Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3518/12 (M. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3518/12

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3518/12, rješavajući apelaciju Mensura Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mensura Bećirevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 002281 10 Gž od 13. septembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mensur Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 002281 10 Gž od 13. septembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Rudnika uglja „Kreka“ DOO Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: pravni sljednik tuženog) dostavilo je 19. maja 2015. godine odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 21. maja 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07- 000203 od 18. decembra 2009. godine (stav 1. izreke presude) obavezan je tuženi da apelantu na ime manje isplaćenih plaća (za period pobliže naveden u stavu 1. izreke presude) isplati ukupan iznos od 3.263,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da za apelanta za taj period obračuna doprinose u ukupnom iznosu od 1.151,80 KM i da ih na apelantovo ime uplati Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar – Kantonalna administrativna služba Tuzla. Predmetnom presudom (stav 2. izreke) tuženi je obavezan da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka, a odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko onog što mu je dosuđeno stavom 1. izreke presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je konstatirao da je među strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog u cijelom utuženom periodu i da se nalazi u penziji od 1. januara 2006. godine. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Envera Atlića, utvrdio da je tuženi u spornom periodu vršio obračun i isplatu plaća apelantu na način da je pravilno obračunatu mjesečnu plaću prilikom isplate umanjivao za određeni iznos sa naznakom „negativna korekcija“, te taj iznos isplaćivao tužiocu kao naknadu za topli obrok ili kao regres za godišnji odmor, a na tako isplaćene iznose tuženi nije plaćao doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, što, kako je zaključio, nije u skladu ni s jednim zakonom, kolektivnim ugovorom i općim aktima tuženog. Općinski sud je istakao da isplate toplog obroka ili regresa ne mogu biti dio plaće bez obzira na to kako je to poslodavac nazvao, a da pitanje da li na taj način tuženi isplaćuje apelantu na ime naknade toplog obroka više nego što je propisano nije predmet spora i da poslodavac može uvijek, po bilo kojem osnovu, isplatiti i više nego što je to propisano i ugovoreno, ali da te isplate ne mogu ići na teret zarađene plaće. Shodno tome, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je apelant tražio razliku plaće za utuženi period, a s obzirom na to da je tuženog obavezao na isplatu dosuđenog iznosa na ime manje isplaćene plaće, zaključio je da je u cijelosti osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da tuženi za njega nadležnom fondu PIO uplati obavezni doprinos za PIO, konstatirajući da je manje isplaćenom plaćom izvršen i manji obračun uplata doprinosa u nadležnom fondu PIO.

7. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 P 002281 10 Gž od 13. septembra 2012. godine. Predmetnom presudom Kantonalni sud je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu stava 1. izreke tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu manje isplaćene plaće u ukupnom iznosu od 3.263,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te u dijelu stava 2. izreke koji se odnosio na odluku o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je u dijelu stava 1. izreke koji se odnosi na plaćanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u ukupnom iznosu od 1.151,80 KM potvrdio prvostepenu presudu.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je zaključak prvostepenog suda o obavezi tuženog da za tužioca plati doprinose za PIO na dio plaća koji je apelantu u spornom periodu isplaćivan kroz tzv. „negativnu korekciju“ kao naknada za topli obrok i regres na koje se doprinosi ne plaćaju zasnovan na pravilnoj primjeni materijalnog prava, tj. na odredbama čl. 128. i

129. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, zbog čega je prvostepenu presudu u dijelu stava 1. izreke koji se odnosi na plaćanje doprinosa potvrdio primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Međutim, zaključio je da je tuženi osnovano osporavao prvostepenu presudu u dijelu u kojem je obavezan da apelantu isplati razliku plaća za određeni period (pobliže naveden u izreci prvostepene presude) u ukupnom iznosu od 3.263,46 KM, i to zbog toga što je, kako je zaključio, navedeni iznos upravo već isplaćen apelantu u spornom periodu, s tim što je kod isplate samo označen kao naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor („negativna korekcija“), a kako je to i utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelant neosnovano zahtijevao da mu se već isplaćeni dio plaća ponovno isplati, a na što je, prema mišljenju tog suda, tuženi osnovano ukazao u žalbi navodima da bi se u tom slučaju radilo o dvostrukoj isplati. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP u dijelu stava 1. izreke koji se odnosi na isplatu razlike plaća.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da mu je tuženi već isplatio plaću kao topli obrok jer je zakonom konkretno navedeno šta predstavlja plaću, šta su dodaci na plaću, a šta su ostale naknade koje nemaju karakter plaće. Apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju pogrešna primjena materijalnog prava sastoji u pogrešnoj primjeni odredaba člana 68. Zakona o radu, člana

24. Granskog kolektivnog ugovora, odredaba Općeg KU i odredaba čl. 6. i 7. Ugovora o radu od 21. januara 2002. godine. Smatra da se osporenom odlukom zapravo „nagrađuje“ uprava društva tuženog za nezakonito postupanje i poslovanje jer nije postojalo uporište u zakonu da se nakon obračuna plaće dio iskaže kao odbitak i isplati kao naknada za topli obrok i prijevoz. Također, apelant navodi da je nepravilan stav suda da mu je tuženi zapravo isplatio plaću u punom iznosu i da na taj iznos samo nisu uplaćeni doprinosi jer iznos za koji se u osporenoj presudi tvrdi da je isplaćen kao plaća nije prijavljen nadležnom Fondu PIO i da je takva presuda neprovediva jer se ne može izvršiti isplata doprinosa, a da se istovremeno ne izvrši izmjena osnovice za doprinose. Osim toga, apelant je istakao da je presudama pobliže navedenim u apelaciji za isti period jednoj grupi zaposlenika tuženog po istom pravnom osnovu dosuđena razlika plaće, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja pravnu nesigurnost i povredu prava na pristup sudu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u osporenoj presudi jer smatra da je presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa i poštovanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Pravni sljednik tuženog je istakao da je apelacija neosnovana. U vezi s tim, između ostalog, naveo je da se, uzimajući u obzir navode iz zapisnika Jedinice za kontrolu veličine poreznih obaveza Tuzla broj 4657-1/03, novčani dio obračunava na platnoj listi metodom izuzimanja dijela plaće i njegovim iskazivanjem kao topli obrok, te da se pri isplati razdvaja dio novca koji se odnosi na topli obrok od dijela koji se odnosi na isplatu plaće, da je jasno da tuženi nije apelantu umanjivao plaću za iznos naknade za topli obrok („negativna korekcija“), već je samo koristio mogućnosti za manju uplatu poreza, a koje su u skladu s članom 34. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine FBiH“ broj 49/00), odredbama Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

14. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine FBiH“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plaće po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu plaću.

Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 002281 10 Gž od 13. septembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

19. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava odluku koja je donesena u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite njegovih prava iz radnog odnosa, pa, stoga, primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.

23. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju suština apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosi na to da je Kantonalni sud osporenom presudom pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženi apelantu već isplatio plaću u punom iznosu, kao i na to da je presudama pobliže navedenim u apelaciji za isti period jednoj grupi zaposlenika tuženog po istom pravnom osnovu dosuđena razlika plaće.

24. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnom postupanju Kantonalnog suda.

26. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sporna pitanja u konkretnom predmetu i da je dao jasne razloge za svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu manje isplaćene plaće u određenom novčanom iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je traženi iznos plaća već isplaćen apelantu u spornom periodu, s tim što je kod isplate samo označen kao naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor („negativna korekcija“), a kako je to i utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te da je, shodno tome, apelant neosnovano zahtijevao da mu se već isplaćeni dio plaća ponovno isplati, na što je tuženi osnovano ukazao u žalbi navodima da bi se u tom slučaju radilo o dvostrukoj isplati. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, a koju je izrazio u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 225/12 od 10. aprila 2014. godine – apelacija broj AP 3972/12, Odluka broj AP 2771/12 od 24. aprila 2014. godine – apelacija broj AP 3469/12 i Odluka broj AP 910/12 od 8. maja 2014. godine – apelacija broj AP 4474/12). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je razmatrao apelacije zaposlenika istog tuženog kao i u konkretnom slučaju, a koje su također podnesene protiv presuda Kantonalnog suda i u kojima su izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je tim presudama (u kojima su u suštini dati isti razlozi za odluke da taj sud djelimično uvaži žalbe tuženog i preinači prvostepene presude Općinskog suda na način da odbije njihov tužbeni zahtjev kojim su također tražili isplatu manje isplaćene plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu) povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i svoju raniju praksu u navedenim predmetima koji su se ticali istih činjeničnih i pravnih pitanja, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi, suprotno apelantovim navodima, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

27. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali posebno ne obrazlaže kršenje tog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući te navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ti apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda ne proizlazi da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu manje isplaćene plaće u određenom novčanom iznosu.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3518/12 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio