Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-570/14 (Kanton Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-570/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-570/14, rješavajući apelacije Kantona Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Kanton Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 169635 12 Rev od 22. novembra 2013. godine;
JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici “Kreka” d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 011631 13 Rev od 8. aprila 2014. godine;
Bosna i Hercegovina - Ministarstvo pravde BiH, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014878 15 Rev od 31.
avgusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-570/14 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 6. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 169635 12 Rev od 22. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, te su apelant i drugotuženi KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo obavezani da tužiteljici solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (na ime fizičkih bolova, straha, umanjenja životne aktivnosti i naruženosti), kao i određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da se tužiteljica 13. avgusta 2009. godine u ulici Gimnazijska u Sarajevu, spotakla na poklopac za odvod vode, odnosno vodovodnu kapu, i prilikom pada zadobila teške tjelesne povrede u vidu otvorenog loma lijeve ruke. Nadalje, utvrđeno je da, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, vodovodna kapa, koja je vodoprivredni objekat i uređaj, nije bila iznivelisana u odnosu na saobraćajnicu, odnosno nije bila postavljena u skladu sa tehničkim propisima. Također je utvrđena odgovornost apelanta kao vlasnika vodovodne kape i osnivača drugotuženog za štetu koju je tužiteljica pretrpjela prilikom navedenog događaja, pa je u skladu s tim, apelant obavezan da solidarno sa drugotuženim naknadi štetu tužiteljici.
2. AP-2993/14 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici “Kreka” d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 011631 13 Rev od 8. april 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih tjelesnih povreda na radu (na ime umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha). U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj 4. aprila 2008. godine, na radu kod apelanta, zadobio teške tjelesne povrede desne ruke, padom sa visine od 7,5 metara, što je imalo za posljedicu umanjenje opšte životne i radne aktivnosti od 15%. Isto tako, utvrđeno je, prema nalazu vještaka zaštite na radu, da je uzrok nastale nezgode oštećenje oslonca gazišta mašine-bagera, na kojoj je tužitelj, u trenutku nezgode, obavljao radni zadatak po nalogu poslodavca. Također je utvrđeno da bager predstavlja opasnu stvar od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu, te da tužitelj nije znao, niti je mogao znati za oštećenje oslonca gazišta na mašini, kao i da ni jednom svojom radnjom nije prouzokovao štetu. Nadalje je zaključeno da prema relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, dužnik dolazi u docnju, onda kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu usmeno ili pismeno ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze, te je stoga prigovor apelanta na isplatu zakonskih zateznih kamata neosnovan. Imajući u vidu naprijed navedno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-4221/15 Bosna i Hercegovina – Ministarstvo pravde BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 10. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014878 15 Rev od 31. avgusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je apelantica obavezana da na ime naknade nematerijalne (duševni bolovi zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah) i materijalne štete tužitelju isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj pravosnažnom presudom oslobođen optužbe za krivično djelo koje mu se stavljalo na teret. U vezi s tim je utvrđeno da je tužitelj u pritvoru proveo 1456 dana, a da su mu nakon ukidanja pritvora određene mjere zabrane u trajanju od 224 dana. Nadalje je utvrđeno da je tokom boravka u pritvoru pretrpio fizičke bolove usljed pucanja slijepog crijeva i neadekvatnog medicinskog tretmana. Također je zaključeno da je, između ostalog, tužitelj trpio duševne bolove za vrijeme boravka u pritvoru, da mu je ime objavljivano u štampi i drugim sredstvima informisanja, da je imao strah od ishoda krivičnog postupka. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je zaključio da tužitelju, kao osobi koja je pravosnažno oslobođena optužbe, pripada pravo na naknadu štete, te je u skladu s tim i donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-570/14.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman