Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5202/15 (S. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Ratni zločin
- Uporedive situacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5202/15
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5202/15, rješavajući apelaciju Senada Pekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka 1, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Pekića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 014431 15 Kv 3 od 12. novembra 2015. godine i S1 1 K 014431 15 Krn 4 od 7.
novembra 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Pekića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 014431 15 Kv 3 od 12. novembra 2015. godine i S1 1 K 014431 15 Krn 4 od 7. novembra 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Pekić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnio je 27. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 014431 15 Kv 3 od 12. novembra 2015. godine i S1 1 K 014431 15 Krn 4 od 7. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju u roku „odmah“.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 24. decembra 2015. godine, dok Tužilaštvo BiH nije postupilo po zahtjevu Ustavnog suda u roku od pet dana od dana prijema dopisa. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 014431 15 Krn 4 od 7. novembra 2015. godine apelantu, kao osumnjičenom, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. u vezi s članom 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), određen je pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu, koji je obrazložen postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za vrijeme oružanog sukoba kao pripadnik 108. brigade HVO-a Bosanska Posavina, u svojstvu komandanta I bataljona 108. brigade HVO-a, na način što je na području općine Brčko, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, 15. septembra 1992. godine u jutarnjim satima na području mjesta Bukovik tokom trajanja vojne akcije i napada 108. brigade HVO-a Bosanske Posavine, zajedno s još tri neidentificirana pripadnika iste jedinice, izvršio ubistvo Gojka Radića i Cvijetina Radića. Tužilaštvo BiH se u pismenom prijedlogu pozvalo na iskaze svjedoka i materijalne dokaze kojima se potkrepljuje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči. Osim toga, Tužilaštvo BiH je navelo da postoji realna i opravdana opasnost da će apelant, boravkom na slobodi, utjecati na saučesnike u pogledu prikrivanja ovog djela, pogotovo pri činjenici da se u istom predmetu vodi istraga protiv više osoba koje se mogu smatrati saučesnicima u izvršenju predmetnog krivičnog djela, koje se još nalaze na slobodi. Tužilaštvo BiH je u prijedlogu naglasilo da je apelant u poznaničko-prijateljskoj vezi s osobom protiv koje se vodi istraga za isti krivično-pravni događaj, iz čega proizlazi postojanje opasnosti da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao utjecati na saučesnike na dva načina: utjecajem na saučesnike da izbjegne krivično gonjenje i utjecajem na saučesnike da u fazi istrage iznese sve što mu je poznato o ovom događaju. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da postoji i realna opasnost od utjecaja na svjedoke koje Tužilaštvo planira saslušati (oko 30 svjedoka), od kojih je većina nastanjena na području Distrikta Brčko i od kojih su većina bili pripadnici I, II, III, IV i V čete bataljona 108. brigade HVO-a, kojoj je pripadao i sam apelant. Stoga Tužilaštvo BiH smatra da se u toj fazi postupka, dok se ne saslušaju planirani svjedoci i ne prikupe i ne osiguraju svi dokazi izvršenja krivičnog djela, apelantu odredi mjera pritvora u trajanju od mjesec dana na osnovu odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
7. Povodom prijedloga Tužilaštva BiH, 7. novembra 2015. godine održano je ročište na kojem je strankama i braniocima data mogućnost da se o prijedlogu izjasne.
8. Apelantov punomoćnik je na navedenom ročištu izjavio da su mu dokazi u pravcu (ne)postojanja osnovane sumnje dostavljeni neposredno pred održavanje ročišta, te da se iz navedenog razloga u tom pravcu ne može izjasniti, dok je posebne pritvorske razloge osporio zbog nepostojanja opasnosti od utjecaja na svjedoke.
9. Sud BiH je, nakon što je ispitao prijedlog Tužilaštva BiH i navod odbrane, donio odluku o određivanju pritvora iz sljedećih razloga: prema odredbi člana 132. stav 1. ZKP-a pritvor se može odrediti samo ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, da „osnovana sumnja“ podrazumjeva viši stepen vjerovatnoće da bi određena osoba mogla biti počinilac krivičnog djela, da je navedeni standard kojeg je uspostavila sudska praksa odlučujući aspekt zakonitosti pritvora i da se mora uzeti u obzir prilikom razmatranja opravdanosti pritvora. Sud BiH se pri tome pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i domaćih sudova, te utvrdio da u konkretnoj fazi krivičnog postupka i u trenutku odlučivanja o pritvoru, iz dostavljenih dokaza Tužilaštva BiH proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome, Sud BiH je pojasnio da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz iskaza poimenično navedenih svjedoka i materijalne dokumentacije, preciznije označene u obrazloženju, te je iste detaljno analizirao i utvrdio da ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant radnjama, opisanim u prijedlogu za određivanje pritvora, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na koji način je ispunjen osnovni uvjet za određivanje mjere pritvora.
10. U vezi s posebnim razlozima iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a nakon razmatranja razloga koje je Tužilaštvo navelo u prijedlogu za određivanje pritvora i obrazložilo na ročištu povodom prijedloga, Sud BiH je ocijenio da je prijedlog osnovan i da u odnosu na apelanta postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a.
11. Sud BiH se u ovom slučaju oslonio na stav Apelacionog vijeća Suda BiH u kojem je istaknuto da je jedan od zadataka Suda BiH osigurati uvjete u kojima će svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode jer samo takvi iskazi svjedoka mogu biti osnov za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu inkriminacija koje su u konkretnom slučaju predmet istrage.
12. Sud BiH je u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tačke b) imao u vidu činjenice da je istraga u ovom predmetu još u toku i da Tužilaštvo BiH u narednom periodu namjerava saslušati određeni broj svjedoka, među kojima je veći broj apelantovih bivših saboraca, pri čemu većina svjedoka i dalje živi na istom području kao i apelant. Značajna je činjenica i to što Tužilaštvo BiH intenzivno radi na otkrivanju identiteta i ostalih saosumnjičenih koji su također kritične prilike učestvovali u ubistvima koja su uslijedila nakon napada na selo Bukvik, koji su bili apelantovi ratni saborci i koje on zasigurno poznaje. Nadalje, Sud BiH je ocijenio neophodnim odrediti pritvor apelantu kako bi se omogućilo nesmetano provođenje istrage i uklonila svaka mogućnost utjecaja na svjedoke, posebno iz razloga što većina svjedoka i danas živi na području gdje i apelant, da se međusobno poznaju, zbog čega je neophodno spriječiti svaki kontakt osumnjičenog s ovim svjedocima (čija je imena Tužilaštvo navelo u povjerljivom podnesku). Kada se sve navedene činjenice dovedu u vezu s težinom optužbi, uključujući i način izvršenja radnji, te s visinom zapriječene kazne, one ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant pokušao utjecati na svjedoke u cilju izbjegavanja ili umanjivanja krivične odgovornosti.
13. Sud BiH je razmotrio i prijedlog odbrane za primjenu blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu s odredbama člana 123. stav 2. i člana 131. stav 1. ZKP-a, kao i odredbu člana 5. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, ocijenjeno je da se u konkretnoj fazi postupka, dakle fazi istrage, opasnost od utjecaja na svjedoke jedino može otkloniti izrečenom mjerom pritvora, odnosno da niti jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna.
14. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 014431 15 Kv 3 od 12. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 7. novembra 2015. godine.
15. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je žalbom ukazano na nekonkretizaciju suda u smislu utjecaja na svjedoke, odnosno saučesnike, na nepreciznost i uopćenost tvrdnje u pogledu opravdane bojazni ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke, nekonkretizaciju činjenica od strane Tužilaštva BiH koje se tiču navodnog ometanja krivičnog postupka, imajući u vidu obavezu Tužilaštva BiH prema kojoj mora dokazati da je utjecaj izvršen ili da postoje naročite okolnosti koje na to ukazuju, dakle realni osnovi iz kojih se može zaključiti da bi do ometanja krivičnog postupka moglo doći ukoliko bi se apelant našao na slobodi. U prilog ovoj tvrdnji navedene su odgovarajuće odluke Suda BiH i Evropskog suda. Također je naglašeno da žalbom nije osporeno rješenje u pogledu postojanja osnovane sumnje kao osnovne pretpostavke za primjenu mjere pritvora, zbog čega vijeće Suda BiH, primjenom odredbe člana 306. ZKP-a, nije razmatralo argumentaciju pobijanog rješenja u tom dijelu.
16. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, pobijano rješenje je ispitano u granicama žalbenih navoda, a nakon toga utvrđeno da je pobijanim rješenjem pravilno ocijenjeno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od utjecaja na svjedoke i saučesnike, što upućuje na osnovanost određivanja mjere pritvora. Postojanje naročitih okolnosti sudija za prethodni postupak je našao u činjenici da je istraga u konkretnom predmetu u toku i da Tužilaštvo BiH u narednom periodu planira saslušati oko 30 svjedoka, među kojima je veliki broj bivših apelantovih saboraca, pri čemu većina svjedoka i dalje živi na području Brčko distrikta, gdje živi i apelant. Sljedeći razlog je u činjenici što Tužilaštvo i dalje traga za ostalim saosumnjičenim, koji su također kritične prilike učestvovali u ubistvima koja su uslijedila nakon napada na selo Bukvik, koji su bili apelantovi saborci i koje on sigurno poznaje. Navedene okolnosti, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je doveo u vezu s težinom optužbi, načinom izvršenja radnji, visinom zapriječene kazne i potrebom da se osiguraju uvjeti da svjedoci koji će biti saslušani u istrazi svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode. Sve te okolnosti predstavljaju ozbiljan rizik da bi apelant pokušao utjecaj na svjedoke u cilju izbjegavanja ili umanjenja svoje odgovornosti za radnje za koje se tereti. Suprotno navodima odbrane da sud, prilikom odlučivanja o predloženoj mjeri pritvora, nije vodio računa o mogućnosti izricanja mjere zabrane koja je u svakom slučaju blaža od mjere pritvora, Vijeće Suda BiH je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, ocijenilo da se u ovoj fazi postupka (istrazi) jedino izrečenom mjerom pritvora može ostvariti potrebna svrha, dakle svrha sprečavanja apelanta da ometa tok krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže činjenicom koja proizlazi iz prijedloga Tužilaštva BiH od 7. novembra 2015. godine, a tiče se naredbe o otvaranju istrage od 2014. godine, dok se istraga za navodne inkriminirajuće radnje vodi još od 2007. godine. Iz navedenog, po apelantovom mišljenju, proizlazi da su istražni organi imali sasvim dovoljno vremena okončati efektivnu istragu, identificirati saizvršioce i svjedoke, a da u tom smislu nije ponuđen niti jedan dokaz u prilog tvrdnji iz prijedloga za određivanje pritvora, i to da je apelant pokušao utjecati na bilo kojeg svjedoka ili da je u vezi sa svjedočenjem na bilo koga vršio pritisak. To, po apelantovom mišljenju, daje osnov za zaključak da je njegovo lišenje slobode i određivanje pritvora proizvoljno i da za posljedicu ima kršenje zagarantiranih prava. Osim toga, ukazao je da se isti cilj, dakle uspješno vođenje postupka, mogao ostvariti mjerama zabrane, ali da u osporenoj sudskoj odluci o tome nije data dodatna argumentacija. Apelant je napomenuo da je u vezi s istom krivičnopravnom radnjom lišeno slobode još sedam osoba, iz čega proizlazi zaključak da je Tužilaštvo BiH identificiralo sve saučesnike, pa stoga ne postoje ni uvjeti za mjeru pritvora. Po apelantovom mišljenju iz navedenog jasno proizlazi da mu pred Sudom BiH nije bilo osigurano fer i pošteno suđenje, da je sud proizvoljno primijenio pravo kršeći načelo jednakosti strana u postupku, jednostrano cijeneći argument Tužilaštva BiH na apelantovu štetu. Imajući u vidu da je žalbom ukazao na proizvoljnost prvostepenog rješenja, a da taj argument nije cijenjen na isti način kao argumenti Tužilaštva BiH, smatra da mu je suštinski onemogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Pravo na zabranu diskriminacije je doveo u vezu s većim brojem odluka Suda BiH u kojima je u vezi s istim pravnim pitanjima za isto krivično djelo većoj grupi osumnjičenih određena mjera zabrane kao instrument osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se o svim apelacionim navodima već ranije očitovao u obrazloženju svoje odluke jer su isti kao navodi apelanta iz žalbe protiv prvostepenog rješenja. Sud BiH smatra apelaciju neosnovanom budući da prilikom donošenja pobijanog rješenja nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih standarda, a u obrazloženju su navedeni jasni i argumentirani razlozi kojim se Vijeće rukovodilo prilikom donošenja rješenja.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 77/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;
[...] VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 014431 15 Kv 3 od 12. novembra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je ispoštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanja pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije.
26. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
30. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima, kojima mu je određen pritvor, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član
5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenoga člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da unatoč presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
32. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32. i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ističe da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZ, kao općeg uvjeta za određivanje pritvora i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i eventualne saučesnike. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje navodeći da istražni organi istragu vode od 2007. godine te da je Tužilaštvo BiH imalo dovoljno vremena okončati efektivnu istragu i identificirati svjedoke i saučesnike, kao i da mu je mogla biti izrečena mjera zabrane.
34. Ustavni sud naglašava da se prilikom razmatranja zakonitosti određivanja i produžavanja pritvora apelantima ne treba ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) rizik od prikrivanja dokaza (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) ozbiljnost prekršaja (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) implicitna opasnost od utjecaja na svjedoke (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) opasnost od dosluha (dogovora) (vidi presudu u predmetu B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) rizik od pritiska na svjedoke (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine) i f) očuvanje javnog reda (također u presudi u predmetu Letellier). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz rješenja kojim je apelantu određen pritvor na osnovu prijedloga Tužilaštva BiH proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon podnijetog prijedloga Tužilaštva i održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i tužilac, te su provedeni drugi dokazi. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja. Apelant u vezi s određivanjem pritvora nije eksplicitno osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, odnosno općeg uvjeta za određivanje pritvora, pa u ovom segmentu Ustavni sud neće ni razmatrati opći uvjet. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stava 1. tačke b) ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog utjecaja na svjedoke odnosno saučesnike, što je objasnio kako apelantovom ulogom koju je imao u vrijeme izvršenja krivičnog djela (za koje postoje osnovi sumnje da je počinio) kao i poznaničko-prijateljskim vezama u odnosu na potencijalne svjedoke i saučesnike, iznoseći detaljno razloge za takav svoj zaključak. Osim toga, redovni sud jeste razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane apelantu, te je utvrdio da blaža mjera (od mjere pritvora) ne bi bila svrsishodna.
36. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) jer postoje naročite okolnosti koje pokazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH detaljno obrazložio svoj stav, navodeći da se istrage u velikom broju predmeta za kršenja međunarodnog prava vode duži vremenski period, da Tužilaštvo BiH intenzivno radi na otkrivanju identiteta ostalih saosumnjičenih koji su apelantovi ratni saborci, zbog čega je apelant tek sada suočen sa djelima koji mu se stavljaju na teret, odnosno osnovama sumnje, kao i izjavama svjedoka koji ga inkriminiraju. Sud BiH je naveo ulogu koju je apelant imao u ratu, kao i da se još vrše saslušavanja svjedoka, te prijateljske veze apelanta sa svjedocima i saučesnicima koje ima i danas. Sve, zajedno s težinom optužbi i načinom izvršenja, kao i zapriječenom kaznom, prema mišljenju Suda BiH, ukazuje na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, puštanjem na slobodu, pokušao utjecati na svjedoke koji imaju neposredna saznanja o inkriminiranim radnjama.
37. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, a u takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U smislu svega navedenog, Sud BiH je zaključio da je nužno u toj fazi postupka osigurati potrebne uvjete za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage, te smatra da sve navedene okolnosti, u svojoj sveukupnosti, opravdavaju određivanje pritvora apelantu po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora u smislu relevantnih odredbi ZKP-a, razmotrio i mogućnost primjene drugih mjera, te dao razloge zašto se one ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali apelantove tvrdnje da je lišavanje slobode u konkretnom slučaju bilo suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelant je naveo povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran i da mu je onemogućen djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zbog toga što je Sud BiH u vezi s istim pravnim i činjeničnim pitanjem većoj grupi osumnjičenih odredio mjere zabrane.
40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u osporenim rješenjima Sud BiH naveo eksplicitne razloge zašto je u okolnostima apelantovog slučaja zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a. Pri tome, Ustavni sud ističe da je određivanje pritvora u svakom konkretnom slučaju uvjetovano prevashodno ponašanjem i osobnim svojstvima osumnjičene, odnosno optužene osobe, a što sud prilikom određivanja pritvora cijeni u svakom konkretnom slučaju, a odluka donesena nakon izjavljene žalbe ne dovodi u sumnju dostupnost djelotvornog pravnog lijeka. Stoga je ovakvo iznošenje navedenih povreda paušalno i nema osnova za njihovo ispitivanje, a apelantovi navodi su neosnovani.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada odluke o određivanju pritvora sadrže dovoljne, konkretne i jasne razloge za određivanje pritvora u skladu sa općim uvjetom i posebnim uvjetom iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije u situaciji kada je Sud BiH, nakon ispitivanja okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora, pri čemu okolnost da je Sud BiH u nekom drugom predmetu donio drugačiju odluku ne može voditi zaključku da je apelant diskriminiran.
44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l, te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman