Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4346/14 (E. K.)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4346/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4346/14, rješavajući apelaciju Eldine Kalkir, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Eldina Kalkir, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 090654 14 Kž od 7. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Eldina Kalkir (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 43 0 K 090654 14 Kž od 7. jula 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena krivom za produženo krivično djelo prevare iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju kaznu joj se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantica je, također, obavezana da zajedno sa B. B. solidarno naknadi štetu oštećenima i to L. B. iznos od 29.000,00 KM, I. M. iznos od 600,00 KM, Dž. K. iznos od 10.000,00 KM, O. S. iznos od 50.000,00 KM, A. Š. iznos od 24.000,00 KM, A. Š. iznos od 8.485,00 KM, A. H. iznos od 10.000,00 KM, Z. V. iznos od 16.000,00 KM, H. K. iznos od 5.200,00 KM, N. H. 35.400,00 KM, K. M. iznos od 2.000,00 KM i F. K. iznos od 29.000,00 KM, te na plaćanje troškova krivičnog postupka-paušala iznos od 50,00 KM.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelantice bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje joj se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupala sa direktnim umišljajem.
3. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da iz izvedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelantica bila osnivač, vlasnica i direktorica Agencije za posredovanje i usluge „Branelli“ d.o.o. Zenica i da je u tom svojstvu obavljala poslove u navedenoj Agenciji, da je optuženi B. B. apelanticin (bivši) suprug radio kao uposlenik iste Agencije i da je sve poslove obavljao kao uposlenik i u ime navedene Agencije. Također se navodi da je nesporno dokazano da su kroz predmetnu Agenciju, u kojoj je apelantica radila kao direktorica i njen suprug kao uposlenik uzimali novac od oštećenih, lažno prikazujući da su ovlašteni za prodaju nekretnina a što nisu bili i tako dovodili u zabludu oštećene da su zaista ovlašćeni za prodaju predmetnih nekretnina. U osporenoj konačnoj odluci se još navodi da je nesporno utvrđeno da se i na ugovorima o kupovini nekretnina kao i na potvrdama o isplaćenom novcu nalaze i potpisi od strane direktorice, odnosno apelantice. Također je utvrđeno da ukupni iznos novca koji je prisvojen od strane predmetne Agencije iznosi 219.685,00 KM i da su apelantica i njen suprug nakon što su na prevaran način prisvojili naprijed navedeni iznos novca, zajedno sa kćerkom napustili državu Bosnu i Hercegovinu i otišli u Tursku i da su tek nakon godinu dana pronađeni i lišeni slobode po potjernici.
4. Kantonalni sud u svojoj odluci zaključuje, da je prvostepeni sud pravilno odredio vrstu i visinu krivičnopravne sankcije apelantici, uzimajući u obzir olakšavajuće okolnosti da apelantica nije ranije osuđivana i da je majka jednog malodobnog djeteta, te otežavajuće okolnosti kao što je brojnost radnji izvršenja (12 radnji) predmetnog krivičnog djela, da se radnje izvršenja protežu od 2008. do 2012. godine, što ujedno ukazuje i na upornost apelantice u izvršenju predmetnog krivičnog djela i da je ukupna šteta u velikom iznosu od 219.685,00 KM.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. U odgovoru na apelaciju Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) ističe da je svoju odluku u predmetnom krivičnom postupku donio u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Zakonom o krivičnom postupku FBiH, te da nije došlo do kršenja apelanticinih prava koja su garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Naime, tokom čitavog postupka apelantica je imala branioca, svi dokazi odbrane su tokom predmetnog postupka prihvaćeni i sprovedeni na glavnom pretresu, te je i apelantica aktivno učestvovala tokom čitavog postupka. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
7. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud u Zenici navodi da je apelantica imala pravično suđenje, da je osuđujuća presuda zasnovana na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu a da su sudovi pravilno a ne proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te drugostepeni sud smatra da je apelacija neosnovana.
8. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo Zeničko-Dobojskog Kantona navodi da je apelacija neosnovana, te da činjenice i okolnosti koje apelantica navodi u apelaciji su isticane i u prvostepenom i drugostepenom predmetnom krivičnom postupku, te cijenjene od strane kako Općinskog suda tako i Kantonalnog suda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman