Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/14 (N.A. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3360/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3360/14, rješavajući apelacije N.A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
N.A. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 039648 13 REV 2 od 10. juna 2014.
godine;
Sanela Bajsić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 044085 15 Rev od 29. oktobra 2015.
godine;
Jasmina Duranspahić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040147 14 Rev od 22. septembra 2015. godine;
Ivan Marinović protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042411 15 Rev od 27. oktobra 2015.
godine;
Lenka Vrljić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039095 15 Rev od 22. septembra 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3360/14 N.A. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Anel Droce, advokat iz Mostara, podnijela je 18. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 RS 039648 13 REV 2 od 10. juna 2014. godine. U predmetnom parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i regresa) kojeg je apelantica pokrenula tužbom protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, usvojena revizija tuženog pa je ukinuta odluka drugostepenog suda (kojom je potvrđena prvostepena usvajajuća odluka) u dijelu za isplatu razlike plaća i troškova postupka na način da se u tom dijelu vraća predmet drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok su odluke prvostepenog i drugostepenog suda, u dijelu odluke za isplatu regresa, preinačene i u tom dijelu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da se razlika plaće u konkretnom slučaju za period od 1. februara 2005. godine do 1. februara 2007. godine mogla dosuditi apelantici primjenom odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor-GKU) ali na način da se osnovica uzme iz člana 29. tog ugovora i pomnoži sa koeficijentom složenosti iz člana 30. istog ugovora, ali ni u kojem slučaju ista razlika se nije mogla dosuditi kombinacijom koeficijenata iz platne liste i osnovice uz GKU kako to čine nižestepeni sudovi, a na što osnovano ukazuje revizija. Također je navedeno da se u pogledu predmetnih potraživanja nije mogao primijeniti ni novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). Dalje je istaknuto da nižestepeni sudovi za potraživanja za period od 11. septembra 2007. godine do 1. januara 2009. godine pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su zasnovali obračun na nalazu vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće uzimao iz platne liste, a osnovicu iz OKU, jer obračun plaće takvom kombinacijom nije moguć i u suprotnosti je sa starim GKU u vezi sa članom 68. Zakona o radu FBiH i članom 3. stav 2. novog OKU. U odnosu na potraživanja na ime regresa (za 2005. godinu) je istaknuto da se na njih nije mogao primijeniti stari OKU iz 2000. godine jer je tuženi javna ustanova, a ne preduzeće sa državnim odnosno većinskim državnim kapitalom. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke.
2. AP-5500/15 Sanela Bajsić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 044085 15 Rev od 29. oktobra 2015. godine, kojim su odbačene kao nedopuštene revizije parničnih stranaka izjavljene protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 044085 12 Rsž od 18. marta 2015. godine u predmetu zaštite prava iz radnog odnosa kojeg je apelantica pokrenula tužbom protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-1855/15 od 14. maja 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-1857/15), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda, kojom je između ostalog odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće za period od 23. juna 2005. godine do 1. januara 2009. godine, te isplatu naknade na ime uvećanja plaće po osnovu prekovremenog rada za period od 23. juna 2005. godine do 8. septembra 2009. godine. Apelantica je, također, obavezana naknaditi tuženom. Kantonalni sud je, u obrazloženju osporene odluke između ostalog, naveo da se na predmetna potraživanja do 8. septembra 2005. godine nije mogao primijeniti stari Opći kolektivni ugovor (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2000. godine kako je to učinio prvostepeni sud, budući da je tuženi javna ustanova, a ne preduzeće sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom. Dalje je istaknuto da se na potraživanja nakon 8. septembra 2005. godine nije mogao primijeniti ni novi OKU iz 2005. godine, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio nalaz vještaka koji je obračun plaće vršio kombinacijom koeficijenta iz platne liste apelantice i osnovicu plaće iz novog OKU. Po mišljenju Kantonalnog suda, takva kombinacija parametara nije moguća, jer oba parametra moraju biti regulisana istim pravnim osnovom, tj. OKU i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje OKU.
3. AP-5503/15 Jasmina Duranspahić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 040147 14 Rev od 22. septembra 2015. godine. U predmetnom parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i regresa) kojeg je tužbom pokrenula apelantica protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), osporenom konačnom odlukom je odbijena revizija apelantice i potvrđena drugostepena presuda, kojom je odbijen zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće za period od 1. februara 2005. godine do 1. januara 2009. godine, te regresa za 2005. godinu, te je apelantica obavezana tuženom naknaditi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu usvajajuću presudu od 19. septembra 2014. godine, zauzimajući stav da se na predmetna potraživanja (razlika plaće) u spornom periodu nisu mogle primijeniti odredbe relevantne odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine kako je to učinio prvostepeni sud, imajući u vidu presudu Ustavnog suda FBiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine kojom je utvrđena ništavost navedenog GKU u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton. U odnosu na zahtjev apelantice za isplatu potraživanja na ime regresa, Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilno odbio taj dio zahtjeva, jer je tu naknadu prvostepeni sud dosudio primjenom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2000. godine, koji se nije mogao primijeniti na tuženog koji je javna ustanova.
4. AP-5506/15 Ivan Marinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnio je 14. decembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042411 15 Rev od 27. oktobra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta i potvrđena drugostepena presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 042411 12 Rsž od 13. januara 2015. godine u predmetu zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i regresa) kojeg je apelantica pokrenula tužbom protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-884/15 od 15. aprila 2015. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-885/15), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Kantonalnog suda od 13. januara 2015. godine, kojom je preinačena prvostepena usvajajuća presuda i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelant je, također, obavezan naknaditi troškove postupka tuženom. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju za predmetna potraživanja (isplata razlike plaće za period od 14. maja 2015. godine do 1. oktobra 2008. godine i isplata regresa za 2005. godinu) nisu mogle primijeniti relevantne odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2000. godine kako je to učinio prvostepeni sud, budući da je tuženi javna ustanova, a ne preduzeće sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom. Dalje je navedeno prvostepeni sud nije mogao odlučivati ni primjenom novog OKU iz 2005. godine jer tim ugovorom nisu propisani svi parametri za utvrđivanje visine plaće. Također je istaknuto da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je predmetna potraživanja dosudio na osnovu nalaza vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće crpio iz platne liste apelanta, a osnovicu iz novog OKU.
5. AP-5507/15 Lenka Vrljić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Kebo&Guzin“ iz Mostara, podnijela je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 039095 15 Rev od 22. septembra 2015. godine. U predmetnom parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojeg je apelantica pokrenula tužbom protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), osporenom konačnom odlukom je odbijena revizija apelantice i potvrđena drugostepena presuda, kojom je preinačena usvajajuća prvostepena odluka na način da je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike plaće za period od februara 2005. godine do januara 2009. godine, te regresa za 2005. godinu. Apelantica je, također, obavezana naknaditi troškove postupka tuženom. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zauzeo stav da se za sporni period nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine kako je to učinio prvostepeni sud, imajući u vidu presudu Ustavnog suda FBiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine kojom je utvrđena ništavost navedenog GKU u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da apelantica neosnovano prigovara da se na nju ne primijenjuje predmetna odluka Ustavnog suda FBiH. Dalje je navedeno prvostepeni sud nije mogao odlučivati ni primjenom novog Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2005. godine jer tim ugovorom nisu propisani svi parametri za utvrđivanje visine plaće. Također je utvrđeno da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je predmetna potraživanja dosudio na osnovu nalaza vještaka koji je koeficijent za obračun osnovne plaće crpio iz platne liste apelanta, a osnovicu iz novog OKU. U odnosu na zahtjev apelantice za isplatu potraživanja na ime regresa, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno odbio taj dio zahtjeva, jer je tu naknadu prvostepeni sud dosudio primjenom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2000. godine, koji se nije mogao primijeniti na tuženog jer je javna ustanova.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3360/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman