Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5432/15 (A. T., V. M., S. D., A. A. i Z. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5432/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-5432/15, rješavajući apelacije Aldine Trešnjo i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Aldina Trešnjo, Velida Miljević, Sulejman Džumhur, Asja Alikadić i Zejneba Alagić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 036223 15 Rev od 22. septembra 2015.
godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 036223 12 Rsž od 20. novembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 Rs 036223 11 Rs od 15. marta 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aldina Trešnjo, Velida Miljević, Sulejman Džumhur, Asja Alikadić i Zejneba Alagić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 8. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka navedenih u izreci ove odluke.
2. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji istih apelanta u predmetu broj AP-130/15 koja se odnosila na isto činjenično i pravno pitanje, donio odluku o dopustivosti broj AP-5334/14 od 26. februara 2015. godine (Odluka o dopustivosti broj AP-5334/14 od 26. februara 2015. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, jer su apelanti izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), o kojoj Vrhovni sud nije bio odlučio u vrijeme podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda od 20. novembra 2014. godine.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Općinskog suda u Konjicu od 15. marta 2012. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obavezana je JU „Druga Osnovna škola“ Konjic (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, na ime potraživanja iz radnog odnosa – razlike regresa za 2008. godinu, isplati iznose bliže označene u navedenoj presudi. Istom je presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da im se isplati razlika toplog obroka za period od 1. oktobra 2010. godine do 30. juna 2011. godine.
5. U obrazloženju presude Općinskog suda, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, navedeno je da je takva odluka donesena, jer apelanti nisu ničim dokazali da im pripada naknada za topli obrok u visini od 2% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Odredbom člana 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja koji je u primjeni od 30. juna 2008. godine („Službene novine HNK“, broj 7/2008) nije propisano da uposlenicima škole pripada topli obrok u toj visini. Identična je odredba člana 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK zaključenog 30. aprila 2009.godine („Službene novine HNK“, broj 2/2009). Navedenom odredbom je propisano da uposlenici imaju pravo na naknadu troškova prehrane za vrijeme rada u iznosu koji će u pregovorima sa Sindikatom utvrditi Vlada u istom iznosu kao za sve korisnike proračuna HNK izuzev jedinice za podršku MUP-a HNK. Iz odluka Vlade HNK objavljenih u periodu za koji apelanti potražuju razliku toplog obroka vidljivo je da je Vlada HNK za sve korisnike budžeta HNK visinu toplog obroka utvrdila u visini od 1% od prosječne plaće isplaćene u Federacije Bosne i Hercegovine za svaki radni dan proveden na poslu. Dakle, kako je odredbama Granskog kolektivnog ugovora utvrđeno da će se visina toplog obroka utvrditi odlukom Vlade HNK kao i svim budžetskim korisnicima, a Odlukom Vlade HNK u utuženom periodu visina toplog obroka za sve budžetske korisnike ne prelazi 1% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, apelanti nisu dokazali da im pripada topli obrok u visini od 2% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine.
6. S obzirom na način određivanja visine toplog obroka članom 41. Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja HNK, visina toplog obroka odlukama Vlade HNK ne bi smjela biti utvrđena ispod iznosa određenog u odredbi člana 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 54/05). Opći kolektivni ugovor je po odredbama člana 2. obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte, pa je istim osiguran minimum prava za sve uposlenike, što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti niti uskratiti. Prema ovoj odredbi zaposleniku se isplaćuje naknada za topli obrok u iznosu od najmanje 2% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podatcima Federalnog zavoda za statistiku. Apelanti tokom postupka nisu ni tvrdili niti dokazivali da im je tužena isplaćivala manje naknade za topli obrok od onih koje su kao minimum garantirane odredbom člana 17. Općeg kolektivnog ugovora, što se moglo utvrditi jedino financijskim vještačenjem s obzirom da broj radnih dana kod apelanata nije isti, a apelanti nisu predložili izvođenje ovog dokaza.
7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 20. novembra 2014. godine odbijena je žalba apelanata protiv prvostepene presude i presuda Općinskog suda je u odbijajućem dijelu potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao valjano i iscrpno obrazloženje, zbog čega ne stoji niti jedan žalbeni razlog apelanata.
8. Vrhovni sud je rješenjem od 22. septembra 2015. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene odluke. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema članu 237. stav 2. ZPP, revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM, pa s obzirom da su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari, to se pravo na izjavljivanje revizije ocjenjuje odvojeno za svakog od njih, odnosno vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizlazi da su revizije apelanata nedozvoljene, kako po osnovu člana 237. stav 2, tako i po osnovu stava 3. istog člana.
9. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Suština opširnih apelacionih navoda je da apelanti smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima apelacijom osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman