Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/14 (Šgd „Šume Središnje Bosne“ / Špd „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-940/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-940/14, rješavajući apelacije Šgd „Šume Središnje Bosne“ / Špd „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Šgd „Šume Središnje Bosne“ / Špd „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 057856 13 Rsž od 26. decembra 2013. godine;

Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009926 14 Rev od 28. aprila 2014. godine;

JZU Dom zdravlja Banovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 025516 12 Rev od 24.

juna 2014. godine;

Opština Donji Žabar, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 031421 15 Rsž od 14. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-940/14 Šgd „Šume Središnje Bosne“ / Špd „Srednjobosanske šume“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa vršitelj dužnosti direktora Bajro Makić, podnio je 3. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 057856 13 Rsž od 26. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je Odluka Nadzornog odbora apelanta od 21. oktobra 2011. godine, kojom je odbijen prigovor tužitelja protiv Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 1. marta 2011. godine i Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu apelanta od 1. marta 2011. godine, pa slijedom toga i ugovor o radu od 1. marta 2011. godine, zaključen između parničnih stranaka, te je naloženo apelantu da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta poslovođe sekcije u Šumariji Vitez, zatim, da mu naknadi štetu zbog manje isplaćenih plata u određenom novčanom iznosu, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, da su navedene odluke apelanta nezakonite, te da je nedopuštena takva izmjena ugovora, da se zaključuje ugovor pod prijetnjom otkaza, odnosno da se ne radi o izmjeni ugovora, već o zaključenju novog ugovora. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je predmetne odluke valjalo poništiti i naložiti apelantu da tužitelja vrati na poslove pomenutog radnog mjesta shodno relevantnim odredbama Zakona o radu. Također, sud je odlučujući o drugom tužbenom zahtjevu (naknadi štete zbog manje isplaćenih plata u spornom periodu) zaključio da tužitelj nezakonitim rasporedom na drugo radno mjesto trpi štetu zbog manje plate na drugom radnom mjestu manipulant sječe i uzgoja, te da mu zbog toga, shodno relevantnim odredbama predmetnog zakona pripada pravo na naknadu štete u visini razlike između plate koju je primao u spornom periodu na radnom mjestu poslovođa sekcije i plate koju ostvaruje na radnom mjestu manipulant sječe i uzgoja. Najzad, vezano za troškove postupka, utvrđeno je da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, obzirom da su usvojena u cijelosti oba tužbena zahtjeva, pa je sud donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-2477/14 Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009926 14 Rev od 28. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, poništena su rješenja prvostepene disciplinske komisije apelantice od 4. oktobra 2011. godine i drugostepene disciplinske komisije apelantice od 25. aprila 2012. godine, te je naloženo apelantici da tužitelja vrati na rad, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužiteljev prigovor zastare vođenja drugostepenog disciplinskog postupka osnovan iz razloga što je protekao rok od šest mjeseci računajući od dana dostavljanja žalbe drugostepenoj disciplinskoj komisiji za okončanje drugostepenog postupka. Naime, utvrđeno je da je žalba drugostepenoj disciplinskoj komisiji izjavljena dana 15. oktobra 2011. godine, a drugostepeno rješenje je doneseno dana 25. aprila 2012. godine, dakle po proteku zakonskog roka od šest mjeseci u kojem se morao okončati drugostepeni disciplinski postupak i donijeti konačno drugostepeno rješenje. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-3769/14 JZU Dom Zdravlja Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Izet Hasanović, podnio je 15. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 025516 12 Rev od 24. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje Ministarstva za rad i socijalnu politiku TK - Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 29. juna 2009. godine i rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 15. oktobra 2009. godine, te je obavezan apelant da tužiteljici uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju posla od 10. septembra 1993. pa do 5. maja 2000. godine, da uplati na ime doprinosa za PIO određeni novčani iznos nadležnom Fondu PIO, da na ime naknade plate za vrijeme čekanja posla za navedeni vremenski period isplati tužiteljici određeni novčani iznos, kao i otpremninu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da s obzirom da je tužiteljica u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom i tražila sudsko preispitivanje navedenih odluka, shodno relevantnoj odredbi Zakona o radu, kojima se rješava o pravima zaposlenika i koje u odnosu na poslodavca predstavljaju njegove obaveze, pogrešan je stav redovnih sudova u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije, jer na strani apelanta pored poslodavca nisu označene komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Nadalje, u sudskom postupku preispitivanja odluka komisija, nesporno je utvrđeno da tužiteljica ispunjava uslove iz relevantne odredbe navedenog zakona. Naime, utvrđeno je da je apelant učinio nespornim činjenice da je tužiteljica do 10. septembra 1993. godine bila zaposlenik apelanta, da se u zakonskom roku obratila poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa i da u tom vremenskom periodu nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, pa prema relevantnoj odredbi Zakona o parničnom postupku sud je zaključio da tužiteljica nije trebala dokazivati ove odlučne činjenice, na osnovu kojih joj pripada status zaposlenika na čekanju posla od dana prestanka radnog odnosa dana 10. septembra 1993. pa do 5. maja 2000. godine, kada je po sili zakona tužiteljici prestao radni odnos. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

4. AP-4523/15 Opština Donji Žabar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 6. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 031421 15 Rsž od 14. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je rješenje apelantice od 25. novembra 2013. godine o prestanku radnog odnosa tužitelju nezakonito, te je obavezana apelantica da tužitelja vrati na radno mjesto samostalni stručni suradnik za privredu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da tužitelju isplati određene novčane iznose i to: na ime izgubljene zarade neto plate nakon prestanka radnog odnosa, na ime naknade za nekorišteni godišnji odmor za 2013. godinu i da u korist tužitelja uplati Fondu PIO RS doprinose na ime PIO za određeni vremenski period. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantica nije postupila po članu 128. Zakona o lokalnoj samoupravi kojim je propisan postupak donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa službeniku čije je radno mjesto ukinuto. Naime, utvrđeno je da prije donošenja takvog rješenja, apelantica nije provela postupak i utvrdila da li postoji mogućnost raspodjele tužitelja s obzirom na njegovu stručnu spremu na drugo radno mjesto. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-940/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/14 (Šgd „Šume Središnje Bosne“ / Špd… | Sudska praksa | Aktio