Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-479/15 (Z. A.-G.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni postupak
- Protjerivanje stranaca
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Upravni spor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Miješanje u porodični život
- Fizičko ograničenje slobode kretanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-479/15
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 479/15, rješavajući apelaciju Zeyada al-Gertanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14),u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zeyada al-Gertanija podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 016298 14 Uvp od 2. decembra 2014. godine i broj S1 3 U 016298 14 U od 10. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-44/14 od 2. juna 2014.
godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1- 07.3-12-53/09 od 8. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zeyad al-Gertani (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Nedim Kulenović, zaposlenik Udruženja „Vaša prava BiH“, ured u Sarajevu, podnio je 30. januara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 016298 14 Uvp od 2. decembra 2014. godine i broj S1 3 U 016298 14 U od 10. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2- 44/14 od 2. juna 2014. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3-12-53/09 od 8. maja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe je zatraženo 25. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore 5, odnosno 6. oktobra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene Postupak pred Komitetom za ljudska prava
5. Apelant je 4. juna 2010. godine podnio predstavku Komitetu za ljudska prava Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Komitet), tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz čl. 6, 7, 9. st. 1, 2. i 4, te čl. 13, 14, 17, 24. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Predstavka je registrirana pod brojem 1955/2010.
6. Specijalni izvjestilac za nove predstavke i privremene mjere, postupajući u ime Komiteta, zatražio je 14. juna 2010. godine od BiH da se, u skladu sa Pravilom 92 i Poslovnikom Komiteta, uzdrži od apelantove deportacije u Irak dok Komitet razmatra njegov slučaj.
7. BiH je 15. decembra 2010. godine obavijestila Komitet da je apelantova deportacija u Irak obustavljena u skladu sa zahtjevom Komiteta, te da će apelant, pošto se smatra prijetnjom po nacionalnu sigurnost, i dalje biti pod mjerama kontrole u Ustanovi za prihvat i smještaj stranaca u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar).
Komitet je, u skladu sa članom 5. stav 4. Fakultativnog protokola MPGPP, 1. novembra 2013. godine usvojio Stavove (CCPR/C/109/D/1955/2010, dostupno na web-stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Al-Gertani%20final %20odluka.pdf ). Komitet je usvojio stav da su povrijeđena apelantova prava iz člana 9. st. 1, 2. i 4. MPGPP, te da bi apelantovo udaljenje iz zemlje predstavljalo kršenje prava iz čl. 17. i 23. MPGPP.
8. Apelantova predstavka u odnosu na prava iz čl. 6, 7, 13. i 14. MPGPP proglašena je neprihvatljivom. Najzad, s obzirom na utvrđene povrede apelantovih prava, Komitet je zaključio da nema potrebe da posebno razmatra i navode u vezi sa pravom iz člana 24. MPGPP.
Odluka Ustavnog suda broj AP 4064/13 od 25. juna 2014. godine Ustavni sud je Odlukom broj AP 4064/13 utvrdio da „postoji povreda apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kada u okolnostima konkretnog slučaja mjera izuzetnog produženja nadzora ne zadovoljava standard zakonitosti s obzirom na to da je, i nakon donošenja rješenja o protjerivanju, apelant lišen slobode zbog toga što je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost na temelju informacije OSA-e s kojom nije bio upoznat ni u naznakama, te koju je Sud BiH propustio ocijeniti na adekvatan način i izjasniti se o njenoj osnovanosti“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4064/13 od 25. juna 2014. godine, stav 71, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, također, naveo da „smatra neophodnim naglasiti da je, imajući u vidu da su predmet osporavanja odluke na temelju kojih je apelant bio lišen slobode u periodu od 19. juna 2013. godine do 16. septembra 2013. godine, te da Apelaciono upravno vijeće Suda BiH u svojim novim odlukama dosljedno poštuje stavove Evropskog suda i Komiteta za ljudska prava, zaključio da je, izuzetno u okolnostima konkretnog slučaja, dovoljno utvrditi kršenje ljudskih prava u osporenim presudama, te da nema potrebe da predmet vraća na ponovno odlučivanje“ (vidi, op. cit., AP 4064/13, stav 68).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
9. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-12-53/09 od 8. maja 2014. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-44/14 od 2. juna 2014. godine, apelantu je određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja u mjestu Banovići sa adresom stanovanja u Ulici Repnik bb, uz obavezu javljanja pristupanjem u Policijsku stanicu Banovići, i to srijedom, subotom i nedjeljom u vremenu od 8.30 do 9.30 sati, te telefonsko javljanje Službi - terenski centar Tuzla ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom u vremenu od 8.30 do 9.30 sati s tim da se apelantu oduzima putna isprava preciziranog broja sa rokom važenja do 10. maja 2016. godine. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je, uvažavajući Stavove Komiteta od 1. novembra 2013. godine, te postupajući shodno presudi Suda BiH od 29. aprila 2014. godine, donijela navedenu odluku pozivajući se pri tome na član 99. stav 1. tač. a), c) i e), član 100. stav 4. i član 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS).
12. U rješenju Ministarstva kojim je odbijena apelantova žalba protiv navedenog rješenja Službe navedeno je da je prvostepeni organ svoje rješenje donio pravilnom primjenom člana 99. stav 1. tač. a), c) i e) ZKBS. Dalje je istaknuto da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni organ, postupajući po presudi Suda BiH od 29. aprila 2014. godine, ponovo razmotrio pitanje izricanja blaže mjere odredivši predmetnu mjeru stavljanja pod nadzor apelanta ograničenjem kretanja u mjestu Banovići s obzirom na to da je, prema aktu Obavještajno-sigurnosne agencije od 21. februara 2014. godine kojim je raspolagala Služba na dan donošenja rješenja, apelant predstavljao prijetnju za sigurnost BiH. Također je navedeno da je Ministarstvo izvršilo uvid u akt Obavještajno-sigurnosne agencije od 8. maja 2014. godine prema kojem apelant i dalje predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. U obrazloženju je, također, istaknuto da je Ministarstvo utvrdilo da su neosnovani navodi apelantove žalbe da u osporenom rješenju nije navedeno nikakvo vremensko ograničenje tokom kojeg apelant mora boraviti u Banovićima, što je, prema apelantovom mišljenju, još jedan faktor koji ukazuje da se radi o lišavanju slobode, a ne o ograničenju kretanja. Kao razloge za svoj zaključak Ministarstvo je navelo da je apelantu određena blaža mjera nadzora prema članu 99. stav 1. tač. a), c) i e) ZKBS, te imajući u vidu odredbu člana 99. stav 1, strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto do napuštanja BiH bez vremenskog ograničenja trajanja navedene mjere. 13. Protiv navedenog rješenja Ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 016298 14 U od 10. oktobra 2014. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredaba propisanih članom 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS). Sud BiH je utvrdio da su u obrazloženju osporenog rješenja sadržani valjani razlozi koje u cijelosti uvažava i taj sud, te s obzirom na to da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja kao konačnog upravnog akta i na pravilnoj primjeni zakona, Sud BiH je zaključio da je apelantova tužba neosnovana, te je, shodno članu 37. st. 1. i 2. ZUS-a, donio navedenu odluku.
14. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je Apelaciono upravno vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3 U 016298 14 Uvp od 2. decembra 2014. godine odbilo kao neosnovan.
15. U obrazloženju presude Apelaciono upravno vijeće je istaklo da iz stanja spisa konkretne upravne stvari nesumnjivo proizlazi da je apelant lice kojem je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, da je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu pravosnažno odbijen odlukom Ministarstva od 28. maja 2009. godine, da mu je pravosnažnim rješenjem Službe od 4. maja 2010. godine izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH od pet godina i da mu je naloženo napuštanje BiH u roku od osam dana od dana konačnosti rješenja, zatim, da apelant nije napustio BiH u roku za dobrovoljno napuštanje, te da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH dala informaciju da apelant predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Dalje je istaknuto da iz podataka u spisu proizlazi da je presudom Suda BiH od 29. aprila 2014. godine uvažen apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, te da je preinačena presuda Suda BiH od 11. marta 2014. godine tako što je apelantova tužba uvažena i kao nezakonita poništena su rješenja Ministarstva od 3. marta 2014. godine i Službe od 26. februara 2014. godine kojima je apelantu kao strancu koji nezakonito boravi u BiH i za kojeg, prema izvještaju Obavještajno-sigurnosne agencije, postoji sumnja da predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost BiH, izuzetno produžen nadzor u Imigracionom centru najduže do 12. juna 2014. godine.
16. Apelaciono upravno vijeće je istaklo da iz spisa predmeta proizlazi da se u ponovnom postupku Služba 7. maja 2014. godine, uvažavajući pri tome Stavove Komiteta od 1. novembra 2013. godine, te postupajući po navedenoj presudi Suda BiH od 29. aprila 2014. godine, obratila Obavještajno-sigurnosnoj agenciji zahtjevom za dostavljanje eventualno novih raspoloživih saznanja o apelantu kao strancu koji, po njihovoj ocjeni, predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost BiH. Dalje je navedeno da, prema aktu navedene agencije od 8. maja 2014. godine, apelant i dalje predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Nadalje je istaknuto da je u okviru procesnih radnji koje je Služba provela apelant saslušan u prisustvu svog opunomoćenika radi ispitivanja uvjeta za njegov daljnji nadzor, odnosno utvrđivanja postojanja uvjeta za izricanje blaže mjere nadzora. Navedeno je da je u toku saslušanja pred Službom apelant potvrdio da je upoznat sa svojim pravima i obavezama u pogledu određivanja blaže mjere nadzora, te je potvrdio da su mu osigurani smještaj i sredstva za izdržavanje na predloženom mjestu boravka (kojeg je apelant sam predložio), kao i da posjeduje novčana sredstva za izdržavanje i boravak u BiH i da to po potrebi može dokazati potvrdom iz banke. Istaknuto je da je u vezi sa porodičnim prilikama apelant izjavio da, iako su bračni odnosi sa suprugom poremećeni, porodična veza i dalje postoji posebno zbog toga što izdržava svoju porodicu koja trenutno živi u Zavidovićima. Apelant je, također, izjavio da, ukoliko bi mu se izrekla blaža mjera nadzora, ima dovoljno sredstava da kupi nekretninu u Banovićima, gdje bi pozvao svoju suprugu i djecu da nastave zajednički život. Nadalje je istaknuto da je apelantova opunomoćenica izjavila da je apelantova namjera da njegovo mjesto stanovanja budu Banovići kako bi se udaljio od kruga ljudi sa kojima je doveden u vezu a koji pripadaju raznim vehabijskim, mudžahedinskim i drugim grupama sa željom da se distancira od tih lica i da, ukoliko njegov zahtjev bude pozitivno riješen, prihvata sve obaveze i odluke koje mu nalože organi za provođenje zakona. Apelaciono upravno vijeće je istaklo da je Služba, imajući u vidu sve utvrđene činjenice, a posebno okolnosti u vezi sa apelantovim smještajem i osiguranim sredstvima za život, te ocjenjujući činjenicu da ne postoje nove okolnosti, niti razlozi koji bi mogli opravdati daljnji nadzor u Imigracionom centru, utvrdila da su ispunjeni uvjeti za izricanje blaže mjere nadzora ograničenjem kretanja u mjestu stanovanja, u skladu sa članom 99. stav 1. tač. a), c) i e)
ZKBS.
17. Apelaciono upravno vijeće je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u konkretnom upravnom postupku, smatralo da je pobijana presuda Suda BiH, koja je donesena u postupku upravnog spora, pravilna i zasnovana na zakonu. Navedeno je da su uvjeti za ulazak, boravak i kretanje stranaca, kao i uvjeti za stjecanje međunarodne zaštite u BiH i protjerivanje propisani ZKBS. Također je istaknuto da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države na osnovu utvrđenog međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, te da je isključivo pravo svake pojedinačne države da ocijeni i propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti da boravi u državi, kao i mjere ograničavanja prava stranaca. Dalje je istaknuto da su članom 99. stav 1. ZKBS taksativno navedeni razlozi zbog kojih se strancu može odrediti mjera nadzora ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto. Nadalje je utvrđeno da je neosnovan apelantov prigovor da su organi Ministarstva izricanjem blaže mjere nadzora prekoračili zakonska ovlaštenja. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju apelantu pravosnažno izrečena mjera protjerivanja, te je i određivanje mjere stavljanja pod nadzor ograničenjem apelantovog kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji, a sve radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, potpuno u skladu sa odredbama člana 99. stav 1. tačka a) ZKBS. Dakle, kako je dalje naglašeno, apelantu je mogla biti određena navedena mjera nadzora ograničenjem kretanja i samo radi osiguranja izvršenja pravosnažnog rješenja o protjerivanju, odnosno nezavisno od toga da li apelant predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost. Pri tome se, kako je dalje zaključeno, ne radi o diskrecionoj ocjeni organa nadležnog za određivanje te mjere, već o diskrecionom ovlašćenju u koje sud ne može ulaziti.
18. U odnosu na pravo na apelantov privatni i porodični život koje je zagarantirano članom 8. Evropske konvencije, Apelaciono upravno vijeće je smatralo da je pravilan zaključak suda u pobijanoj odluci da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo navedeno pravo. Istaknuto je da je i sam apelant kao adresu stanovanja naveo adresu u Banovićima, kod svog dugogodišnjeg prijatelja N.T., državljanina BiH, pri tome navodeći da su njegovi bračni odnosi poremećeni i da je supruga 2012. godine pokrenula brakorazvodnu parnicu. Apelant je izjavio da će supruzi i djeci u mjestu Banovići ponuditi zajednički život, jer ima dovoljno sredstava za njihovo izdržavanje. Apelaciono upravno vijeće je zaključilo da nisu osnovani ni navodi iz apelantovog zahtjeva da ne može da održava kontakte sa porodicom i da porodica nema sredstava da dođe kod njega s obzirom na to da je sam izjavio da ima dovoljno novčanih sredstava na svom bankovnom računu i da redovno i mjesečno daje sredstva za izdržavanje supruge i djece. Stoga, kako je navedeno i po ocjeni Apelacionog upravnog vijeća, neopravdano je apelantovo pozivanje na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio nove činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju o povredi navedenog prava. Osim toga, kako je istaknuto, apelant je u svom iskazu jasno potvrdio da i dalje ima neposrednu vezu sa svojom suprugom i djecom putem davanja izdržavanja i da ima namjeru da kupi nekretninu i da osigura kuću ili stan u Banovićima u kojoj bi živio sa svojom porodicom ukoliko supruga pristane da ostane u bračnoj zajednici. Pri tome Apelaciono upravno vijeće je prilikom ocjene osnovanosti apelantovog prigovora da izrečena mjera u značajnom obimu ograničava njegovo pravo na privatni i porodični život posebno ocijenilo iskaz apelantove supruge Enise Mahovac - Ba-Amra, nastanjene u Zavidovićima, koja je pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću izjavila da je posljednji kontakt sa apelantom imala u oktobru i putem telefona u novembru 2013. godine radi davanja saglasnosti za izdavanje putnih isprava za djecu i da, zbog trajno narušenih bračnih odnosa, ima namjeru podnijeti zahtjev za razvod braka čim stekne finansijske uvjete za to. Također je izjavila da ima bojazan da će apelant, ukoliko izađe iz Imigracionog centra, praviti probleme i njoj i djeci i da je u tom slučaju spremna tražiti i policijsku zaštitu. Konačno je izjavila da ne želi bilo kakav kontakt sa apelantom, što je i njemu rekla, te da joj je apelant uskratio finansijska sredstva za izdržavanje, sve s namjerom da je ucijeni da ostane sa njim u bračnoj zajednici. Iz navedenog Apelaciono upravno vijeće je zaključilo da izrečena mjera ne ograničava apelantovo pravo na privatni i porodični život, prije svega zbog toga što što iz iskaza apelanta i njegove supruge jasno proizlazi da njihov zajednički život zavisi od njihove vlastite volje i želje da ostanu u bračno-porodičnim odnosima i da svoje odnose urede prema svojim željama i stremljenjima u skladu sa zakonima BiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije i člana 9. MPGPP, kao i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 17. MPGPP.
20. U veoma opširnoj apelaciji apelant je istakao da je bio državljanin BiH dok mu vlasti BiH u postupku revizije državljanstava državljanstvo nisu oduzele kao nezakonito stečeno. Dalje je istakao da je podnosio zahtjev za odobrenje privremenog boravka po osnovu spajanja porodice, te zahtjev za međunarodnu zaštitu u BiH, ali su navedeni zahtjevi odbijeni kao neosnovani. Također je istakao da mu je rješenjem Službe od 4. maja 2009. godine bila određena mjera stavljanja pod nadzor smještanjem u Imigracioni centar, koja je u kontinuitetu produžavana svaka tri mjeseca u vremenu dužem od pet godina. Apelant je istakao da je Komitet 14. juna 2010. godine izdao privremenu mjeru kojom je zabranio vlastima u BiH da ga protjeraju sa teritorije BiH i deportiraju u Irak. Dalje je naveo da je Ustavni sud Odlukom broj AP 4064/13 utvrdio da je apelantovo lišavanje slobode bilo nezakonito.
21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama izrečena blaža mjera nadzora, ali da se radi o nezakonitim odlukama budući da je njima, umjesto ograničenja kretanja, apelant faktički lišen slobode. Prema apelantovom mišljenju, osporene odluke su donesene suprotno cilju relevantne odredbe člana 99. ZKBS kojom je propisano ograničenje kretanja strancu, a ne lišavanje slobode. U pogledu svojih navoda da je izrečenim mjerama blažeg nadzora, zapravo, lišen slobode, apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Guzzardi protiv Italije. Nadalje, apelant smatra da je ZKBS proizvoljno primijenjen, jer se osporene odluke ne mogu temeljiti na članu 99. stav 1. tač. a) i c) ZKBS, budući da apelanta pravno i faktički nije moguće udaljiti iz BiH (pogoršana sigurnosna situacija u Iraku zbog djelovanja ISIS-a/ISIL-a), a niti na tački e) navedenog člana, jer ne postoje osnovi sumnje da apelant predstavlja bilo kakvu prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Apelant, dalje, navodi da neograničeno trajanje izrečene mjere ukazuje da se radi o faktičkom lišavanju slobode, a ne o ograničenju kretanja. Pored toga, apelant smatra da su predmetne mjere nadzora u pogledu učinka i načina implementacije prestroge i da krše pravo na privatni i porodični život. Apelant, također, navodi povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Pored toga, apelant ističe da, iako izrečena mjera protiv njega ima karakter lišavanja slobode, nije predviđena nikakva mogućnost periodičnog ispitivanja njene opravdanosti. 22. U odnosu na povredu prava na privatni i porodični život, apelant je istakao da, kada se opredijelio za prebivalište u Banovićima, nije znao da će izrečena mjera biti tako restriktivne prirode da mu neće biti dopušteno da redovno posjećuje svoju maloljetnu djecu koja se školuju u Zavidovićima. Smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na privatni i porodični život koje uključuje održavanje redovnih kontakata između članova porodice.
b) Odgovor na apelaciju 23. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz osporene presude koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, te je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na koja je u apelaciji ukazano neosnovani. 24. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da su se u konkretnom slučaju stekli svi uvjeti propisani zakonom za udaljenje apelanta iz BiH, te da je sam čin deportacije apelanta iz BiH obustavljen usljed dopisa Komiteta kojim je upućen zahtjev BiH da se apelant ne udaljuje sa teritorije BiH dok Komitet ne razmotri njegovu aplikaciju. Istaknuto je da su neosnovani apelacioni navodi apelanta da je osporenim rješenjima lišen slobode, jer mu je ograničeno kretanje na mjesto Banovići, koje obuhvata oko pet kvadratnih kilometara, budući da je apelant i sam izjavio da mu je jasno koja su njegova prava i obaveze u vezi sa blažom mjerom nadzora i da ima osiguran smještaj u Banovićima kod svog prijatelja N.T. U vezi sa pravom na privatni i porodični život, istaknuto je da je apelant kao mjesto stanovanja naveo Banoviće, kod prijatelja N.K., a ne Zavidoviće, kod supruge i djece, da je supruga 2012. godine pokrenula brakorazvodnu parnicu, da je apelant u povremenom kontaktu sa suprugom i djecom i da tek ima u planu da supruzi ponudi da zajedno žive u Banovićima. Ministarstvo je navelo da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno, te da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je predložilo Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.
25. Služba je u odgovoru na apelaciju istakla da su neosnovani apelantovi navodi o povredi ljudskih prava na koju se u apelaciji pozvao. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni organ, rješavajući po slobodnoj ocjeni, nije u obrazloženju rješenja izložio razloge kojim se pri donošenju rješenja rukovodio s obzirom na to da je evidentno da je prvostepeno rješenje doneseno u izvršenju presude Suda BiH od 29. aprila 2014. godine i da je prvostepeni organ ponovo razmotrio pitanje izricanja blaže mjere nadzora, te je odluku donio na osnovu člana 99. stav 1. tač. a), c) i e) ZKBS.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08 i 87/12)) relevantne odredbe glase:
Član 99. stav 1. tač. a, c. i e.
(Određivanje stavljanja pod nadzor) (1) Strancu se do napuštanja BiH može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:
a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;
(...)
c) radi osiguranja udaljenja stranca iz zemlje;
e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
(...)
Član 100. st. 4. i 5.
(Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) (4) Ako se strancu određuje blaža mjera nadzora iz člana 99. stav (1) ovog zakona, rješenje sadrži odluku o ograničenju kretanja stranca na određeno područje ili mjesto s adresom stanovanja, pravni osnov, obavezu javljanja u određenim vremenskim razmacima organizacionoj jedinici Službe ili policije i druge pojedinosti bitne za ostvarivanje svrhe blažeg nadzora. Strancu se, uz potvrdu, privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane da dobrovoljno napusti BiH.
(5) U slučaju da stranac ne poštuje obaveze iz rješenja iz stava (4) ovog člana, Služba određuje nadzor smještanjem u imigracioni centar.
(...)
Član 102.
(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (...)
(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.
(...)
(6) Ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu, osim u slučajevima kada se radi o strancu za kojeg je utvrđeno da predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine, kada trajanje nadzora može biti duže.
(...)
(8) Ukoliko stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, strancu se može odrediti blaža mjera nadzora.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 016298 14 Uvp od 2. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije i člana 9. MPGPP, kao i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 17. MPGPP.
Pravo na slobodu i sigurnost 32. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
33. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
(...)
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
34. Ustavni sud ističe da je osporenim odlukama apelantu određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja u mjestu Banovići uz obavezu javljanja nadležnim organima. U vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju on faktički lišen slobode, umjesto da mu je ograničeno kretanje u smislu ZKBS, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet broj AP 5432/14 u kojem su osporenim odlukama apelantima bile izrečene blaže mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, kao i obaveza javljanja nadležnoj policijskoj upravi shodno Zakonu o krivičnom postupku BiH. Imajući u vidu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode kretanja prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), kao i da Ustavni sud može pružiti širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, Ustavni sud je u navedenom predmetu osporena rješenja kojima su apelantima određene blaže mjere zabrane ispitao u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja (da je apelantu 8. maja 2014. godine izrečena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja u mjestu Banovići sa navedenom adresom stanovanja, uz obavezu javljanja nadležnim organima), kao i zaključke Ustavnog suda u citiranom predmetu, Ustavni sud će osporene odluke u konkretnom predmetu ispitati u smislu garancija iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
36. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi, Evropski sud, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI), te da niko ne smije da bude proizvoljno lišen slobode. Iz teksta člana 5. Konvencije jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima, a u stavu 1. tač. od a) do f) data je iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može da bude lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva /GC/, broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće pitanje da li postoji dozvoljeni osnov za lišavanje slobode, te pitanje pokretanja postupka u kom će biti suštinski i proceduralno preispitana zakonitost lišavanja slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije.
Član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije 37. Ustavni sud ponavlja da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo, te da jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) dozvoljava državi da kontrolira slobodu stranca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, naprimjer, kako bi se spriječilo da lice počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi, Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Također, lišavanje slobode mora da bude zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „postupak propisan zakonom“, Konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode, pored toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja
- a pojam „proizvoljnosti“ u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može da bude zakonito u smislu domaćeg prava, ali da je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).
38. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Al- Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine). Naime, razmatrajući pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na tog aplikanta, Evropski sud je, između ostalog, naveo da je aplikant stavljen pod nadzor 23. juna 2009. godine, jer su nadležni organi utvrdili da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, dakle, u vrijeme kada postupak aplikantovog protjerivanja još nije bio pokrenut. S tim u vezi, Evropski sud je zaključio da zadržavanje aplikanta pod nadzorom u periodu od 23. juna 2009. godine, pa do pokretanja postupka deportacije 8. novembra 2010. godine nije opravdano sa aspekta člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, budući da je zadržavanje pod nadzorom opravdano jedino u slučaju dok traje postupak protjerivanja. Međutim, Evropski sud je u istom predmetu zaključio da nema kršenja navedenog člana Evropske konvencije zbog zadržavanja aplikanta pod nadzorom u periodu nakon pokretanja postupka deportacije, te je odbio navode o kršenju prava iz tog člana. 39. Također, Ustavni sud napominje da je Evropski sud u predmetu Longa Yonkeu protiv Latvije (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 57229/09, presuda od 15. novembra 2011. godine), razmatrajući zakonitost pritvora u periodu od 2. novembra 2009. godine do 9. januara 2010. godine koji je aplikantu bio određen na osnovu naredbe o deportaciji, utvrdio da je pritvor određen na osnovu Zakona o imigraciji zbog činjenice da je aplikant prekršio pravila o boravku u zemlji. Evropski sud je u navedenoj odluci ukazao da aplikantov boravak u Latviji predstavlja kršenje domaćeg zakona, da su domaće vlasti izabrale postupak za udaljavanje iz zemlje - pritvor koji je izvršila Državna granična služba nakon kog je uslijedila naredba o deportaciji, a taj postupak je izričito određen zakonom. Domaći zakon je u tom pogledu, kako je istakao Evropski sud, dovoljno jasan i precizan, budući da stranac koji je pritvoren zbog kršenja pravila o boravku u zemlji mora da se suoči s deportacijom. Stoga, kako je zaključio Evropski sud, aplikantov pritvor u navedenom periodu (od 2. novembra 2009. do 9. januara 2010. godine) radi deportacije je bio u skladu s postupkom koji je propisan zakonom, te je bio zakonit zbog čega Sud nije ustanovio povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
40. U pogledu konkretnog predmeta i osporenih presuda Suda BiH, Ustavni sud zapaža da su predmet odlučivanja upravno-sudskog spora iz kog su proizašle osporene presude bile pravilnost i zakonitost odluke o određivanju blaže mjere nadzora ograničenjem kretanja apelantu u određenom mjestu uz obavezu javljanja nadležnim organima. S tim u vezi, Sud BiH je ocijenio da je odluka Ministarstva čiju je pravilnost i zakonitostcijenio pravilna, jer je apelant lice kojem je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, zatim, da je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu pravosnažno odbijen, da mu je pravosnažnim rješenjem Službe od 4. maja 2010. godine izrečena mjera protjerivanja iz BiH sa zabranom ulaska i boravka u BiH od pet godina i da mu je naloženo da napusti BiH u roku od osam dana od dana konačnosti rješenja, zatim, da apelant nije napustio BiH u roku za dobrovoljno napuštanje, te da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH dala informaciju da apelant predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u upravnom postupku koji je propisan zakonom, čija je zakonitost preispitana u postupku upravnog spora, kao i u postupku po apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se organi uprave i redovni sudovi u svojim odlukama pozvali na pravni osnov iz člana 99. stav 1. tač. a), c) i e) ZKBS. U provedenom postupku je utvrđeno da je apelantu pravosnažno izrečena mjera protjerivanja, te da je predmetna mjera nadzora određena radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju apelanta shodno tač. a) i c) navedenog člana. Pored toga, prema aktu Obavještajno-sigurnosne agencije od 8. maja 2014. godine, apelant i dalje predstavlja opasnost za sigurnost BiH shodno tački e) navedene odredbe člana 99. stav 1. ZKBS. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelantu ograničeno kretanje zbog već pokrenutog postupka protjerivanja iz čega proizlazi zaključak da se radi o zakonitom ograničenju apelantove slobode, što je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, kako je zaključio i Evropski sud u već citiranoj odluci Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku ponovno odlučivano o apelantovom zahtjevu za određivanje blaže mjere nadzora umjesto nadzora u Imigracionom centru, da je i sam apelant predložio mjesto nadzora (u kojem živi njegov prijatelj), te da je izjavio da je svjestan svih svojih prava i obaveza koje proizlaze iz predmetne mjere nadzora.
41. U odnosu na apelantove navode da je relevantna odredba člana 99. ZKBS proizvoljno primijenjena suprotno njenoj svrsi, jer je navedenom odredbom propisano „ograničenje kretanja“, a ne lišavanje slobode, Ustavni sud zapaža da je ograničenje kretanja sadržano i u samom pojmu lišavanja slobode. Navedena odredba ZKBS propisuje ograničenje kretanja, ali da li će se u konkretnom slučaju raditi o ograničenju kretanja ili lišavanju slobode faktičko je pitanje koje zavisi od određenih kriterija među kojima su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i posebni pravni status lica koje je u pitanju. Razlika između lišavanja slobode i čistog ograničavanja ličnog kretanja je više pitanje stepena ili intenziteta mjere javne vlasti nego prirode ili suštine (vidi, Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 92). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da navedena odredba člana 99. ZKBS, kojom je apelantu ograničeno kretanje u određenom mjestu uz obavezno javljanje nadležnim organima, nije proizvoljno primijenjena, niti je suprotna njenom cilju. 42. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer su rješenja Službe i Ministarstva kojima je apelantu određena blaža mjera nadzora bila predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u postupku upravnog spora i postupka preispitivanja sudske odluke. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, a u povodu isticanja istih ili sličnih navoda u kontekstu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, smatrao da su „ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o određivanju blaže mjere nadzora bilo predmet sudskog preispitivanja“ (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1470/09 od 24. juna 2009. godine, AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine, AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine). Ovakvom zaključku u svim slučajevima je prethodila ocjena da se radilo o zakonitom lišavanju slobode, na način i u postupku koji su propisani zakonom, a u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda da osporenim odlukama nije određena periodična kontrola opravdanosti izrečene blaže mjere nadzora, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantu određena blaža mjera nadzora prema članu 99. stav 1. tač. a), c) i e) ZKBS, te da se, imajući u vidu odredbu člana 99. stav 1, strancu može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto do napuštanja BiH bez vremenskog ograničenja trajanja navedene mjere. Nadalje, odredbom člana 102. ZKBS je propisano da „stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje, ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene“. Istom odredbom je predviđeno izricanje blaže mjere nadzora ukoliko stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku koji je propisan tim članom. U pogledu apelantovih navoda da on ne može biti deportiran u Irak zbog pogoršanja sigurnosne situacije u toj zemlji, zbog djelovanja militantne organizacije ISIS/ISIL, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ne određuje zemlja deportacije, već blaža mjera nadzora do napuštanja BiH. 43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna mjera nadzora ograničenjem kretanja apelantu na određeno mjesto određena u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije. Pravo na privatni i porodični život 44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
45. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, jer mu je ograničenjem kretanja u mjestu Banovići onemogućeno da redovno posjećuje svoju maloljetnu djecu koja se nalaze na školovanju u Zavidovićima.
46. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
47. S ciljem utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «privatnog i porodičnog života».
48. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvo treba utvrditi da li se apelantovi navodi ubrajaju u domen «privatnog i porodičnog života» zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Evropski sud je u pogledu «privatnog i porodičnog života» objasnio sljedeće osnovne principe: «Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu…» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, Serija A broj 138, tačka 21).
49. U konkretnom predmetu u provedenom postupku nije bilo sporno da apelant ima suprugu s kojom je u braku, te da imaju zajedničku djecu. Zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju postojanje «porodičnog života» uspostavljeno je samim zaključenjem braka.
50. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li osporene odluke, kojim je određena blaža mjera nadzora apelantu ograničavanjem kretanja u mjestu Banovići, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta predstavljaju miješanje u apelantov porodični život.
51. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je i sam apelant kao adresu stanovanja izabrao adresu u Banovićima, kod svog prijatelja, a ne u Zavidovićima, kod supruge i djece. Također je utvrđeno da je apelant izjavio da ima neposredne veze sa suprugom i djecom putem davanja sredstava za njihovo izdržavanje, kao i da ima namjeru da kupi nekretninu u Banovićima u kojoj bi živio sa porodicom. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da izrečena mjera blažeg nadzora ne ograničava apelantovo pravo na privatni i porodični život, budući da iz iskaza apelanta i njegove supruge jasno proizlazi da njihov zajednički život zavisi od njihove vlastite volje i želje da ostanu u bračno-porodičnim odnosima i da svoje odnose urede prema svojim željama i stremljenjima u skladu sa zakonima BiH.
52. U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom je apelantu određena mjera nadzora ograničenjem kretanja u mjestu Banovići, koje je sam izabrao, ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Prema tome, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nisu prekršeni.
53. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi 54. Apelantove navode o kršenju čl. 9. i 17. MPGPP Ustavni sud neće posebno razmatrati, budući da garancije iz navedenih članova odgovaraju garancijama iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije kada je blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja u određenom mjestu uz obavezu javljanja nadležnim organima u zamjenu za prethodno određenu mjeru nadzora u Imigracionom centru određena u skladu sa zakonom, te kad je odluke kojima je apelantu izrečena predmetna mjera nadzora preispitao sud.
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer odluka kojom je apelantu određena blaža mjera nadzora ograničenjem kretanja u određenom mjestu ne predstavlja miješanje u njegov privatni i porodični život.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman