Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2116/14 (D. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Uknjižba
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2116/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine u predmetu broj AP-2116/14, rješavajući apelaciju Danice Macanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Macanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050492 13 Rev od 25. februara 2014. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050492 10 Gž od 11. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050492 05 P od 11. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Macanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Novog Sada, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. maja 2014. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050492 13 Rev od 25. februara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050492 10 Gž od 11. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050492 05 P od 11. novembra 2009. godine.
2. Ago Mahmutagić, koji je u predmetnoj apelaciji bio učesnik u postupku odnosno umješač na strani tužene u konkretnoj parnici (u daljnjem tekstu: umješač) je 20. novembra 2015. godine zatražio da Ustavni sud odredi „privremenu mjeru kojom se zabranjuje Federaciji - Vladi Federacije BiH - Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH poduzimanje pravnih radnji u cilju prinudnog iseljenja njegove porodice iz stana u ulici Grbavička broj 37/4, stan broj 11 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do daljnjeg sve dok prethodno navedena Služba ne otkloni nepravilnosti u nezakonitom vođenju postupka konačnog rješavanja njegovog stambenog pitanja i omogućavanja otkupa navedenog stana u sklada sa dogovorom i izjavom od 9. januara 2001. godine“.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050492 05 P od 11. novembra 2009. godine, donesenom u pravnoj stvari apelantice kao tužiteljice protiv tužene Federacije BiH - Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača na strani tužene, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-1996 od 5. februara 1992. godine, zaključen između apelantice kao kupca i Države SFRJ SSNO - Vojno građevinske direkcije Sarajevo, kao prodavca, te da se tužena obaveže da izda nalog zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da u knjizi položenih ugovora izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu, kao i pripadajućih dijelova i uređaja zgrade koji službe zgradi kao cjelini i pripadajućeg dijela zemljišta ispod zgrade u korist apelantice sa dijelom 1/1, a da se u protivnom ovaj upis izvrši na osnovu ove presude, da se tuženoj naloži da preda predmetni stan apelantice, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
4. Općinski sud je, nakon provedenog postupka izvođenja dokaza, zaključio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari, kako navodi Općinski sud, je trebalo utvrditi da li je apelantica imala status nosioca stanarskog prava i da li je legalni korisnik stana kako bi se na osnovu toga, a primjenom člana 39a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) utvrdilo da li je tužbeni zahtjev apelantice osnovan ili nije. Prema navedenoj odredbi je predviđeno da ako nosilac stanarskog prava na stan koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FMO), taj stan koristi zakonito i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa Zakonima navedenim u člana 39. ovog zakona, FMO izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Navedena odredba člana 39a. Zakona je odredba lex specialis, koja se posebno kao i čl. 39., 39b, 39c, 39d i 39e odnosi na stanove koji su na raspolaganju FMO sa čijim prednikom je zaključen Ugovor o otkupu stana prije 6. aprila 1992. godine. Citirani član predviđa da lice koje je zaključilo takav pravno obavezujući ugovor prije 6. aprila 1992. godine mora biti nosilac stanarskog prava na stanu i legalni korisnik stana, da bi se mogao uknjižiti kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Dakle, citirana odredba Zakona predviđa određene kumulativne uslove (status nosioca stanarskog prava i status legalnog korisnika stana), pa je ocjenom provedenih dokaza je utvrđeno da apelantica ne ispunjava navedene uslove.
5. Općinski sud je utvrdio da dokazi koje je izveo ukazuju da apelantica nije legalni posjednik stana niti je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti ima pravno valjan i obavezujući ugovor u smislu odredbe člana. 39. Zakona o prodaji stanova, a koja odredba za valjanost navedenog ugovora zahtijeva pismenu formu, zaključenje ugovora do 6. aprila 1992. godine, cijenu isplaćenu u svemu prema ugovoru i ovjeru predmetnog ugovora u poreskoj upravi. U konkretnoj pravnoj stvari je utvrđeno da u predmetnom ugovoru „cijena kao bitan element ugovora i njena isplata na način kako je to utvrđeno odredbama čl. 3. ugovora, nije objektivizirana, i Ugovor nije potpisalo lice za prodavca koje je navedeno u uvodnom dijelu ugovora, niti je ugovor ovjerio nadležni vojni pravobranilac u to vrijeme“ te je istaknuto da ugovor nije ovjeren u nadležnoj poreskoj upravi niti je ovjeren u sudu. U tom kontekstu je navedeno da je odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH br. 38/78, 44/89, 29/90, 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 17,93 i 18/94) „predviđeno da nadležni ugovori koji nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu zakona ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda RBiH u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu zakona“, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno da navedeni ugovor i potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu. Nadalje je istaknuto da je apelantica izgubila stanarsko pravo jer je pravosnažnim odlukama nadležnih organa odbijena sa zahtjevom za povrat, dakle, apelantica nije legalni posjednik stana. Nadalje, Općinski sud je naveo da je, pored ostalog, tužena dokazala da je apelantica i nakon 14. decembra 1995. ostala na službi u oružanim snagama druge države u kojoj državi je i riješila svoj stambeni status. Dakle, tužena je tokom raspravljanja ove stvari na nesumnjiv način dokazala dokazima koji se nalaze u spisu predmeta da je apelantica ostala na službi u bivšoj JNA, da joj u toj službi prestao radni odnos, da je u vojsci službovanja i zemlji porijekla riješila svoj stambeni status „zajmom te da joj je to pravo priznato na stambenom prostoru od 76,00 m2 radi čega je skinuta sa evidencije lice sa neriješenim stambenim statusom“. Kako zaključuje Općinski sud, navedeni dokazi ukazuju da apelantica nije legalni korisnik stana niti je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti ima pravno valjan i obavezujući ugovor u smislu člana 39.Zakona o prodaji. Također je istaknuto da je apelantica nakon 14. decemmra 1995. godine ostala u službi oružanim snagama druge države u kojoj je riješila svoj stambeni status „a niko iz istog činjeničnog i pravnog - zakonskog osnova ne može ostvariti pravo na dva stana, dakle, [apelantica] zapravo nema nijedan od uslova koji predviđa odredba čl. 39a Zakona o prodaji stanova jer nije nositelj stanarskog prava, nije legalni posjednik stana i nema pravno obvezujući ugovor na način kako je isti određen odredbom člana 39. tog istog zakona.“
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 050492 10 Gž od 11. marta 2013. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Suprotno navodima žalbe, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. U obrazloženju se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda nesumnjivo proizilazi da je apelantica poslije 14. decembra 1995. godine ostala u oružanim snagama izvan teritorije BiH, da je iz tog razloga odbijen njen zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana jer se ne smatra izbjeglicom prema članu 3a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Slijedom navedenog, apelantica spada u kategoriju kupaca koji nemaju pravo na povrat stana, pa temeljem ugovora o otkupu stana, u slučaju da se radi o pravno obavezujućem ugovoru u skladu sa članom 39 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 54/04; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama), ne može steći vlasništvo na predmetnom stanu jer nije ispunjen uslov legalnog korištenja stana, propisan odredbom člana 39a. istog Zakona, kako je to zaključio prvostepeni sud.
7. Prema odredbi člana 39, noveliranoj Zakonom o izmjenama i dopunama, kako zaključuje Kantonalni sud, odlučne činjenice da bi sa u konkretnom slučaju radilo o pravno obavezujućem ugovoru su da je predmetni ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, da je isplaćena kupoprodajna cijena i da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Međutim, iz orginalnog, kao i ovjerenih fotokopija ugovora o kupoprodaji otkupu predmetnog stana broj 3513-1996 od 5. februara 1992. godine, kako navodi Kantonalni sud, vidljivo je da isti nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Nedostatak ovjere predmetnog ugovora u poreskoj upravi čini ugovor pravno nevaljanim u smislu gore citirane odredbe člana 39. Zakona o izmjenama i dopunama, jer nije ispunjen jedan od tri kumulativna uslova da bi zaključeni ugovor bio pravno obavezujući. Kako se u ovoj pravnoj stvari radi o zahtjevu za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o otkupu stana iz fonda bivše JNA i sticanju prava vlasništva po osnovu takvog ugovora, Kantonalni sud je na osnovu stanja spisa našao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice i odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primjenio materijalno pravo, te donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 050492 13 Rev od 25. februara 2014. godine revizija apelantice je odbijena. Kako je zaključio Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Prema mišljenju Vrhovnog suda, da bi se apelantica u skladu sa članom 39.a) Zakona o prodaji stanova mogla upisati kao vlasnik predmetnog stana, moraju kumulativno biti ispunjena dva uslova, tj. da je prije 6. aprila 1992. godine zaključila pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO i da taj stan koristi zakonito. Kako je zaključio Vrhovni sud, u ovoj parnici niti jedan od ova dva kumulativno postavljena uslova nisu ispunjena.
9. Naime, prema odredbi člana 39. Zakona o prodaji nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora, zaključenog sa bivšim SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju FMO zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. S obzirom da su nižestepeni sudovi utvrdili da ugovor nije ovjeren od nadležne poreske službe, i po ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira što je zaključen 5. februara 1992. godine, ugovor nije pravno obavezujući u smislu navedenih odredbi člana 39. Zakona o prodaji. Zbog toga takav ugovor ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva na stanu upisom u knjige položenih ugovora. Kako je Vrhovni sud utvrdio, nije ispunjen ni drugi uslov iz navedene zakonske odredbe da bi apelantica na osnovu predmetnog ugovora mogla otkupiti stan. Apelantica jeste prije 6. aprila 1992. godine zaključila predmetni ugovor, ali osim što isti nije pravno obavezujući, apelantica nije ni zakoniti posjednik predmetnog stana. Nesporne su činjenice da je apelantica tokom rata napustila sporni stan „i da je nastavila aktivnu vojnu službu nakon 14.12.1995. godine u vojsci Jugoslavije, da je njezin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana pravosnažno odbijen rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, te da [apelantica] nije u posjedu predmetnog stana.“ Kako je zaključio Vrhovni sud, pravilan je pravni stav drugostepenog suda da zakonito korištenje znači posjed stana koji se zasniva na valjanom pravnom osnovu i da s obzirom da se radi o vojnom stanu, pravo vlasništva na istom se može steći samo u skladu sa Zakonom o prodaji u kojem smislu za apelanticu nisu ispunjene zakonske pretpostavke, nasuprot shvatanju apelantice, koja pravni osnov za svoj zahtjev zasniva i u reviziji obrazlaže na drugim pravnim propisima.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su nižestepeni sudovi svoje odluke obrazložili navodima da je apelantica izgubila svojstvo nosioca stanarskog prava, te da nema valjan i obavezujući ugovor o otkupu stana. Ona navodi da nižestepeni redovni sudovi uopšte nisu primjenili jedino primjenjive odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i prava SRBIH, koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prema kojoj je isti valjan, a niti odredbu člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prema kojoj se sticalac u periodu od zaključenja ugovora na osnovu kojeg može upisati svoje pravo vlasništva pa do upisa prava vlasništva u javnu evidenciju o nekretninama ima smatrati pretpostavljenim vlasnikom. Pretpostavljeni vlasnik ima pravo tražiti vraćanje kupljene stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
11. Apelantica dalje navodi da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo zasnivajući svoju odluku na odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova. Apelantica je zaključila ugovor sa prednikom tužene prije 6. aprila 1992. godine i taj je ugovor u cijelosti izvršen i stoga je u skladu sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, taj ugovor pravno valjan. Nesporno je utvrđeno da je apelantica sa svojom porodicom sporni stan koristila sve do početka rata, odnosno da je u njemu boravila „legalno“ u smislu člana 39.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Apelantica dalje navodi da je država ovakvim postupanjem učinila da svi zakonski valjani sklopljeni pravni poslovi postaju ništavi, tako što je “Zakon o prodaji,..“ postao lex specialis u odnosu na Zakon o prometu nepokretnosti i prava., i tako se na direktan način umiješala u zakonito stečenu imovinu apelantice. Na taj način, redovni sudovi su očigledno proizvoljno primjenili materijalno pravo, čime su prekršili pravo apelantice na pravično suđenje. Činjenica je da se apelantici osporava upis prava vlasništva zbog toga što je ostala u oružanim snagama van BiH nakon 14. decembra 1995. godine. Međutim, po mišljenju apelantice, ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da je apelantica učestvovala u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, niti je to pravno valjan osnov kojim bi se apelantici mogla uskratiti naknada tržišne vrijednosti njene imovine. Apelantica svakodnevno trpi nematerijalnu štetu zbog nemogućnosti da otkupi svoj dom i uknjiži pravo vlasništva, odnosno zbog nemogućnosti države da uredi sistem načina rješavanja situacije u pogledu vojnih stanova. Stoga, apelantica predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu njenih ustavnih prava, samostalno meritorno odluči ili ukine odluku Vrhovnog suda i vrati je tom sudu na ponovno odlučivanje. Takođe, apelantica traži da joj se isplati po 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova uzrokovanih povredama Evropske konvencije za svaku godinu počev od 2005. godine kao godine pokretanja postupka do 2014. godine kao godine kada je donesena posljednja odluka, ukupno 2.700,00 KM.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Pri tome Ustavni sud posebno naglašava da je imao u vidu stav Evropskog suda izražen u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine presuda od 3. maja 2012. godine u kojoj je Evropski sud u pogledu određenih aplikanata, zaključio da nije došlo do povrede njihovog prava na imovinu budući da su ti aplikanti „u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ“ (tačka 104), o čemu se, prema utvrđenju redovnih sudova, između ostalog radi i u apelantičinom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreće ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Također u osporenim odlukama i činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog umješača za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman