Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/14 (M.P. i G. M.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2247/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-2247/14, rješavajući apelacije M. P. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. P., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005812 12 Uvp od 13. marta 2014. godine;

Gordan Matrak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015691 12 U od 2. aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2247/14

1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nevenka Oručević, advokatica iz Mostara, podnijela je 15. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 005812 12 Uvp od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru, kojom je usvojena tužba u predmetu radi vraćanja u posjed stana a apelantici prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana bez prava na alternativni smještaj. U svom obrazloženju Vrhovni sud navodi da suprotno apelanticinim navodima, prvostepeni sud nije ni mogao povrijediti odredbe Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA niti odredbe Zakona o službi u oružanim snagama SFRJ, jer ih nije ni primjenjivao, niti je to trebao, s obzirom da je donio svoju odluku u skladu sa federalnim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na osnovu kojeg relevantnog domaćeg propisa se jedino i moglo rješavati u predmetnoj upravnoj stvari. Dalje se navodi da u predmetnoj upravnoj stvari u kojoj se rješavalo o vraćanju u posjed tužitelju predmetnog stana kao njegov dom, je samo bitno da li se tužitelj u predmetni stan uselio na temelju pravnog osnova, da li ga je koristio kao nositelj stanarskog prava i smatrao ga jedinim svojim domom te da li ga je napustio kao izbjeglo i raseljeno lice u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, te Vrhovni sud smatra da je ove relevantne činjenice prvostepeni sud pravilno utvrdio i da je dao valjane i jasne razloge zbog kojih je donio zaključak da se predmetni stan smatra tužiteljevim domom. U svom obrazloženju Vrhovni sud zaključuje da pošto je činjenicom zarobljavanja tužitelja (u periodu od 12. aprila do 19. septembra 1992. godine), jasno da isti nije ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te pošto je u predmetnom upravom postupku utvrđeno da mu je odobren boravak u statusu izbjeglog i raseljenog lica ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u Holandiji, kao nekoj od zemalja van bivše SFRJ, prije 14. decembra 1995. godine, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da se tužitelju u smislu propisa na koje se pozvao ima smatrati izbjeglim i raseljenim licem kojem je zagarantovan povratak u njegov dom.

AP-3389/15

2. Gordan Matrak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Smiljana Delić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 7. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 015691 12 U od 2. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu radi vraćanja u posjed stana. U svom obrazloženju Kantonalni sud navodi, da se zahtjev za vraćanje stana u posjed, morao podnijeti općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove do 4. jula 1999. godine, a izuzetno (u slučajevima propisanim relevantnim zakonom) do 4. oktobra 1999. godine u skladu sa odredbama člana 5. Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH, te da je članom 18.e. istog zakona propisan rok do 5. novembra 2002. godine za vraćanje u posjed stana koji je uništen ili oštećen. Dalje se navodi da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo podnio prvostepenom organu 27. juna 2002. godine (po osnovu oštećenja stana u ratnim dejstvima). Kantonalni sud zaključuje da je obzirom na izvedene dokaze (akt „Sarajevostana“ d.d., njegove zapisnike, kao i iskaz svjedoka i nalaz, procjenu i mišljenje vještaka) pravilan zaključak tuženog da predmetni stan nije imao znatnija ratna oštećenja i da ne spada u kategoriju oštećenih i devastiranih stanova, na šta ukazuje i činjenica da su predmetni stan u periodu od 1993. godine do 1998. godine za stanovanje koristili privremeni korisnici, pa kako je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio po isteku roka iz člana 5. Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima, to ga upravni organi pravilno odbijaju osporenim aktima. Kantonalni sud na kraju zaključuje da je apelant 27. januara 1998. godine podnio kancelariji Ombudsmena za ljudska prava BiH podnesak nazvan „Žalba o povredi ljudskih prava“ ali da se navedeni podnesak ne može smatrati zahtjevom za vraćanje u posjed stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH, koji je stupio na snagu 4. aprila 1998. godine i kojim je propisano kom organu i u kojim rokovima (koje su se izmjenama Zakona produžavali) se treba podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, što je publikovano osim objavom u službenom glasilu i u brojnim različitim medijima svuda po svijetu.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2247/14.

4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Gordan Matrak se pozvao i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/14 (M.P. i G. M.) | Sudska praksa | Aktio