Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5226/15 (P.B.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Pretpostavke za lišenje slobode
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5226/15

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5226/15, rješavajući apelaciju P. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija P. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 003738 15 Kž 4 od 12. novembra 2015. godine i 13 0 K 003738 15 Kv 6 od 6.

novembra 2015. godine u odnosu na kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 13 0 K 003738 15 Kž 4 od 12. novembra 2015. godine i 13 0 K 003738 15 Kv 6 od 6. novembra 2015. godine u odnosu na kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. P. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koji se trenutno nalazi u pritvoru u KPZ u Doboju, kojeg zastupa Dejan Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 13 0 K 003738 15 Kž 4 od 12. novembra 2015. godine i 13 0 K 003738 15 Kv 6 od 6. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 16. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. decembra 2015. godine. Okružno tužilaštvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant lišen slobode 7. avgusta 2015. godine i da se od tada na osnovu rješenja nadležnog suda nalazi u pritvoru.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 003738 15 Kv 6 od 6. novembra 2015. godine apelantu je, u smislu člana 200 stav 3 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), produžen pritvor za još dva mjeseca koji, po navedenom rješenju, može trajati najduže do 7. januara 2016. godine.

7. U obrazloženju je navedeno da je Okružno tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora za naredna tri mjeseca apelantu, kao osumnjičenom, protiv koga se sprovodi istraga zbog krivičnog djela teška krađa iz člana 232 stav 3, u vezi s članom 23 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Iz obrazloženja proizlazi da je Okružno tužilaštvo prijedlog obrazložilo činjenicom da je u toku istrage prikupljen veliki broj dokaza, da su saslušani brojni svjedoci, izvršena odgovarajuća vještačenja (DNK profila izuzetih iz vozila oštećenog, mobilnih telefona privremeno oduzetih od apelanta i ostalih osumnjičenih, vrijednosti oduzetog vozila, video nadzora kamere), ali da svi dokazi još uvijek nisu prikupljeni jer je u toku dodatno vještačenje, ali da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio djelo za koje se istraga vodi i da razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS opravdavaju produženje pritvora za naredna tri mjeseca, kako to propisuje odredba člana 200 stav 3 ZKPRS.

8. Nakon što je razmotrio prijedlog za produženje mjere pritvora Vrhovni sud je zaključio da je prijedlog djelimično osnovan. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, za koje se istraga sprovodi protiv apelanta i još dvojice osumnjičenih, proizlazi iz svih do tada prikupljenih dokaza, posebno iskaza saslušanih svjedoka, te zapisnika o prepoznavanju lica. Upravo iz tih dokaza proizlazi da su saslušani svjedoci prepoznali apelanta, ali i drugog osumnjičenog (u odnosu na kojeg je postupak razdvojen) kao izvršioce djela za koje se istraga sprovodi. Navedeno je da su iskazi svjedoka saglasni u bitnom s iskazima oštećenog krivičnim djelom u pogledu načina i okolnosti izvršenja djela za koje se istraga sprovodi, a posebno u pogledu činjenice da su kritičnog dana trojica lica prepoznala apelanta i drugog osumnjičenog kada su došli jednim motornim vozilom, a zatim sjeli u drugo vozilo, vlasništvo oštećenog (vozilo veće vrijednosti kako to proizlazi iz nalaza vještaka), te vozilo odvezli u namjeri oduzimanja i pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Nadalje, okolnosti i način izvršenja djela za koje se istraga sprovodi, u povezanosti s činjenicom da je apelant osam puta osuđivan (od 2004. do 2011. godine), od čega dva puta za istovrsna krivična djela, ukazuju na nužnost produženja mjere pritvora iz razloga sadržanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.

9. U obrazloženju je nadalje pojašnjeno koji su dokazi prikupljeni tokom istrage, a da je u skladu s naredbom okružnog tužioca u Doboju (oktobar 2015. godine) određeno još jedno vještačenje koje je u toku, i to vještačenje segmenata izuzetih video snimaka nadzornih kamera te se, shodno tome, sprovodi postupak utvrđenja dodatnih parametara odgovarajućim mjerenjima na licu mjesta izuzetih snimaka video nadzora koje je predmet vještačenja. Prvostepeno vijeće je navelo da se u konkretnom slučaju radi o vještačenju više segmenata video snimaka nadzornih kamera koje, iz objektivnih razloga, nije do sada završeno, a nužno je radi identifikacije vozila s izuzetih video snimaka nadzornih kamera i poređenja s vozilom korišćenim u izvršenju djela za koje se istraga sprovodi, te radi identifikacije lica s tih snimaka. Zbog svega navedenog, te načina i okolnosti izvršenja djela za koje se istraga sprovodi i važnosti pribavljanja tog dokaza Vrhovni sud je ocijenio da sve navedeno pruža dovoljno razloga za produženje mjere pritvora apelantu. Upravo iz tog razloga je prvostepeno vijeće djelimično uvažilo prijedlog Okružnog tužilaštva, produžavajući pritvor za još dva mjeseca, nalazeći da je to vrijeme objektivno potrebno da se istraga u ovom krivičnom predmetu okonča, istovremeno poštujući odredbe člana 196 stav 4 ZKPRS.

10. Rješenjem drugostepenog vijeća Vrhovnog suda broj 13 0 K 003738 15 Kž 4 od 12. novembra 2015. godine odbijena je žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

11. Nakon što je ispitalo prvostepeno rješenje u svjetlu žalbenih prigovora drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je apelantu, kao osumnjičenom, produžilo pritvor za još dva mjeseca jer je pravilno utvrdilo osnovanost prijedloga tužioca da se pritvor produži shodno činjenici da istraga ni za tri mjeseca nije mogla biti završena iako su sprovedene brojne radnje u istrazi. Kako je istaklo drugostepeno vijeće, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je u nastavku istrage potrebno sprovesti odgovarajuća mjerenja na licu mjesta i ti poslovi su povjereni vještaku iz Republike Slovenije. Naglašeno je da je sprovođenje tog vještačenja neophodno da bi se identifikovalo vozilo s izuzetih video snimaka nadzornih kamera i uporedilo s vozilom korišćenim u izvršenju djela za koje se istraga sprovodi. Istaknuto je da to nije bilo moguće učiniti ranije, pa kako je vještačenje neophodno sprovesti u nastavku istrage, to i drugostepeno vijeće smatra da u konkretnom slučaju postoje važni razlozi da se apelantu pritvor produži za još dva mjeseca.

12. Stoga, kako je istaklo drugostepeno vijeće, nisu osnovani žalbeni razlozi o nepostojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora apelantu, kao i uslova propisanih tačkom v) stava 1 člana 197 ZKPRS. Drugostepeno vijeće je u tom pravcu navelo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je apelant osam puta osuđivan u periodu od 2004. do 2011. godine, a dva puta za istovrsna krivična djela, a te okolnosti svakako predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ako bi bio na slobodi, ponoviti krivično djelo jer se istraga sprovodi za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine i teža kazna.

13. U vezi s prigovorom žalbe da je određivanje vještaka iz druge države suprotno odgovarajućim odredbama ugovora između BiH i Republike Slovenije, drugostepeno vijeće je taj prigovor ocijenilo neosnovanim jer u žalbi nije navedeno u čemu se te suprotnosti ogledaju. S obzirom na sve navedeno drugostepeno vijeće je navelo da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer se u konkretnom slučaju mjerama blažim od pritvora - mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti svrha daljnjeg nesmetanog vođenja istrage u ovom predmetu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant ukazuje na niz propusta vijeća Vrhovnog suda koja su donijela osporena rješenja u kontekstu prava na saslušanje i ocjenu navoda odbrane koji se tiču istražnih radnji, zatim uskraćivanje prava na efektivno vođenje krivičnog postupka, u smislu ocjene navoda odbrane u toku istrage u pogledu postojanja osnovane sumnje o učinjenom djelu za koje se sumnjiči, te na uskraćivanje prava na obrazloženu odluku. U vezi sa suštinskim prigovorima apelant pojašnjava da Vrhovni sud prilikom donošenja rješenja nije ispunio zakonske pretpostavke za produženje pritvora, posebno imajući u vidu odredbu člana 200 stav 3 ZKPRS jer je navedenom odredbom predviđeno da se pritvor može produžiti ako su kumulativno ispunjena dva uslova, i to osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina i postojanje naročito važnih razloga, a u konkretnom slučaju niti jedan od propisanih uslova nije ispunjen. Vrhovni sud u obrazloženju nije ponudio razloge i dokaze da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Apelant ukazuje i na problematičnost vještačenja koje je povjereno vještaku iz Republike Slovenije što je suprotno Sporazumu o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima zaključenom između BiH i Republike Slovenije, a Vrhovni sud je ovakvo nezakonito vještačenje nazvao jako važnim. Na ovaj propust apelant je ukazao u žalbi drugostepenom vijeću, ali navedeno vijeće nije našlo za shodno da ovaj prigovor obrazloži. Osim toga, iz osporenih rješenja nije vidljivo kakav je kauzalitet, odnosno logična veza između vršenja navedenog vještačenja i opravdanosti produženja mjere pritvora.

15. Apelant ukazuje i na dužinu trajanja istrage i na činjenicu da je tužilac tek 9. oktobra 2015. godine izdao naredbu da se sprovede dodatno vještačenje iako se apelant u pritvoru nalazi od 7. avgusta 2015. godine, pa je jasno da je Okružno tužilaštvo u konkretnom slučaju postupalo sporo, kršeći odredbu člana 196 stav 4 ZKPRS. Konačno, navodi da je Vrhovni sud prekršio i odredbu člana 196 stav 1 ZKPRS jer nije, u smislu člana 6 Evropske konvencije, naveo razloge zašto je smatrao da nijedna alternativna mjera nije bila primjenjiva u konkretnom slučaju. Konačno, apelant ukazuje da je prvostepenom vijeću Vrhovnog suda trebalo manje od 24 sata da donese rješenje o produženja pritvora, a da je drugostepenom vijeću trebalo osam dana da odluči o žalbi, i to od 9. novembra, kada je žalbu primio Vrhovni sud pa do 17. novembra, kada je odbrana zaprimila rješenje o odbijanju žalbe.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da smatra da je apelacija neosnovana jer osporenim rješenjima nisu učinjene povrede na koje se apelant u apelaciji poziva, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Pritvor Opšte odredbe Član 196. st. (1) i (4) (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

Član 197. stav (1) tačka v) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinila krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i […] Trajanje pritvora u istrazi Član 200. st. (1), (2) i (3) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.

18. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase: Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrši krivično djelo –svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Teška krađa Član 232. stav 1. tačka 3. i st. 2. i 3.

(1) Ako je krađa izvršena:

3) od strane lica koje je pri sebi imalo kakvo oružje ili opasno sredstvo radi napada ili odbrane, (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je ukradena stvar od posebnog istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja, ili vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije

21. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (nezakoniti dokazi, proizvoljna ocjena dokaza, kršenje prava na odbranu i sl.).

22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju mjere pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

23. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

24. Ustavni sud nadalje zapaža da, iako to apelant eksplicitno nije naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant suštinski ukazuje na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

25. U vezi s ovim navodima Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 003738 15 Kž 4 od 12. novembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Iako to apelant eksplicitno nije naveo iz navoda apelacije, dakle, proizlazi da apelant suštinski ukazuje na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

Pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog proitvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

30. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode i da pritvor po osporenim rješenjima može trajati najduže do 7. januara 2015. godine. Ustavni sud podsjeća da apelant, u međuvremenu, shodno odredbi člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, nije obavijestio Ustavni sud da li mu je pritvor u međuvremenu ukinut ili produžen. Dakle, Ustavni sud podsjeća da se ovom odlukom razmatraju osporena rješenja o produženju pritvora u kontekstu apelacionih prigovora. Ustavni sud zapaža da se apelant u suštini poziva na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

31. Apelant ukazuje na nepostojanje naročitih okolnosti, u smislu člana 200 stav 3 ZKPRS, za produženje mjere pritvora, u prvom redu zbog nepostojanja osnovane sumnje da je počinio djelo za koje se vodi istraga, ali i zbog nepostojanja drugih naročitih okolnosti u smislu citirane odredbe, zbog čega smatra su osporena rješenja donesena suprotno odredbama ZKPRS i u neprimjerenom roku za odlučivanje o žalbi. Osim toga, apelant smatra da Vrhovni sud nije razmotrio mogućnost primjene blažih mjera od pritvora. Krećući se u granicama apelacioni prigovora, u smislu odredbe člana 31 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da navedeni prigovori pokreću pitanje kršenja člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora da bude usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije da pretvori u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo u cilju obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).

33. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istaknuo da standardi koje nameće član 5 stav 1c Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za zakonito određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stanovištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca. Takođe je navedeno da ti standardi ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica, koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana, unaprijediti daljnju istragu tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu da budu dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36).

34. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na stanovište Evropskog suda iskazano u više svojih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. S tim u vezi Evropski sud mora da utvrdi da li samo domaće pravo poštuje Evropsku konvenciju, uključujući i opšte principe izražene u njoj, posebno princip pravne izvjesnosti (navedeno je istaknuto i u npr. predmetima Baranowski protiv Poljske, aplikacija broj 28358/95, kao i Ječius protiv Litve, aplikacija broj 34578/97).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Vrhovnog suda na osnovu provedenih dokaza utvrdila da predočeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su, prema ocjeni Ustavnog suda, dali relevantne razloge. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće razmotrilo prijedlog Okružnoga tužilaštva i sve dokaze dostavljene uz prijedlog, iz kojih je, prema ocjeni navedenog vijeća, proizašla osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232 stav 3, u vezi s članom 23 KZRS, za koje se sumnjiči. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja osnovanosti sumnje uzeli u obzir iskaze svjedoka i sadržajnu analizu tih iskaza, zatim zapisnik o prepoznavanju apelanta i još jednog osumnjičenog kao izvršilaca djela za koje se vodi istraga, te vještačenja koja su do tog momenta bila sprovedena iz kojih su oba vijeća Vrhovnog suda zaključila da ti dokazi u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio djelo za koje se vodi istraga. Konačno, Ustavni sud ponovo podsjeća na stanovište Evropskog suda (op. cit. O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva) da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu da budu dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice. U vezi s apelantovim prigovorom koji se tiče vještačenja koje je u toku, u kontekstu njegove nezakonitosti, kao i drugih prigovora koji se tiču kršenja prava na odbranu, Ustavni sud podsjeća da takvi prigovori ne mogu da budu podobni za razmatranje u ovoj fazi postupka budući da oni zapravo pokreću pitanje kršenja člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru dopustivost ove apelacije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka Vrhovnom sudu ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora za što je Vrhovni sud dao prihvatljivo obrazloženje.

36. Nadalje, apelantovi prigovori da osporena rješenja nemaju uporište u krivičnom procesnom zakonu Ustavni sud takođe ne može prihvatiti opravdanim. Naime, Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 200 ZKPRS propisuju dužinu trajanja pritvora u istrazi, a stav 3 citiranog člana, koji su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produženje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje bilo kakve uslove pod kojima se produženje mora dozvoliti, osim uslova vezanih za zapriječenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, a iste cijeni sud posebno u svakom konkretnom slučaju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da se apelantu za krivično djelo za koje se vodi istraga može izreći kazna zatvora od tri godine i teža, zatim da istraga nije mogla da bude okončana u roku od tri mjeseca (koliko je apelantu trajao pritvor do donošenja osporenih rješenja) budući da je tokom istrage proveden veliki broj dokaza, uključujući razna vještačenja, s posebnim naglaskom da je u oktobru 2015. godine data naredba za sprovođenje dodatnog vještačenja koje je povjereno vještaku iz Republike Slovenije, a koje je, prema ocjeni oba vijeća, od naročite važnosti za daljnji tok istrage. Uz to redovni sudovi su prilikom odlučenja utvrdili da u konkretnom slučaju postoje i posebni zakonski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS za produženje pritvora. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja ovog posebnog razloga za pritvor cijenili apelantovo ponašanje u prošlosti, uzimajući u obzir činjenicu da je apelant u periodu od 2004. godine do 2011. godine osam puta bio osuđivan, i to dva puta za istovrsna krivična djela za koja se apelant sumnjiči. Ustavni sud takođe zapaža da apelant ni u apelaciji ne negira te podatke koje je Vrhovni sud iznio u obrazloženju osporenog rješenja, niti apelant u tom dijelu posebno osporava rješenja, pa u takvim okolnostima Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da je sve navedeno, u svojoj ukupnosti, za oba vijeće Vrhovnog suda bilo dovoljno za zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz stava 3 člana 200 ZKPRS za produženje pritvora za naredna dva mjeseca. Stoga, iz osporenih rješenja Ustavni sud ne zapaža da je prilikom njihovog donošenja bilo proceduralnih propusta Vrhovnog suda, odnosno da je bilo proizvoljnosti u primjeni procesnog prava na štetu apelanta koja bi vodila kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) Evropske konvencije, pa shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) Evropske konvencije.

37. U kontekstu apelantovog prigovora da Vrhovni sud nije razmotrio primjenu blažih mjera od pritvora, koji pokreće pitanje iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Vrhovnog suda, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrilo mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora i na osnovu činjeničnog utvrđenja konkretnog slučaja izvelo zaključak da se u ovoj fazi postupka ista svrha ne bi mogla postići primjenom drugih, blažih mjera. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnoj tački ove odluke razmotrio apelantove prigovore u kontekstu kršenja člana 5 stav 1c) Evropske konvencije, ne nalazeći opravdanim apelantove prigovore usmjerene u tom pravcu, Ustavni sud i ovaj apelantov prigovor smatra neosnovanim.

38. Konačno, apelantov prigovor o dužini trajanja žalbenog postupka pred Vrhovnim sudom, koji pokreće pitanje iz stava 4 člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud takođe ne može prihvatiti opravdanim, uzme li se u obzir da relevantne odredbe krivičnog procesnog prava ne preciziraju rok u kojem sud treba da odluči o žalbi na rješenje o produženju pritvora. S obzirom da se radi o hitnim predmetima od suda se očekuje da u takvim predmetima postupa ažurno, odnosno „u kratkom roku“, kako to propisuje stav 4 člana 5 Evropske konvencije. Stoga, u činjenici da je drugostepeno vijeće Vrhovnog suda o žalbi odlučilo u roku od tri dana od dana kada mu je dostavljen spis, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost navedenog vijeća, niti ukazuje da je Vrhovni sud o žalbi odlučivao neopravdano dugo i izvan „kratkog roka“. Takođe, apelacioni prigovor da je apelantu, odnosno njegovom braniocu rješenje Vrhovnog suda po žalbi dostavljeno u roku od pet dana od momenta njegovog donošenja Ustavni sud smatra paušalnim jer apelant ne ukazuje na eventualne štetne posljedice koje je imao zbog navodnog „odlugovlačenja“ u dostavljanju rješenja.

39. Stoga, imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud iz osporenih rješenja ne uočava ništa što bi ukazalo na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno, odnosno da je prilikom donošenja osporenih rješenja o produženju pritvora bilo proceduralnih propusta Vrhovnog suda, odnosno proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZKPRS. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u cijelosti ispoštovali garancije koje pruža Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, da je postupak u cijelosti sproveden u skladu s relevantnim zakonskim okvirom, te da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja prava apelanta iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada osporena rješenja o produženju mjere pritvora apelantu sadrže dovoljne i jasne razloge o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret kao conditio sine qua non za određivanje mjere pritvora i kada su rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS i u prihvatljivim rokovima, pri čemu nije izostalo obrazloženje redovnih sudova zašto se u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogle primijeniti neke od blažih mjera od pritvora.

41. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka (l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5226/15 (P.B.) | Sudska praksa | Aktio