Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5200/15 (Ž. V.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5200/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine u predmetu broj AP-5200/15, rješavajući zahtjev Željka Vidovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Vidovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 26. novembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Suda BiH) br. S1 3 P 015259 14 Gž od 26. oktobra 2015. godine i S1 3 P 015259 14 P od 23. septembra 2014. godine. Apelant je 14. i 23. decembra 2015. godine dopunio apelaciju. Apelant je takođe zatražio i donošenje privremene mjere kojom se Sudu BiH „zabranjuje (….) preduzimanje bilo kakvih mjera prinudne naplate sudskih taksa i troškova ovog postupka do okončanja ovog postupka“.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 015259 14 P od 23. septembra 2014. godine obavezana je tužena Bosna i Hercegovina – Ministarstvo pravde BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 19.696,51 KM, na ime nezakonito oduzetog novca i iznos od 430,00 KM na ime troškova preuzimanja oduzetih stvari, sve u roku od 30 dana od dana prijema ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.260,00 KM. Sa preostalim dijelom zahtjeva, na ime materijalne štete zbog nemogućnosti korištenja oduzetog novčanog iznosa, uništenja računara, mobilnih telefona, oduzetih bankovnih kartica, oštećenog pištolja i izgubljenih dnevnica i nematerijalne štete zbog duševnih bolova pretrpljenih uništenjem porodičnih fotografija i pisanih materijala apelanta i članova porodice, nemogućnosti korištenja interneta i mobilnih telefona u cilju proširenja znanja apelanta i ostalih članova porodice, kao i duševnih bolova zbog nemogućnosti korištenja zdravstvenih usluga zbog nedostatka novca, apelant je odbijen.

3. Prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) je u dokaznom postupku na glavnoj raspravi izveo i izvršio uvid u materijalne dokaze, proveo vještačenje po vještaku finansijske i medicinske struke, te izveo i druge dokaze. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da među parničnim strankama nije sporno da je na osnovu naredbe Suda BiH broj X-KRN-07/351 od 16. i 17. septembra 2008. godine izvršen pretres stambenih prostorija apelanta u Bratuncu i kancelarijskih prostorija u PS Srebrenica, i tom su prilikom od apelanta privremeno oduzeti razni predmeti i novčana sredstva navedeni u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta br. 17- 15/1-3-173/08; 17-15/-3-

164/08 i 17-15/1-164/08-1 od 16. septembra 2008. godine. Dalje se navodi da je nesporna činjenica da je Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP- 3329/10 od 9. oktobra 2013. godine, utvrđeno postojanje kršenja prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nije sporna ni činjenica da je Sud BiH svojim rješenjem, broj S1 2 K 002387 07 Krn od godine naložio Državnoj agenciji za istrage i zaštitu - Regionalnoj kancelariji Tuzla, da apelantu vrati navedene privremeno oduzete predmete, i da je apelant preuzeo privremeno oduzete predmete 22. i 29. novembra 2013. godine.

4. Međutim, kako je navelo prvostepeno vijeće, među parničnim strankama je sporno da li apelant ima pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog privremenog oduzimanja novca i predmeta, koji predmeti i novac su vraćeni 22. i 29. novembra 2013. godine, a po donošenju odluke Ustavnog suda broj AP-3329/10 od 9. oktobra 2013. godine. Pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prvostepeno vijeće je utvrdilo da je apelantu u konkretnom slučaju vraćen novac od strane tužene, te da isti ima pravo da potražuje štetu u vidu zakonske zatezne kamate u kapitaliziranom iznosu shodno članu 154. ZOO, pa je sud u ovom dijelu tužbenog zahtjevu apelantu udovoljio. Visina štete je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji nalaz je sud u cjelosti prihvatio kao objektivan i stručno dat, a ni parnične stranke nisu imale primjedbi koje bi dovele u pitanje objektivnost i stručnost datog nalaza. Sa zahtjevima preko dosuđenog iznosa na ime materijalne štete nastale usljed nemogućnosti korištenja novčanih sredstava u iznosu od 5.000,00 KM apelant je odbijen, jer je isti kroz dosuđenje zakonske zatezne kamate temeljem odredbe člana 278. stav 1. ZOO u cjelosti je obeštećen. Dalje se navodi da su apelantu pored novca oduzete i gore opisane pokretne stvari, te je apelant prilikom istih imao troškove prevoza od mjesta preuzimanja do mjesta prebivališta sa vlastitim vozilom, to mu je ovaj sud dosudio, prema pravilima o odgovornosti za štetu (član 154. stav 1 i član 155. ZOO-a) iznos u skladu sa prijeđenim kilometrima na relaciji Bratunac - Tuzla i Bratunac - Sarajevo. Nadalje, prvostepeno vijeće navodi da je zahtjev za isplatu izgubljenih dnevnica odbijen, jer apelant nije dokazao kako osnov tako ni visinu istih, a na njemu je teret dokazivanja ovih odlučnih činjenica (član 90. stav 1 ZPP-a). Sam apelant u svom iskazu navodi da mu poslodavac nije odbio dnevnice, pa nema osnova za ovaj dio zahtjeva, jer nije pretrpio štetu u vidu dnevnica.

5. Takođe, navodi se da je apelant odbijen sa zahtjevima za naknadu materijalne štete nastale usljed uništenja računara i četiri mobilna telefona, jer su isti apelantu vraćeni, a apelant u toku ovog postupka nije dokazao visinu štete koju trpi usljed smanjenje vrijednosti oduzetih stvari zbog njihove ekonomske nemogućnosti korištenja, te usljed unapređenja tehnike iz oblasti računarske i mobilne tehnologije. Odbijen je i zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete nastale oštećenjem pištolja u iznosu od 200,00 KM, jer na te okolnosti nije izveo ni jedan dokaz (vještačenje ili račun o plaćenoj popravci). I konačno u pogledu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, prvostepeno vijeće je utvrdilo da duševni bolovi zbog uništenja ili oštećenja stvari ne predstavljaju poseban oblik moralne štete u pravu, jer je ZOO predvidio izričito oblike neimovinske štete u čl. 155, 200 i 202 ZOO, te je apelant sa zahtjevima za naknadu gore navedene nematerijalne štete takođe odbio.

6. Nalogom Suda BiH broj 31 3 P 015259 14 P od 1. oktobra 2014. godine apelant je pozvan da na osnovu člana 22, tarifni broj 1. stav 1 i tarifni broj 2. stav 1. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik“ BiH broj 39/03) u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove obavijesti (naloga) uplati taksu na tužbu u iznosu od 1.005,00 KM kao i taksu na presudu u iznosu od 1005,00 KM, što ukupno iznosi 2010,00 KM. Dalje se navodi da se plaćanje sudske takse vrši se u gotovom novcu na način predviđen u Naredbi o uplatnim računima za sudske naknade („Službeni glasnik BiH“ broj 17/04) čiji izvod i uputstvo se nalaze u prilogu naloga za plaćanje sudske takse, s tim da se dokaz o uplati sudske takse dostavi Sudu BiH u roku od 15 dana od dana prijema naloga. U protivnom, kako je navedeno, naplata takse će se izvršiti prinudnim putem od strane nadležnog organa uvećana za 50% na način propisan u članu 15. citiranog Zakona ako je takseni obveznik fizičko lice, a na način propisan u članu 17. istog Zakona ako je takseni obveznik pravna osoba.

7. Rješenjem broj S1 3 P 015259 14 P od 5. novembra 2014. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za oslobađanje od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu. Odlučujući o predmetnom zahtjevu, Sud je utvrdio da je u konkretnoj pravnoj stvari donesena prvostepena presuda pod brojem S1 3 P 015259 14 P od 23. septembra 2014. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantu plati troškove sudske takse na tužbu i na presudu, u iznosu od po 1.005,00 KM. Zahtjev za oslobađanje troškova postupka, u koje spadaju i sudske takse, apelant je podnio nakon donošenja prvostepene presude, tj. 20. oktobra 2014. godine, iako je zahtjev za oslobađanje troškova postupka, u koje spadaju sudske takse, mogao opredijeliti u tužbi čijom je predajom postao takseni obveznik, shodno odredbi člana 4., stav 1. tačka 2. Zakona o sudskim taksama pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 39/03) ili najkasnije do zaključenja glavne rasprave na odredbe člana 333. stav 2. ZPP-a pred Sudom BiH. Odredbom člana 333., stav 2. naprijed navedenog Zakona, propisano je da je stranka dužna zahtjev za naknadu troškova, staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kako je apelant u konkretnom slučaju podnio zahtjev za oslobađanje plaćanja troškova - sudskih taksi, nakon zaključenja glavne rasprave i donošenja prvostepene presude, Sud BiH je zaključio da se ne može udovoljiti njegovom prijedlogu za oslobađanje od plaćanja troškova taksi, s obzirom da se zahtjev apelanta pokazuje neblagovremenim, temeljem naprijed navedenih zakonskih odredaba, te ga je kao takvog sud odbacio.

8. Presudom Drugostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S1 3 P 015259 14 Gž od 26. oktobra 2015. godine žalba tužene je usvojena i st. 1 i 2 izreke prvostepene presude preinačen na način da je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 19.696,51 KM na ime nezakonito oduzetog novca i iznosu od 430,00 KM na ime troškova preuzimanja oduzetih stvari. Stavom 2. presude apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja drugostepene odluke. Nadalje, žalba apelanta je odbijena i potvrđen stav 3. izreke prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u preostalom dijelu i zahtjev za naknadu nematerijalne štete. I konačno, žalba apelanta je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse.

9. Kako se navodi u drugostepenoj presudi, žalba tužene osnovano ukazuje da je usvajajući dio prvostepene presude zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kako se navodi u odredbama ZOO na koje se pozvao prvostepeni sud, nema osnova za dosuđenje materijalne štete u vidu zakonskih zateznih kamata na iznos privremeno oduzetih novčanih sredstava. Navedeno je da odredba člana 155. ZOO običnu štetu definiše kao umanjenje imovine i članom 154. stav 1 obavezuje štetnika da je nadoknadi, pa shodno tome apelantova sredstva nisu umanjena zbog činjenice da su bili predmet privremenog oduzimanja jer su vraćena u valuti u kojoj su oduzeta i u istom iznosu. Nadalje, u vrijeme oduzimanja novčana sredstva nisu bila položena na bankovnom računu da bi usljed činjenice oduzimanja novca apelantova imovina umanjena za iznos kamate koju je trebalo ostvariti, jer je apelant novac držao kod sebe pa oduzimanjem novca tužena nije nanijela štetu u vidu umanjenja imovine za ostvarene kamate.

10. Kako navodi drugostepeno vijeće, pogrešnom primjenom odredbe člana 278. stav 1 ZOO prvostepeni sud je zaključio da je tužena pala u docnju momentom oduzimanja novca kada je dospjela obaveza naknade štete. Obaveza povrata privremeno oduzetih novčanih sredstava nastala je u momentu utvrđenja da su prestali razlozi za oduzimanje predmeta propisani čl. 65. i 391. ZKP-a BiH što je utvrđeno u rješenju S1 2 K 002387 07 KM od 18. novembra 2013. godine i dospjela je istekom roka utvrđenog za vraćanje, međutim, po ocjeni drugostepenog vijeća, taj period nije predmet ove parnice. Time je usvajajući dio tužbenog zahtjeva za materijalnu štetu u vidu obračunatih zakonskih zateznih kamata na oduzeti novčani iznos, kako navodi drugostepeno vijeće, zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu je prvostepeno vijeće propustilo cijeniti ispunjenje zakonskih uslova odgovornosti tužene za nastalu štetu propisan odredbama člana 172. stav 1 ZOO. Naime, citirana odredba propisuje odgovornost pravnog lice za štetu koju prouzrokuje njegov organ koja se ostvaruje pod uslovom da je šteta nastala, da je u vezi sa radom državnog organa u vršenju njegovih funkcija i da je rad tog organa bio nezakonit i nepravilan.

11. Nadalje, navedeno je da u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete iz osnova zakonskih zateznih kamata na iznos oduzetog novca nije ispunjen preduslov za odgovornost tužene, a to je postojanje štete. Budući da imovina apelanta nije umanjena za iznos zateznih kamata, nema zakonskog osnova da se tužena obaveže za isplatu utuženog iznosa, usljed čega je u ovom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga je bilo nužno usvojiti žalbu tužene i u ovom dijelu prvostepenu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev opredjeljen u iznosu od 19.696,51 KM. Apelant u žalbi osnovano ukazuje na propust prvostepenog suda jer nije odlučio o postavljenom zahtjevu za zakonske zatezne kamate, međutim, po ocjeni drugostepenog vijeća, ovaj žalbeni navod koji se odnosi na sporedno potraživanje, nema značaja usljed zaključka drugostepenog vijeća da je glavno potraživanje neosnovano.

12. U pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete na ime izgubljene dobiti, troškova preuzimanja oduzetih predmeta, uništenog računara, mobilnih telefona, troškova nabavke novih bankovni kartica, popravke pištolja, te zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove usljed uništenja porodičnih fotografija i pisanih materijala, nemogućnosti korištenja interneta i mobilnih telefona i nemogućnosti korištenja zdravstvenih usluga, drugostepeno vijeće je utvrdilo da iz predmeta nesumnjivo proizilazi da je zahtjev u uzročno-posljednično vezi sa radnjama koje je preduzimala tužena. Međutim, kako se dalje navodi, za uspostavljanje odgovornosti tužene nužno je utvrđenje da je utužena šteta proizašla iz nezakonitog i nepravilnog rada, da bi se ostvarili uslovi za njenu naknadu propisani u odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Iz predmetnog spisa proizilazi da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 12. augusta 2008. godine protiv apelanta pokrenulo istragu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. stav 2 u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Povodom pokrenutog krivičnog postupka, Sud BiH je donio naredbu od 16. i 17. septembra 2008. godine za privremenim oduzimanjem predmeta, koje radnje su osnov za naknadu materijalne i nematerijalne štete u konkretnoj parnici. Radnje privremenog oduzimanja predmeta preduzete su u skladu sa članom 67. ZKP-a BiH, čime je izostao element nezakonitosti, na što opravdano ukazuje žalba tužene. Naime, radnja privremenog oduzimanja predmeta u imovini apelanta, izvršena je za potrebe krivičnog postupka, na način i u svrhu propisanu izričitom zakonskom odredbom i od strane ovlaštenog organa. Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-3329/10 od 9. oktobra 2013. godine pod tačkom 37. zaključeno je da je mješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, te u tački 36 da su odluke povodom privremenog oduzimanja imovine donesene u skladu sa relevantnim odredbama. Time je, kako zaključuje drugostepeno vijeće, izostao element protupravnosti u radnjama tužene, pa stoga nema ni osnova odgovornosti tužene za štetu nastalu u vezi sa vršenjem funkcija njenih organa.

13. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena ustavna prava povrijeđena zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i povreda pravila parničnog postupka.

14. Apelant je takođe zatražio i donošenje privremene mjere kojom se Sudu BiH „zabranjuje (….) preduzimanje bilo kakvih mjera prinudne naplate sudskih taksa i troškova ovog postupka do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. On predlaže hitno donošenje privremene mjere obzirom da se radi o „eklatantnom primjeru kršenja zakona“, jer u protivnom svaka prinudna naplata navedenih taksi bi, kako navodi apelant, dovela do nesagledivih štetnih posljedica, prevashodno po pitanju daljnjeg školovanja apelantove djece, uslijed čega bi bio prinuđen na preduzimanje drugih vaninstitucionalnih mjera i radnji.

15. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi ga Ustavni sud oslobodi prinudnog plaćanja sudskih taksi i troškova čije bi provođenje dovelo do nesagledivih štetnih posljedica, i ozbiljnog ugrožavanja egzistencije svoje porodice, prevashodno po pitanju daljnjeg školovanja apelantove djece.

20. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant kao razloge za donošenje privremene mjere navodi nesagledivih štetnih posljedica, prevashodno po pitanju daljnjeg školovanja apelantove djece čime ukazuje na svoj težak ekonomski socijalni položaja i činjenicu da apelant nije u stanju izmiriti te troškove bez ozbiljnog ugrožavanja njegove i egzistencije svoje porodice. Ustavni sud zapaža da apelant, dakle, navodi ekonomsku situaciju, koja sama po sebi ne može predstavljati relevantan razlog za udovoljavanje zahtjevu za donošenje privremene mjere. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5200/15 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio