Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1573/14 (L. H. H. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1573/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1573/14, rješavajući apelacije Lejle Hadžić Hajro i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Lejla Hadžić Hajro protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007439 14 Rev od 18. marta 2014. godine;
"Pobjeda Technology Goražde" dd Goražde protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 027178 15 Rsž od 26. maja 2015. godine;
Brano Šakota protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 025211 13 Rev od 2. juna 2015. godine;
Rudnik krečnjaka „Vijenac“ d.o.o. Lukavac protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024635 13 Rev od 4. avgusta 2015. godine;
Anto Joskić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 Rs 014245 13 Rev od 4. avgusta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1573/14 Lejla Hadžić Hajro (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidža, podnijela je 7. april 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 007439 14 Rev od 18. marta 2014. godine. U postupku koji je apelantica pokrenula 3. oktobra 2011. godine, tužbom kojom je tražila da se poništi akt Ministarstva pravde iz 2011. godine kojim je apelantici otkazan ugovor o djelu, da se naloži tuženom da apelantici uspostavi radnopravni status i isplati plate za period od dana otkaza, kao i da joj uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje i zdravstvenu zaštitu, Sud BiH je 13. juna 2013. godine donio presudu broj S1 3 P 007439 11 P kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Drugostepeno vijeće Suda BiH je presudom broj S1 3 P 007439 13 Gž od 3. decembra 2013. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, dok je revizijsko vijeće Suda BiH presudom broj S1 3 P 007439 14 Rev od 18. marta 2014. godine odbilo kao neosnovanu reviziju apelantice. U postupku je utvrđeno da je apelantica sa tuženim stupila u obligaciono pravni odnos dana 1. februara 2011. godine kada je zaključen ugovor o djelu kojim je tuženi angažovao apelanticu radi obavljanja poslova pomoćnika direktora za javne nabavke u Jedinici za implementaciju projekta izgradnje Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BiH. Dalje, Sud BiH navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi na zakonit način raskinuo ugovor sa apelanticom. Naime, prema odredbi člana 603. Zakona o obligacionim odnosima tuženi kao naručilac posla je ovlašten da vrši nadzor nad obavljanjem posla i da daje upute, a sve u cilju utvrđenja da li obaveze navedene u članu 1. i 2. ugovora o djelu apelantica izvršava. Međutim, s obzirom da apelantica nije izvršavala ugovorene odredbe na prijedlog direktora tuženi je raskinuo ugovor sa apelanticom u skladu sa odredbama člana 608. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-3682/15 "Pobjeda Technology Goražde" dd Goražde (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Ilidža, podnio je 21. jula 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 027178 15 Rsž od 26. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je apelant tužitelju (E.Č.) nezakonito otkazao ugovor o radu, te je obavezan apelant da tužitelju uspostavi radnopravni status i vrati na poslove koje je obavljao, kao i da mu naknadi neisplaćene plaće. U postupku je utvrđeno da apelant kroz postupak nije dokazao, i pored dokazivanja o nepravilnosti u vođenju blagajne i utvrđenog manjka, da je tuženi počinio krađu koja mu se stavlja na teret i što je bio razlog za otkaz ugovora o radu.
3. AP-3938/15 Brano Šakota (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 12. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 025211 13 Rev od 2. juna 2015. godine. Apelant je istako zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu osporene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (Grad Bijeljina), preinačena je drugostepena presuda na način da je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u postupku donošenja Pravilnika i izmjena Pravilnika povrijeđeno njegovo pravo na način pobliže opisan u presudi, da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog, da se tuženi obaveže da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu i doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje sve pobliže navedeno u dispozitivu presude, te da tuženi apelata rasporedi na odgovarajuće radno mjesto uz njegov pristanak. U postupku je utvrđeno da pobijana rješenja tuženog nisu nezakonita i da istima nisu povrijeđena prava apelanta iz radnog odnosa, ovo tim prije što apelant ovu povredu vidi u postupku donošenja Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog, dok redovni sudovi nisu nadležni da ispituju zakonitost i ustavnost takvog internog akta tuženog. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakon o radu odnosno, da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo primijenivši u konkretnom slučaju Zakon o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u postupku donošenja Pravilnika tuženog iz 2008. godine nisu povrijeđena prava apelanta iz radnog odnosa, s obzirom da je apelant kod tuženog obavljao poslove stručnog saradnika sa VI stepenom stručne spreme, koje je nastavljao obavljati i nakon donošenja Pravilnika iz 2008. godine (u skladu sa rješenjem tuženog od 22. januara 2009. godine), te činjenica da je apelant diplomirao 26. juna 2009. godine i time ispunio uslove za rad na radnom mjestu sa VII stepenom ne utiče na drugačiji zaključak suda već daje mogućnost apelantu da traži zaposlenje na radnom mjestu sa VII stepenom stručne spreme.
4. AP-4439/15 Rudnik krečnjaka „Vijenac“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 29. septembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024635 13 Rev od 4. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužitelja, preinačena je drugostepena presuda na način da je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev i obavezan apelant da tužiteljima naknadi na ime razlike plaća iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Pravilnika tuženog kada je zaključio da je osnovna plaća proizvod najniže plaće (60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku) i pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova, te je prihvatio nalaz vještaka i pravilno tužiteljima dosudio i pripadajuća uvećanja po osnovu uvećanja minulog rada i drugim osnovima posebnih uslova rada.
5. AP-4646/15 Anto Joskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, kojeg zastupa Advokatsko društvo Petrušić&Co d.o.o. Zenica, podnio je 15. oktobra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 Rs 014245 13 Rev od 4. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (FBiH) na ime naknada plaća isplati iznos od 13.229,90 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tužene na određeno vrijeme po osnovu Ugovora o službi od 10. aprila 1996. godine, te da u konkretnom postupku nije dokazao da je zbog povrede na radu bio na bolovanju od 1. januara do 3. septembra 2002. godine, te od 3. septembra 2002. godine do 4. aprila 2004. godine da se nalazio u statusu zaposlenika na čekanju na raspored na odgovarajuće poslove. Naime, u konkretnom slučaju je zaključeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odnosno član 121. stav 2. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Navedenom odredbom je propisano da radni odnos na određeno vrijeme prestaje istekom posljednjeg dana roka koji je određen za rad na određeno vrijeme, tako da je u konkretnom slučaju apelantu prestao radni odnos 1. januara 2002. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1573/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica u predmetu broj AP-1573/14 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu broj AP-1573/14, koji je na tri sudske instance ukupno trajao dvije godine i pet mjeseci, bila primjerena okolnostima u apelanticinom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere u predmetu AP-3938/15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman