana 237. stav 2, tako i po osnovu stava 3. istog člana, zbog čega su odbačene.

8. U predmetu broj AP-946/14 presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio d se tuženu obaveže da mu na ime za odvojeni život za period od 1. januara do 31. decembra 2001. godine isplati iznose bliže označene u presudi. Općinski sud je naveo da je apelant tužbu podnio 21. marta 2006. godine, pa je, na temelju odredbe člana 106. ZOR apelantovo potraživanje apsolutno zastarjelo.

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda 17 od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa navodima apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije priznala dug, te da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman