Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4896/15 (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4896/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-4896/15, rješavajući zahtjev Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine, S1 3 P 001767 14 Pž 2 od 17. decembra 2014. godine i S1 3 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odgodi izvršenje pravosnažne presude Suda BiH broj S1 3 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine, koje je određeno po pravomoćnom rješenju Suda BiH broj S1 0 I 018253 15 I od 17. februara 2015. godine, do donošenja konačne odluke od strane Ustavnog suda po njegovoj apelaciji, te da se zabrani poslovnim bankama (Hypo Alpe Adria bank d.d. Mostar, Unicredit bank d.d. Mostar, Unicredit bank a.d. Banja Luka i Raiffeisen bank d.d. Sarajevo) da u započetom izvršnom postupku protiv apelanta vrše pljenidbu i prijenos sredstava po računu apelanta koji se vodi kod tih banaka, a u korist „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužitelj).
2. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine obavezan je apelant da na ime štete zbog oduzete i uništene robe isplati tužitelju iznos od 119.387,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine do isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev za obavezivanje apelanta da na ime izmakle koristi usljed nemogućnosti da zbog oduzimanja i uništenja robe ostvari dobit u periodu od 29. marta 2004. godine do 30. septembra 2013. godine isplati tužitelju iznos od 3.552.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za periode bliže navedene u stavu 3. izreke presude. Stavom 4. izreke prvostepene presude apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.971,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nakon ocijene svih provedenih dokaza u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a imajući u vidu navode iz tužbe i odgovora na tužbu, te postupajući po uputama revizionog vijeća Suda BiH od 30. aprila 2013. godine, utvrđeno da je predmetna roba zaplijenjena od tužitelja nezakonitim postupanjem apelanta, te da stoga stoji i njegova odgovornost da tužitelju nadoknadi štetu po svim vidovima tražene nadoknade štete. Ukazano je da je tužitelj nesporno podnio prijavu za stavljanje robe u postupak provoza robe kroz carinsko područje Bosne i Hercegovine i za smještaj robe u skladište odnosno bescarinsku prodavnicu koja se nalazi na Aerodromu Mahovljani. U tom momentu navedena roba nije podlijegala plaćanju uvoznih i drugih mjera trgovinske politike jer se nije zahtijevao uvoz robe na carinsko područje BiH, stoga su carinski organi pogrešno zaključili da imaju ovlaštenje da u tom momentu poduzimaju mjere predviđene članom 72. Zakona o carinskoj politici BiH umjesto da dopuste traženo kretanje robe, da roba bude pod carinskom kontrolom sve dok se ne odredi status robe uz mogućnost primjene člana 72. pomenutog zakona. Takvim postupanjem apelanta navedena roba je bila zaplijenjena i na kraju uništena protivno članu 81. do 87. Zakona o carinskoj politici BiH (presuda Suda BiH broj U-655/06 od 24. juna 2008. godine).
4. Ukazano je da je apelant po zakonskom zastupniku učinio djelimično nespornim osnovanost tužbenog zahtjeva, činjenicu da je na strani apelanta bila obaveza da tužitelju isplati na ime naknade štete: iznos od 119.387,63 KM na ime štete zbog oduzete i uništene robe sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine pa do konačne isplate i iznos od 1.463.648,00 KM na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti rada izazvane nedobivanjem identifikacionog broja i blokadom računa za period od 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. juna 2005. godine pa do konačne isplate. Navedeno je bilo razlog što je sud udovoljio nespornom dijelu tužbenog zahtjeva kao osnovanim i donio odluku kao u stavu I, II i IV presude u smislu člana 154. stav 1., 172. stav 1., 185. i 189. stav 3. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Istaknuto je da je sporan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.552.672,00 KM na ime izmakle dobiti kako zbog njegove visine tako i zbog istaknutog prigovora zastare (prvostepena presuda od 28. decembra 2011. godine i presuda revizionog vijeća). U tom pogledu je navedeno da je presudom Suda BiH broj U-655/06 od 24. juna 2008. godine poništeno rješenje tužene broj UP/II-
145/06 od 21. avgusta 2006. godine o zaplijeni iste robe. Nakon toga zaključkom Regionalnog centra Banjaluka od 20. februara 2009. godine obustavljen je postupak radi postupanja sa predmetnom robom jer je izvršeno njezino uništenje čime su po mišljenju navedenog centra prestali razlozi za nastavljanje započetog postupka. Zbog vođenja navedenih postupaka tužitelj i nije mogao s uspjehom podnositi tužbu za nadoknadu štete jer je nedostajao element protupravnog postupanja apelanta kao izvjesnog. Tek se donošenjem presude Suda BiH broj U-655/06 od 24. juna 2008. godine utvrđuje nezakonito postupanje apelanta kada se ujedno upravnom organu daje uputa za njegovim daljnjim postupanjem. Stoga kako je zahtjev za naknadu ovog vida štete apelant postavio tužbenim zahtjevom od 21. jula 2010. godine i kako su sve pretpostavke za podnošenje zahtjeva za naknadu štete ostvarile na dan 24. juni 2008. godine to nije protekao subjektivni rok propisan odredbama člana 376. ZOO koji propisuje rok zastare od tri godine.
6. Utvrđujući visinu preostalog tužbenog zahtjeva navedeno je da sud nije mogao pokloniti vjeru nalazu i mišljenju vještaka i navedeni nalaz nije mogao prihvatiti jer se ne temelji na utvrđenim činjenicama već na pretpostavkama.
7. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli tužitelj i apelant. Drugostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 001767 14 Pž 2 od 17. decembra 2014. godine žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužitelja da se nadoknade troškovi odgovora na žalbu.
8. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud usvajajući dio tužbenog zahtjeva zasnovao na nespornom osnovu tužbenog zahtjeva. Međutim, kako sud nije donio presudu na osnovu priznanja i budući da je cijenio materijalne propise obligacionog prava iz kojih proizlazi pravo tuužitelja na naknadu obične štete i izmakle koristi bez značaja su žalbeni navodi apelanta da pri donošenju pobijanog dijela presude prvostepeni sud nije cijenio naknadnu izjavu apelanta o poricanju nespornosti osnova zahtjeva. Navedeno iz razloga jer poricanjem izjave o nespornosti osnova zahtjeva apelant nakon glavne rasprave nije učinio spornim relevantne činjenice u vezi sa utuženom štetom. Prema tome, u vrijeme odlučivanja među parničnim strankama nije postojao kontradiktoran stav da je za tužitelja obična šteta nastala iz razloga što je apelant uništio na nedozvoljen način oduzetu robu i da tužitelj zbog preduzetih radnji apelanta nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine kao i visina štete. Stoga se primjenom člana 92. stav 1. ZPP pred Sudom BiH za donošenje odluke na osnovu nespornih činjenica prvostepeni sud nije mogao cijeniti provedene dokaze i time obrazloženje prvostepene presude ne sadrži nedostatke na koje apelant ukazuje.
9. Također, tužitelj nije potvrdio navode tužbe o izmakloj koristi zbog nemogućnosti stavljanja u promet oduzete robe, te je zbog toga drugostepeno vijeće potvrdilo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu kao pravilnu i zakonitu a žalbu tužitelja odbilo kao neosnovanu.
10. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili tužitelj i apelant. Sud BiH u revizijskom vijeću je presudom broj S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine odbio revizije.
11. U obrazloženju revizione presude se navodi da je pravilan zaključak drugostepenog vijeća da u vrijeme odlučivanja među parničnim strankama nije postojao kontradiktoran stav da je za tužitelja obična šteta nastala iz razloga što je apelant uništio na nedozvoljen način oduzetu robu i da tužitelj zbog preduzetih radnji apelanta nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine, kao i visina štete. Stoga se primjenom člana 92. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH za donošenje odluke na osnovu nespornih činjenica prvostepeni sud nije morao cijeniti provedene dokaze i time obrazloženje pobijane presude ne sadrži nedostatke na koje apelant ukazuje.
12. Istaknuto je da reviziono vijeće, u pogledu usvojenog zahtjeva za naknadu materijalne štete nastale oduzimanjem i uništenjem robe u vlasništvu tužitelja, potvrđuje i podržava zaključak drugostepenog vijeća da među strankama nema spora da tužitelj nije u posjedu robe od 29. marta 2004. godine kada je podnio prijavu za stavljanje robe u postupak prevoza kroz carinsko područje BiH u kojem je apelant donio odluke koje su poništene odlukom Suda BiH od 24. juna 2008. godine, te da je roba odlukom apelanta data na uništenje. Kako je uništenje robe u uzročno posljedičnoj vezi sa nezakonitim postupanjem apelanta to je za tužitelja nastala šteta u nespornom iznosu od 119.387,63 KM, te je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 154. stav 1. u vezi sa članom 172. stav 1. ZOO utvrdio odgovornost apelanta da navedenu štetu nadoknadi.
13. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Istakao je da je sud obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu iz nepostojećeg osnova budući da apelant nije vršio blokadu računa tužitelja. Zbog toga se po mišljenju apelanta na konkretnu činjeničnu situaciju ne može primijeniti odredba člana 16. i 154. ZOO budući da apelant nije poduzeo bilo kakvu radnju kojom bi prouzrokovao štetu tužitelju. U odnosu na donošenje privremene mjere apelant je naveo da je rješenjem Suda BiH od 17. februara 2015. godine usvojen tužiteljev prijedlog za izvršenje pravosnažne prvostepene presude protiv apelanta. Apelant je naveo da je protiv navedenog rješenja podnio žalbu, te da je u dopuni žalbe naveo da je podnio prijedlog za ponavljanje postupka. Međutim, rješenjem Suda BiH od 27. jula 2015. godine apelantova žalba je obijena. Apelant ističe da je tužitelj poslovni subjekt bez ikakve imovine te ukoliko bi izvršenje bilo provedeno za apelanta bi bilo nemoguće da izvrši povrat svoje imovine.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman