Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-194/13 (J. N.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-194/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 194/13, rješavajući apelaciju Jovana Nedimovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Nedimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 004267 11 Rev od 13. decembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 004267 10 Gž od 13.
januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 004267 10 P od 18. juna 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jovan Nedimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krupe na Uni podnio je 16. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 004267 11 Rev od 13. decembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 004267 10 Gž od 13. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 004267 10 P od 18. juna 2010. godine. Apelant je 26. januara 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 9. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 13. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 16. novembra 2015. godine, Pravobranilaštvo 23. novembra 2015. godine i Okružni sud 26. novembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 004267 10 P od 18. juna 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi materijalnu štetu na ime troškova liječenja u iznosu od 5.000,00 KM i da mu naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1994. godine pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je 1. novembra 1994. godine, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, zadobio tešku prostrijelnu ranu, te da je slijedom toga pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da je odredbama člana 126 ZPP propisano da, ukoliko sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza, ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant kao tužilac u toku postupka nije ponudio dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je apelant pretrpio materijalnu štetu na ime troškova liječenja, niti visina te štete. Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbama člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, između ostalog, da će sud za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova, strah i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta. Osnovni sud je naveo da bi, međutim, jedino izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke (koji bi se nakon pregleda apelanta i uvida u njegovu medicinsku dokumentaciju izjasnio o tom pitanju) mogao utvrditi da li je kod apelanta došlo do umanjenja životne aktivnosti, te ako jeste, u čemu se ogleda.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 76 0 P 004267 10 Gž od 13. januara 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužena u toku prvostepenog postupka istakla prigovor zastarjelosti potraživanja koji je, po ocjeni tog suda, osnovan, te stoga pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda nije uticao na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 376 ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Okružni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen 1. novembra 1994. godine, te da je tužbu radi naknade štete podnio 4. februara 2010. godine. Okružni sud je naveo da je apelant uz predmetnu tužbu dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje proizilazi da je apelantovo liječenje završeno i da je njegovo zdravstveno stanje stabilizovano još 1999. godine. Okružni sud je naveo da je apelant saznao za štetu 1994. godine, a da je naknadu štete objektivno mogao zahtijevati nakon stupanja na snagu Odluke o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, tj. nakon 19. juna 1996. godine. S obzirom na to da je apelant predmetnu tužbu podnio tek 4. februara 2010. godine, Okružni sud je zaključio da je apelant propustio rok od tri godine u kojem je mogao zahtijevati naknadu štete u smislu odredaba člana 376 stav 1 ZOO.
7. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 76 0 P 004267 11 Rev od 13. decembra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je, uslijed ranjavanja, pretrpio nematerijalnu štetu koja se ogleda u umanjenju životne aktivnosti. Vrhovni sud je naveo da se dokumentacija na koju se apelant pozvao u reviziji tiče ostvarivanja prava predviđenih Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) u upravnom postupku, za koje potrebe je i sačinjena, a ne za ostvarivanje prava na naknadu nematerijalne štete čiji nastanak jee trebalo da se dokaže izvođenjem odgovarajućeg dokaza, prvenstveno vještačenjem vještaka medicinske struke. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant u predmetnoj parnici nije dokazao da je imao troškove liječenja, te u kojoj visini, budući da u tom pravcu nije izveo nijedan dokaz. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 154 stav 1, te čl. 155 i 158 ZOO, te u vezi s tim ukazao da svako činjenično stanje obaveze naknade štete mora sadržavati pretpostavke: postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetnu činjenicu, nedopuštenu štetu i uzročnu vezu između štetnog događaja i nastale štete. Vrhovni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je za njega nastala šteta iz čega proizilazi da nije dokazao jednu od osnovnih pretpostavki za naknadu štete.
8. Vrhovni sud je dalje naveo da, čak i da je apelant dokazao da je pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu, to u konkretnom slučaju ne bi dovelo do usvajanja njegovog tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je tužena u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud je naveo da, prema odredbama člana 376 ZOO, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva u subjektivnom roku od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1), a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u objektivnom roku od pet godina, računajući od kada je šteta nastala (stav 2). Vrhovni sud je ukazao da se zastarni rok propisan odredbama člana 376 ZOO računa od 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Vrhovni sud je ukazao da je apelant predmetnu tužbu podnio 4. februara 2010. godine, dakle, po proteku objektivnog roka propisanog odredbama člana 376 stav 2 ZOO, računajući od ukidanja ratnog stanja. Vrhovni sud je ukazao, kako subjektivni zastarni rok mora biti u okviru objektivnog roka, da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelantovo potraživanja zastarjelo i da je osnovan istaknuti prigovor zastare. Pri tome Vrhovni sud je naveo da su bez osnova apelantovi revizioni navodi da se zastarni rok u predmetnoj parnici ima računati prema odredbama člana 131 Zakona o pravima boraca. Naime, Vrhovni sud je naveo da se te odredbe tiču roka za ostvarivanje prava propisanih tim zakonom i da nisu primjenjive u predmetnoj parnici.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da osporene presude ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu pravilno primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o pravima boraca. U dopuni apelacije apelant navodi da je u toku rata teško ranjen i da se nakon toga dugo liječio, te da mu je priznat status ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta u skladu sa Zakonom o pravima boraca. Apelant smatra da medicinska dokumentacija (nalaz i mišljenje ljekarske komisije na osnovu kojih mu je priznat status ratnog vojnog invalida, kao i nalaz i mišljenje ambulante "Euromedik" iz Banje Luke u kojim je navedeno da je kod apelanta prisutno umanjenje opšte životne sposobnosti u visokom procentu) predstavlja dokaz o umanjenju njegove životne aktivnosti. Stoga, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da u toku postupka nije dokazao da je pretrpio nematerijalnu štetu po tom osnovu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda. Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, te stoga smatra da osporenom presudom toga suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
11. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi tog suda. Okružni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom sproveden u skladu sa zakonom, da je apelantu omogućeno da ostvari svoja procesna prava, te da stoga smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Osnovni sud je naveo da su u obrazloženju presude tog suda izneseni razlozi za donošenje presude u skladu sa zakonom.
13. Pravobranilaštvo je navelo da iz osporenih presuda proizilazi da apelant nije ponudio dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da li je apelant pretrpio materijalnu štetu na ime troškova liječenja i u kojoj visini, te da nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke radi utvrđenja da li su posljedice ranjavanja kod apelanta dovele do umanjenja životne aktivnosti i u čemu se to ogleda. Takođe, Pravobranilaštvo je navelo da institut zastarjelosti obezbjeđuje pravnu sigurnost tako što se štetne posljedice pripisuju u krivicu povjeriocu koji duže vrijeme nije nastojao da realizuje svoje potraživanje. Pravobranilaštvo smatra da su neosnovani apelantovi navodi, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 189. stav 1.
(1) Oštećenik ima pravo na kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 76 0 P 004267 11 Rev od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
24. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete. Pri tome Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoje odlučenje zasnovao na odredbama čl. 123 i 126 ZPP na način da je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da apelant (kao tužilac) u predmetnom postupku nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, tj. nije dokazao da je pretrpio štetu, dok je drugostepeni sud zaključio da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo shodno odredbama člana 376 stav 1 ZOO. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, te u vezi s tim dao detaljne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju takvog zaključka u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Vrhovni sud je, prije svega, ukazao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je uslijed ranjavanja pretrpio nematerijalnu štetu koja se ogleda u umanjenju životne aktivnosti, niti je dokazao da je pretrpio materijalnu štetu, tj. da je imao troškove liječenja, te u kojoj visini, što znači da nije dokazao jednu od osnovnih pretpostavki za postojanje odgovornosti za naknadu štete u smislu odredaba člana 154 stav 1 i člana 155 ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da čak i da je apelant dokazao postojanje štete, njegov tužbeni zahtjev bi i u tom slučaju bio neosnovan shodno odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO (tj. zbog zastarjelosti potraživanja) o čemu je dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Dovodeći u vezu odredbe čl. 154 stav 1, 155 i 376 ZOO sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda da su redovni sudovi, pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti potraživanja, trebali primijeniti rokove propisane Zakonom o pravima boraca, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim navodima iznesenim u tom pravcu, jasno ukazao zbog čega nije bilo mjesta za primjenu tog zakona u predmetnoj parnici, tako da se ovi apelantovi navodi pokazuju kao potpuno neosnovani.
26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman