Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4648/15 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4648/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4648/15, rješavajući apelacije RTM-TV1 d.o.o. Mostar i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

RTM-TV1 d.o.o. Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 100552 13 Rev od 6.

avgusta 2015. godine;

Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 042948 15 Rsž 2 od 14. septembra 2015.

godine;

"Alinea Sn" d.o.o. Cazin protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 006587 13 Rev od 14.

septembra 2015. godine;

Marijo Šimić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 077879 15 Rsž od 8. septembra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4648/15 RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 15. oktobra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 100552 13 Rev od 6. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom su poništeni kao nezakoniti akti apelanta (rješenje o prestanku radnog odnosa i otkaz ugovora o radu tužitelju (E.P.)), te je obavezan apelant da tužitelja vrati na posao na poslove koje je obavljao, da mu isplati naknade na ime neisplaćenih plaća, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje. U postupku je utvrđeno da je apelant spornu odluku o otkazu ugovora o radu donio uz konstataciju da je tužitelj odgovoran za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, koja se ogleda u tome što je tuženi pored obavljanja poslova kamermana kod apelanta obavljao iste poslove kod drugog poslodavca. Međutim, kao navodi revizioni sud, redovni sudovi su pravilno poništili sporni otkaz ugovora o radu uz primjenu odredbi čl. 89. i 90. Zakona o radu, s obzirom da apelant nije ispoštovao zakonski rok od 15 dana za davanje otkaza od dana saznanja za učinjenu povredu odnosno, nije omogućio tužitelju kao zaposleniku da iznese svoju odbranu.

2. AP-4686/15 Prevent Sarajevo d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Haris Rahman, podnio je 16. oktobra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 042948 15 Rsž 2 od 14. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda kojom je poništena kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljice (H.R.), te je obavezan apelant da tužiteljicu vrati na odgovarajuće radno mjesto i da joj naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije proveo svu proceduru i postupak koji prethode donošenju odluke o otkazu ugovora o radu po članu 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu te Zakona o vijeću uposlenika, što odluku o otkazu ugovora o radu čini nezakonitom.

3. AP-4838/15 "Alinea Sn" d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 30. oktobra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 006587 13 Rev od 14. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 006587 12 Rsž od 23. septembra 2013. godine u pravnoj stvari radi poništenja odluke o prestanku ugovora o radu i isplate. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1112/12 od 23. decembra 2013. godine u odnosu na predmet AP-4879/13, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 23. septembra 2013. godine, kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Cazinu, a kojom je poništena kao nezakonita odluka apelanta o prestanku ugovora o radu tužiteljice (S.D.) uz obavezu da tužiteljicu vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ili druge poslove koje odgovaraju njenoj stručnoj spremi, te isplati tužiteljici plate na način pobliže preciziran dispozitivom presude. U toku postupka je utvrđeno da je nezakonita odluka apelanta o prestanku ugovora o radu tužiteljice odnosno, da apelant u skladu sa odredbama čl. 87. i 91. Zakona o radu nije dokazao bitnu i odlučnu činjenicu da u konkretnom slučaju tužiteljicu nije mogao rasporediti na druge poslove i zadatke, niti je pokušao prekvalificirati za neko drugo zanimanje.

4. AP-5067/15 Marijo Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Haris Kaniža advokat iz Travnika, podnio je 16. novembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 077879 15 Rsž od 8. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Srednjobosanski kanton-MUP) da apelanta primi u radni odnos u MUP na radno mjesto mlađi inspektor, a po ugovoru o međusobnim pravima i obavezama MUP-a SBK i polaznika osnovne policijske obuke od 26. decembra 2007. godine, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant pravo na raspored na mjesto mlađeg inspektora stekao 27. juna 2008. godine, kada je i saznao da neće biti raspoređen, a da je tužbu sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa podnio 25. septembra 2013. godine, zbog čega je njegova tužba neblagovremena, odnosno podnesena nakon isteka rokova koji su propisani odredbama člana 103. Zakona o radu. Također, sud je istakao da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za primjenu Zakona o obligacionim odnosima u konkrenom slučaju, s obzirom da se radi o pravima iz radnog odnosa koje reguliraju Zakon o policijskim službenicima i Zakon o radu kao posebni zakoni.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4648/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4648/15 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar i drugi) | Sudska praksa | Aktio