Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-120/13 (T. B. iz Banjaluke)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-120/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 120/13, rješavajući apelaciju Tihomira Boroje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tihomira Boroje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005757 11 Kž 5 od 25. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Tihomir Boroja iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005757 11 Kž 5 od 25. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Republičkog javnog tužilaštava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo), te Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 9. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo su odgovore dostavili 14. decembra 2015. godine, a Okružni sud 22. decembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 005757 11 K od 4. jula 2011. godine apelanta i optuženog N.T. proglasio krivim da su u saizvršilaštvu počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te im izrekao kaznu zatvora u trajanju od po tri godine i šest mjeseci. Apelant i optuženi N.T. su proglašeni krivim da su, radnjama bliže označenim u izreci presude, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, zajedno nečovječno postupali, te radi preseljenja, uz primjenu sile i prijetnje, odveli iz kuće dva civilna lica i jedno lice pokušali da liše života.

6. Na temelju sprovedenih dokaza Okružni sud je utvrdio da su apelant i optuženi N.T. označenog dana iz porodične kuće u Banjoj Luci, uz upotrebu sile prema oštećenom M.Š., te prijetnje prema njemu i njegovoj majci, oštećenoj N.Š., oštećene izveli iz njihove kuće, da su ih na kapiji dvorišta razdvojili, odvodeći automobilom oštećenog M.Š. na označenu lokaciju gdje su ga ostavili, misleći da je mrtav. Nadalje, utvrđeno je da su se nakon toga vratili i u isto vozilo smjestili oštećenu N.Š., koju su odvezli u nepoznatom pravcu. Da su apelant i optuženi N.T. preduzeli navedene radnje, potvrdili su u svojim iskazima svjedok S.Š., koji je bio nadređeni apelantu i optuženom N.T. i koji su tom prilikom i djelovali po njegovim uputama da mu pomognu u obezbjeđenju smještaja za porodicu i njega, te svjedok B.M.

7. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi i da je apelant izvodio dokaze radi stvaranja alibija, ali da niti iz jednog od izvedenih dokaza nije potvrđeno da apelant kritičnog dana nije bio u Banjoj Luci. U vezi s tim je ukazano da apelantove tvrdnje nisu sa sigurnošću potvrdili u svojim iskazima svjedoci D.S. i Z.I., te da svjedoku M.S. nije bilo poznato kada je apelant stigao u Banju Luku. Na drugoj strani, ukazano je da sud nije našao niti jedan razlog da ne pokloni vjeru pismenoj izjavi sačinjenoj odmah nakon kritičnog događaja u kojoj je svjedok S.Š. naveo apelanta i optuženog N.T. kao učesnike kritičnog događaja.

8. Okružni sud je na temelju sprovedenih dokaza na nesporan način utvrdio da su apelant i optuženi N.T. preduzeli opisane radnje, da su nečovječno postupali radi preseljenja lica bošnjačke nacionalnosti, koja su uz primjenu sile i prijetnje odveli iz njihove porodične kuće, te da su tom prilikom pokušali da liše života oštećenog M.Š. Nadalje, Okružni sud na temelju pobrojanih sprovedenih dokaza, koji su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, zauzeo stav da se ne može zaključiti da su apelant i optuženi N.T. lišili života oštećenu N.T. U vezi s tim je ukazano da optužba za to nije pružila niti jedan dokaz, zbog čega je navedeno ostalo samo pretpostavka, a sud na temelju pretpostavki ne može donositi zaključak o postojanju neke odlučne činjenice.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 00575 11 Kž 5 od 20. marta 2012. godine uvažio žalbu okružnog tužioca i žalbe branilaca apelanta i optuženog N.T., presudu Okružnog suda ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa pred tim sudom.

10. Vrhovni sud je zaključio da je pri nespornoj činjenici da su dva lica 19. septembra 1995. godine, uz primjenu prijetnje i sile, odvela iz kuće dva civilna lica, od kojih su jedno pokušali lišiti života (oštećenog M.Š.) dok je mrtvo tijelo drugog lica (oštećena N.Š.) pronađeno 25. jula 1996. godine, preuranjen zaključak prvostepenog suda da nema dokaza da su apelant i optuženi N.T. lišili života oštećenu N.Š.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 005757 12 Kžk od 25. oktobra 2012. godine apelanta i optuženog N.T. proglasio krivim da su radnjama bliže navedenim u izreci presude za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, zajedno lišili života jedno civilno lice i pokušali da liše života jedno civilno lice, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS, te im izrekao kaznu zatvora, apelantu u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a optuženom N.T. u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

12. Iz obrazloženja presude proizilazi da su na glavnom pretresu pred tim sudom prihvaćeni kao dokazi iskazi svjedoka i nalazi i mišljenje vještaka sudske medicine, dati pred provstepenim sudom, kao i ostali dokazi sprovedeni pred prvostepenim sudom.

13. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da se na osnovu pojedinačno pobrojanih materijalnih dokaza, te iskaza saslušanih svjedoka optužbe može izvesti nesumnjiv zaključak da su apelant i optuženi N.T. lišili života oštećenu N.Š. iako nema neposrednih očevidaca ovog čina. S tim u vezi je ukazano da su svjedoci optužbe, a posebno svjedok - oštećeni M.Š., te svjedok S.Š., M.T., čije iskaze je prihvatio i prvostepeni sud, dali takav opis okolnosti i postupanja apelanta i optuženog N.T. da nema prostora za sumnju u pravilnost izvedenog zaključka. Iskazi ovih svjedoka ocijenjeni su preciznim i saglasnim u opisu da su apelant i optuženi N.T. kritične prilike iz kuće izveli oštećenog M.Š., kog su tom prilikom tukli, da su ga nasilno ugurali u automobil i odveli do označenog mjesta gdje su ga ostavili, nakon čega su se vratili do kuće i stavili u vozilo i oštećenu N.Š. i odvezli je u nepoznatom pravcu. Vrhovni sud je zaključio da se ocjenom sprovedenih dokaza u postupku pred prvostepenim sudom, ponovljenih dokaza pred tim sudom i dokaza izvedenih pred tim sudom ne može izvesti drugačiji zaključak osim zaključka da su apelant i optuženi N.T. na neutvrđeni način oštećenu N.Š. lišili života.

14. Nadalje, ocjenjujući dokaze koje je predočio apelant u prilog tvrdnji da nije bio na kritičnom mjestu kritične prilike, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da apelant nije ponudio niti jedan dokaz u prilog ovim tvrdnjama. S tim u vezi, sud je posebno imao u vidu iskaz svjedoka S.Š., koji poznaje i apelanta i optuženog N.T. i koji im je bio dugogodišnji starješina. Nadalje, u vezi sa dokazima koje je predložio apelant i koji su izvedeni pred tim sudom, tj. iskazima svjedoka Z.R. i R.A., zaključeno je da su ovi svjedoci nastojali svojim tvrdnjama (životne situacije koje se u tim tvrdnjama iznose su zaista moguće, ali malo vjerovatne, odnosno gotovo nevjerovatne), koje su bile bez uporišta u drugim sprovedenim dokazima, olakšati apelantov položaj, zbog čega im nije mogla biti poklonjena vjera.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Prema apelantovim navodima, Vrhovni sud je propustio dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega nije prihvatio iskaze svjedoka Z.R. i R.A. Po njegovom mišljenju, navedeni razlozi, tj. da se radi o tendencioznim iskazima sračunatim da apelantu pomognu, kao i da nisu provjerljivi drugim materijalnim dokazima sprovedenim u postupku su neprihvatljivi. Ovo zbog toga što sud nije utvrdio da su navedeni svjedoci lagali o bitnim činjenicama upoređivanjem njihovih iskaza sa iskazima drugih svjedoka koji su govorili drugačije o istim okolnostima, pa na temelju toga izveo zaključak kojim svjedocima treba pokloniti vjeru, odnosno zato što ovi iskazi nisu ni dovedeni u vezu sa nekim od izvedenih materijalnih dokaza. Ovo je, po apelantovim tvrdnjama, imalo kao posljedicu da je time odbijena njegova odbrana alibijem, bez valjanih razloga i obrazloženja koji bi opravdali zaključak suda o svjedočenju saslušanih svjedoka.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da su na glavnom pretresu pred tim sudom, na apelantov prijedlog, saslušani svjedoci Z.R. i R.A., da u obrazloženju presude tog suda nije iznesena i sadržina njihovih iskaza, ali da je sud te iskaze ocijenio i da im nije poklonio vjeru, jer su suprotni dokazima optužbe na kojim je odluka zasnovana.

18. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je osporena presuda potpuno i dovoljno obrazložena, te da je sproveden temeljit i iscrpan dokazni postupak. Pri tome je ukazano da je apelant u dokaznom postupku tretiran ravnopravno, uključujući njegovo pravo da posredstvom svog branioca, kao i lično ispituje svjedoke optužbe i da predlaže ispitivanje svjedoka.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je presuda tog suda ukinuta i da je pred Vrhovnim sudom održan glavni pretres nakon čega je donesena presuda, pa da se navodi iz apelacije odnose na tu presudu.

20. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da apelantov alibi nije dokazan, te da iskazi svjedoka odbrane nisu prihvaćeni, jer su bili u suprotnosti sa sprovedenim materijalnim dokazima.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 100/09) u relevantnom djelu glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(…) Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 304.

Sadržaj presude (...)

(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(…)

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005757 12 Kžk od 25. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2012. godine a apelacija je podnesena 8. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda izostali razlozi i obrazloženja zbog čega nisu prihvaćeni iskazi svjedoka Z.R. i R.A. Apelant navodi da je izostala i brižljiva i savjesna ocjena ovih dokaza, jer nisu ocijenjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Najzad, s obzirom na to da su se ovi dokazi ticali njegovog alibija, sve navedeno je rezultiralo i povredom njegovog prava na odbranu.

30. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali su na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Takođe, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i zaštićuje pravo na odbranu.

31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Dalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentovani na način da obezbjeđuju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

32. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim utemeljio na obimnoj dokaznoj građi koja je iscrpno pobrojana u obrazloženju osporene presude. Nadalje, u obrazloženju osporene presude posebno je ukazano na iskaze saslušanih svjedoka S.Š., oštećenog M. Š., M.T. i B.M. u vezi s kojim su dati jasni i precizni razlozi zbog kojih ih sud smatra uzajamno saglasnim i zbog kojih im je poklonio vjeru. Nadalje, prema saglasnim iskazima ovih svjedoka, pored ostalog, proizilazi da su apelant i N.T. kritične prilike iz kuće, uz upotrebu prijetnje i sile, najprije izveli oštećenog M.Š., odvezli ga automobilom do označenog mjesta, gdje su ga ostavili vjerujući da je već mrtav, a zatim se vratili do kuće i odvezli oštećenu N.Š. u nepoznatom pravcu koja je nakon deset mjeseci pronađena mrtva. Apelant u apelaciji ne osporava iskaze navedenih svjedoka i kako su interpretirani, kao ni zaključak Vrhovnog suda da su ovi iskazi bili saglasni. Takođe, apelant ne tvrdi da mu je u postupku pred redovnim sudovima bila uskraćena mogućnost da ove svjedoke ispituje pred sudom i da osporava njihove navode.

33. Naime, apelant je u toku postupka pred redovnim sudovima insistirao na tvrdnji da kritične prilike nije bio na kritičnom mjestu. Prema obrazloženju iz presude Okružnog suda, ova apelantova tvrdnja nije imala uporište u sprovedenim dokazima koje je apelant predložio u prilog ovoj tvrdnji, tj. iskazima saslušanih svjedoka D.S., Z.I., M.S. Pri tome Okružni sud nije našao niti jedan razlog da ne pokloni vjeru pismenoj izjavi sačinjenoj odmah nakon kritičnog događaja u kojoj je svjedok S.Š. naveo apelanta i optuženog N.T. kao učesnike kritičnog događaja. Ovakav zaključak ocijenjen je pravilnim i od Vrhovnog suda uz konstataciju da pri tome posebno treba imati u vidu svjedočenje S.Š. koji je poznavao apelanta i optuženog N.T. i bio im dugogodišnji nadređeni. Nadalje, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da i na glavnom pretresu pred tim sudom predloži i sprovede dokaze u prilog tvrdnji da kritičnog dana nije bio na kritičnom mjestu. U tom smislu saslušani su i svjedoci Z.R. i R.A., za koje je Vrhovni sud zaključio da su nastojali svojim tvrdnjama, koje nisu imale uporišta u drugim sprovedenim dokazima, olakšati apelantov položaj, zbog čega im nije poklonio vjeru, zaključivši da su životne situacije koje su iznijeli zaista moguće, ali malo vjerovatne, odnosno gotovo nevjerovatne.

34. Imajući u vidu razloge i obrazloženja u vezi s ocjenom sprovedenih dokaza na temelju kojih je Vrhovni sud uvrdio odlučne činjenice u vezi sa apelantovim učešćem u počinjenju krivičnog djela za koje je proglašen krivim, konkretno, da je kritične prilike apelant bio prisutan na kritičnom mjestu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da su iskazi svjedoka Z.R. i R.A. sračunati na olakšavanje apelantovog položaja, da nemaju uporište u drugim sprovedenim dokazima, zbog čega im nije mogla biti poklonjena vjera. Ovo tim prije što ni iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti u vezi sa kojim od sprovedenih dokaza iskazi ova dva svjedoka dovode u pitanje razloge i obrazloženja u vezi s ocjenom dokaza na kojima je zasnovana osporena presuda. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti ni apelantove tvrdnje da mu je, zbog zaključka Vrhovnog suda u vezi s iskazima ova dva svjedoka, povrijeđeno i pravo na odbranu.

35. Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nisu izostali razlozi i obrazloženja u vezi sa ocjenom dokaza na temelju kojih je, pored ostalog, utvrđena odlučna činjenica da je kritične prilike apelant bio na kritičnom mjestu, zbog čega se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da su iskazi svjedoka Z.R. i R.A. sračunati na olakšavanje apelantovog položaja, te da nemaju uporište u drugim sprovedenim dokazima, pa im nije mogla biti poklonjena vjera.

36. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su u obrazloženju osporene presude dati jasni razlozi i obrazloženja u pogledu ocjene dokaza na temelju kojih je utvrđena jedna od odlučnih činjenica za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, pri čemu je zaključeno da dokaz koji je sproveden na prijedlog odbrane nema uporište u ostalim sprovedenim dokazima zbog čega mu nije mogla biti poklonjena vjera.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-120/13 (T. B. iz Banjaluke) | Sudska praksa | Aktio