Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4251/15 (M. K.)

Odluka donesena 03. 03. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4251/15

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4251/15, rješavajući apelaciju Milene Kutić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Kutić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se trenutno nalazi pred Osnovnim sudom u Prnjavoru u predmetu broj 78 0 P 011351 13 I.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milena Kutić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prnjavora, koju zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 14. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj78 0 P 011351 13 I.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 28. oktobra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 3. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. Apelantkinja je 19. novembra 2015. godine Ustavnom sudu dostavila rješenje Osnovnog suda od 15. septembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelantkinja je 25. juna 2013. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave-Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 011351 12 Gž od 12. juna 2013. godine, a kojom je preinačena Presuda Osnovnog suda broj 78 0 P 011351 P od 21. avgusta 2012. godine.

7. Osnovni sud je 11. jula 2013. godine donio rješenje o izvršenju kojim se izvršenik B. B. poziva da apelantkinji preda u posjed poslovni prostor (kao poseban dio zgrade) u površini od 54 m², koji se nalazi u Ulici Svetog Save 34 u Prnjavoru na k. č. 11/49 „Kućište“, u površini od 385 m², upisan u zk. ul. broj 20 k. o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), oslobođen od ljudi i stvari, i da joj nadoknadi štetu na ime dospjele zakupnine za period od 1. jula 2011. godine do 21. avgusta 2012. godine, kao dana presuđenja u iznosu od 8.400,00 KM i nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 459,20 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 315,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana prijema rješenja o izvršenju. U protivnom određuje se prinudno izvršenje radi ispražnjenja i predaje navedene nepokretnosti u posjed apelantkinji, a radi naplate naknade štete na ime dospjele zakupnine za period od 1. jula 2011. godine do 21. avgusta 2012. godine kao dana presuđenja u iznosu od 8.400,00 KM i nadoknade troškova parničnog postupka u iznosu od 459,20 KM, troškova žalbenog postupka u iznosu od 315,00 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 600,00 KM određuje se izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika

8. Rješenjem broj 78 0 P 011351 13 I od 3. oktobra 2013. godine, prigovori apelantkinje i izvršenika su odbijeni kao neosnovani i rješenje o izvršenju je ostalo na snazi.

9. Zaključkom od 23. oktobra 2013. godine, zakazano je sprovođenje izvršenja radi ispražnjenja i predaje apelantkinji predmetnog poslovnog prostora za 15. novembar 2013. godine.

10. Navedenog datuma, izvršenje nije sprovedeno jer je protiv rješenja o izvršenju prigovor izjavilo treće lice - Zdravstvena ustanova „Apoteka Vidić“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: treće lice), a koji je usvojen rješenjem Osnovnog suda od 6. decembra 2013. godine, te je izvršenje, dozvoljeno rješenjem o izvršenju, proglašeno nedopuštenim u dijelu kojim je određeno izvršenje radi ispražnjenja i predaje apelantkinji predmetnog poslovnog prostora i u tom dijelu su ukinute sve sprovedene izvršne radnje, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo na snazi.

11. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, podnesenoj protiv navedenog rješenja, Okružni sud je svojim Rješenjem broj 78 0 P 011351 14 Gži od 25. juna 2015. godine žalbu usvojio i ukinuo rješenje Osnovnog suda od 6. decembra 2013. godine, te predmet vratio na ponovni postupak.

12. Odluka drugostepenog suda je apelantkinji, izvršeniku i trećem licu dostavljena 14. jula 2015. godine.

13. Postupajući po uputama drugostepenog suda, Osnovni sud je rješenjem Osnovnog suda od 15. septembra 2015. godine odbio kao neosnovan prigovor trećeg lica i ostavio na snazi rješenje o izvršenju.

14. Takođe, zaključkom od 15. septembra 2015. godine, naloženo je sudskom izvršiocu da u roku od 30 dana izvrši zapljenu pokretnih stvari izvršenika radi naplate novčanog potraživanja apelantkinje, određenog rješenjem o izvršenju.

15. Protiv rješenja od 15. septembra 2015. godine žalbu je podnijelo treće lice, te je navedena žalba dostavljena na izjašnjenje apelantkinji i izvršeniku. Apelantkinja je 27. oktobra 2015. godine po punomoćniku dostavila svoj odgovor na žalbu.

16. Prema stanju spisa, predmetni postupak je u toku pred Osnovnim sudom. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja na ime nematerijalne štete potražuje iznos od 500,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju detaljno opisao tok postupka, smatrajući da nisu osnovani apelantkinjini navodi o povredi njenih prava, te navodeći da će se postupak nastaviti u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku. Osnovni sud je napomenuo i da se pred tim sudom vode dva izvršna postupka protiv apelantkinje kao izvršenika, te u vezi s tim dostavio relevantnu dokumentaciju.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Dovršenje izvršenja Član 64.

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

24. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantkinji da se žali zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

27. U konkretnom slučaju, apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njenog prijedloga za izvršenje od 25. juna 2013. godine nije okončan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

29. Apelantkinja smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka došlo do povrede njenog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao „da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

a) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 25. juna 2013. godine pokrenula izvršni postupak i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek traje. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste period od preko dvije godine.

b) Analiza dužine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o izvršnom postupku na osnovu pravosnažne presude. Budući da se u predmetnom izvršnom postupku moralo odlučivati i o prigovoru trećeg lica, ova okolnost predmetni izvršni postupak čini nešto složenijim.

35. Posmatrajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelantkinja na bilo koji način uticala na dužinu postupka pred redovnim sudovima.

36. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i obezbijedi njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za efikasno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.

37. U pogledu ponašanja Osnovnog suda, Ustavni sud konstatuje da je taj sud, po podnošenju prijedloga za izvršenje, rješenje o izvršenju donio u roku od 16 dana, što je neznatno van roka predviđenog Zakonom o izvršnom postupku. Nakon donošenja rješenja o izvršenju, taj sud je sprovodio određene procesne radnje u relativno redovnim razmacima, koji se ne mogu ocijeniti nerazumno dugim. Činjenica je da je u postupku trebao odlučiti o nekoliko prigovora koje su podnijeli kako apelantkinja, tako i izvršenik i treće lice. Nakon što je u predmetu postupano pred drugostepenim sudom i predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu, taj sud je odmah postupio po drugostepenom rješenju i dostavio ga strankama u postupku. Evidentno je da je Osnovni sud postupao u toku cijelog postupka, uprkos činjenici da postupak još uvijek nije okončan. U ponašanju Osnovnog suda nema naznaka koje bi ukazivale na pretjerano i nerazumno odugovlačenje u postupanju. Naprotiv, iz priloženih dokumenata i odgovora na apelaciju jasno se vide napori Osnovnog suda usmjereni ka okončanju ovog izvršnog postupka.

38. Iako u konkretnom slučaju izvršni postupak nije okončan, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u periodu od nešto više od dvije godine donijeli pet rješenja i dva zaključka, što je znatan broj za relativno kratak vremenski period.

39. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pravo na imovinu

40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode u odnosu na povredu prava na imovinu.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. Apelantkinja je zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka pred redovnim sudovima tražila naknadu nematerijalne štete u visini od 500,00 KM. U skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ u predmetnom izvršnom postupku, apelantkinji ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud, zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmenta prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi odlučivali na dvije instance i donijeli ukupno sedam odluka, a nema elemenata koji upućuju da su postupak vodili nerazumno dugo.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4251/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio