Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4146/14 (S. A.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4146/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 03. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-4146/14, rješavajući apelaciju Sanela Arslanija, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sanel Arslani, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 041892 14 Kž od 20. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanel Arslani (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 10. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 041892 14 Kž od 20. juna 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončao osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. točka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, te mu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta (bliže opisanih u prvostepenoj odluci). Apelant je, također, obavezan da oštećenom I. Š. na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 12.077,00 KM i 150,00 € dok se sa viškom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni uputio na parnični postupak kao i oštećeni H. M. i Z. K.

2. U predmetnom krivičnom postupku, prvostepeni sud je prihvatio Sporazum o priznanju krivnje zaključen dana 2. decembra 2013. godine između Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona i apelanta, te je iz apelantovog priznanja i materijalnih dokaza nedvosmisleno utvrđeno da se u radnjama apelanta bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena u skladu sa predmetnim Sporazumom o priznanju krivnje.

3. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud odlažući glavni pretres od 26. novembra 2013. godine, na kojem je apelant namjeravao priznati krivnju i nalažući odbrani da ranije izneseni usmeni prijedlog o pregovaranju sa tužiocem pretoči u pisani prijedlog, povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka i istovremeno propustio da postupak završi bez odugovlačenja. Naime, glavni pretres je na prijedlog kantonalne tužiteljice, odložen za sedam dana i sa čim se saglasio i apelant i njegov branilac tako da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka, a kako je pretres odložen samo za sedam dana, njegovo odlaganje nije dovelo do odugovlačenja krivičnog postupka.

4. U osporenoj odluci se dalje navodi da je neosnovan apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije utvrdio da li je optuženi u vrijeme zaključenja sporazuma i u vrijeme njegovog razmatranja bio svjestan značaja i posljedica prihvatanja i potpisivanja sporazuma, pri čemu se apelant pozvao na nalaz neuropsihijatra (sačinjen u drugom krivičnom predmetu iz kojeg nalaza proizlazi da je sposobnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena), jer je apelant zajedno sa svojim braniocem pregovarao sa kantonalnim tužiocem i nakon što je upoznat sa sadržajem optužnice i upozoren na posljedice zaključenja sporazuma, priznao krivnju za predmetno krivično djelo i saglasio se da mu se za to djelo izrekne kazna zatvora u trajanju od četiri godine te sporazum potpisao, a sud taj sporazum na ročištu za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje, u smislu člana 246. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), razmotrio i to i kada su u pitanju okolnosti iz stava 6. tačka a) navedenog člana, a koje okolnosti nisu dovedene u pitanje ni žalbenim navodom u pogledu nalaza neuropsihijatra.

5. Kantonalni sud zaključuje da apelant neosnovano žalbom pobija prvostepenu presudu zbog toga što sporazumom o priznanju krivnje nije obuhvaćena kazna zatvora iz ranije pravomoćne presude i optuženom nije izrečena jedinstvena kazna zatvora, a što apelant prilikom zaključenja sporazuma nije ni insistirao, te navodi da nije učinjena povreda krivičnog zakona pogotovo što optuženi u smislu člana 340. a) Zakona o izmjenama i dopunama ZKP FBiH može tražiti preinačavanje pravomoćnih presuda i izricanje jedinstvene kazne zatvora.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4146/14 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio