Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5492/15 (M.M.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5492/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-5492/15, rješavajući zahtjev M.M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.M. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 11. decembra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 041115 12 Rev od 6. oktobra 2015. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 041115 12 Gž od 14. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 041115 08 P od 16. oktobra 2012. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio LJ.R. (u daljnjem tekstu: tužena) svako pravno raspolaganje stanom koji je predmet konkretnog postupka, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 041115 08 P od 16. oktobra 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da stan preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) zajednička imovina apelanta i tužene sa jednakim suvlasničkim dijelovima svako po ½ dijela što je tužena dužna priznati i trpiti da se na osnovu ove presude izvrši promjena upisa prava svojine u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova k.o Banja Luka 6 broj 11-952-
K-1995/07 u listu broj 10757 te da tužena naknadi apelantu troškove postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu tom sudu i u tužbi naveo da je sa tuženom zaključio brak 21. decembra 1979. godine u Drvaru; da su u braku stekli dvoje djece; da se apelant početkom decembra 2003. godine odselio u Sarajevo a da je vikendom posjećivao suprugu u djecu; da su u toku trajanja bračne zajednice apelant i tužena dobili predmetni stan koji je otkupljen kao i da je doprinos apelanta u sticanju predmetnog stana jednak doprinosu tužene zbog čega je apelant i tražio da se utvrdi da je po osnovu sticanja u braku stekao pravo svojine na ½ predmetnog stana.
3. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je nesporno da su apelant i tužena zaključili brak, da su se uselili u predmetni stan koji je tužena dobila na korištenje kao radnik Apotekarske ustanove Banja Luka te da je apelant dao tuženoj saglasnost za otkup predmetnog stana. Navedeno je da je Apotekarska ustanova Banja Luka donijela 26. decembra 2003. godine rješenje o davanju predmetnog stana u zakup tuženoj kao rukovoditelju apoteke te da je 1. januara 2004. godine i zaključen ugovor o predmetnom zakupu na određeno vrijeme između Apotekarske ustanove i tužene; da je 15. februara 2007. godine zaključen ugovor o zakupu predmetnog stana između Hemofarm proizvodnje farmaceutskih proizvoda d.o.o. Banja Luka i tužene na kom je naznačeno da će uz zakupca stan koristiti i članovi porodičnog domaćinstva i to sin i kćerka tužene. Nadalje je navedeno da je 9. jula 2007. godine zaključen i ugovor između Hemofarm d.o.o. i tužene o otkupu predmetnog stana na otplatu za cijenu preciziranu u presudi a da postoji i saglasnost apelanta da tužena otkupi predmetni stan; da je predmetni stan upisan u knjigu uloženih ugovora o okupu stanova te da je na predmetnom stanu upisana tužena kao nositeljica prava svojine sa 1/1 dijela kao i da je na istom upisana i hipoteka u iznosu preciziranom u presudi sa rokom otplate od 20 godina u korist Fonda stanovanja Republike Srpske. Utvrđeno je i da je u međuvremenu brak između apelanta i tužene razveden 11. februara 2010. godine nakon što je faktička zajednica života između apelanta i tužene prestala da postoji najkasnije uoči nove 2006. godine.
4. S tim u vezi navedeno je da bi imovina bila zajednička tekovina bračnih supružnika u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), potrebno je dokazati da je stečena u toku trajanja bračne zajednice te da je njeno sticanje rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika. Nadalje je navedeno da je na osnovu dokaza koji je proveo apelant, utvrđeno da je apelant zaposlen na mjestu preciziranom u presudi kao i da prima platu u iznosu od 2.664,00 KM na osnovu čega je Osnovni sud zaključio da je apelant mogao doprinositi sticanju zajedničke imovine. Osnovni sud je nadalje istakao da prema odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje uz stan. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 19. stav 2. istog zakona propisano da se, ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra i drugi bračni drug. Osim toga je navedeno i da je članom 20. istog zakona propisano da ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi koji su zajednički nosioci stanarskog prava ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome će odlučiti nadležni sud u vanparničnom postupku vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, potrebama njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i drugim socijalnim okolnostima te da bi raniji bračni drug koji po odluci suda prestane da bude nosilac stanarskog prava bio dužan da se iseli iz stana kada mu se obezbijedi nužni smještaj. Imajući u vidu navedene činjenice konkretnog predmeta i navedene relevantne propise, Osnovni sud je zaključio da apelant provođenjem dokaza o visini svoje plate nije dokazao da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedničkim radom niti je apelant na bilo koji način dokazao da je stvarno doprinosio ili doprinosi plaćanju otkupne cijene stana te je Osnovni sud donio presudu kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 041115 12 Gž od 14. maja 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka. Presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te navedeno da je žalba neosnovana. Okružni sud je, između ostalog, istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da u ugovoru o zakupu predmetnog stana iz 2007. godine apelant nije naznačen kao član porodičnog domaćinstva tužene, da iz ugovora o otkupu stana proizlazi da jedino tužena plaća otkupnu cijenu stana u 120 mjesečnih rata u roku od 20 godina, da je tužena upisana kao vlasnica stana, da se apelant odselio u Sarajevo u decembru 2003. godine a da od januara 2006. godine ne dolazi u stan jer mu je tužena to zabranila a on prihvatio zabranu čime je, prema mišljenju tog suda, pokazao svoju volju da pitanje smještaja i življenja riješi na drugi način. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao da je predmetni stan rezultat zajedničkog rada i sticanja bračnih supružnika u smislu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona posebno kod okolnosti da je faktička bračna zajednica prestala prije zaključenja ugovora o otkupu stana, te je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
6. Protiv navedene presude apelant je izjavio „revizije“ Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 041115 12 Rev od 6. oktobra 2015. godine „revizije“ odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i zaključci nižestepenih sudova te navedeno da su odluke tih sudova pravilne a „revizije“ neosnovane. Vrhovni sud je naveo da bi imovina bila zajednička stečevina bračnih supružnika u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona potrebno je dokazati da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice te da je njeno sticanje rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih drugova. S tim u vezi je, između ostalog, navedeno da je nesporno da je tužena bila zakupac predmetnog stana koji je apelant napustio sa prekidom faktičke bračne zajednice kada više nije ni poduzimao nikakve radnje radi ostvarenja prava na predmetnom stanu koja su proizlazila iz njegovog svojstva bračnog supružnika zakupca stana čime je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prestalo i svako imovinsko pravo apelanta na predmetnom stanu. Navedeno je da je pravo na otkup stana iskoristila samo tužena koja je svojim sredstvima otkupila predmetni stan u vrijeme kada nije postojala zajednica života sa apelantom zbog čega, prema zaključku tog suda, predmetni stan i ne predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Vrhovni sud je naveo je zbog navedenog, te imajući u vidu da apelant ničim nije dokazao svoj doprinos u sticanju predmetnog stana, tužbeni zahtjev neosnovan kako su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi te da takav zaključak ničim nije doveden u pitanje revizijom apelanta zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u 35 godina braka nesporno doprinosio bračnoj zajednici te da je predmetni stan bračna stečevina jer je to neoboriva zakonska pretpostavka budući da je u braku i predmetnom stanu živio sve do 2010. godine odnosno do razvoda braka te da se isto mora dokazivati jedino u slučaju ako se traži više od jedne polovine zajednički stečene imovine. Apelant smatra da su mu zbog toga prekršena navedena prava te traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi tuženoj zabranio svako pravno raspolaganje stanom koji je predmet konkretnog postupka do okončanja postupka po apelaciji jer bi apelantu u suprotnom nastupila nenadoknadiva šteta.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži da Ustavni sud zabrani tuženoj bilo kakvo pravno raspolaganje predmetnim stanom do donošenja konačne odluke po apelaciji i da kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi mu u suprotnom nastupila nenadoknadiva šteta. S tim u vezi Ustavni sud smatra da navedeni razlog(nastupanje nenadoknadive štete pri čemu se ni ne navodi o kakvoj šteti bi se radilo) koji je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere ne predstavlja razlog niti dokaz koji bi Ustavnom sudu bio dovoljan da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio tuženoj raspolaganje predmetnim stanom, odnosno da ne predstavlja razlog i dokaz koji bi ukazivao da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman