Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3236/15 (Energopetrol d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3236/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3236/15, rješavajući apelacije Energopetrol d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Energopetrol d.d.

Sarajevo podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 076665 12 Rev od 17. aprila 2015. godine, broj 65 0 Rs 079014 13 Rev od 29. maja 2015. godine, broj 65 0 P 108658 14 Rev od 1. septembra 2015. godine, broj 65 0 P 089868 14 Rev od 15. septembra 2015. godine, broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29.

septembra 2015. godine, broj 65 0 P 206113 15 Rev od 15. septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3236/15 Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Duraković advokat iz Sarajeva, podnio je 26. juna 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 076665 12 Rev od 17. aprila 2015. godine.

2. AP-3942/15 Apelant, kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva podnio je 14. avgusta 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 079014 13 Rev od 29. maja 2015. godine.

3. AP-4851/15 Apelant, kojeg zastupa Dino Duraković advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 108658 14 Rev od 1. septembra 2015. godine.

4. AP-5133/15 Apelant, kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva podnio je 20. novembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 089868 14 Rev od 15. septembra 2015. godine.

5. AP-5322/15 Apelant, kojeg zastupa Dino Duraković advokat iz Sarajeva, podnio je 1. decembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 069678 14 Rev od 29. septembra 2015. godine.

6. AP-5577/15 Apelant, kojeg zastupa Amar Bajramović advokat iz Sarajeva podnio je 18. decembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 206113 15 Rev od 15. septembra 2015. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3236/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.

U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama obavezan je apelant da isplati tužiteljima na ime razlike osnovnih plata, uvećanih za minuli rad, određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i da tužiteljima uplati doprinose kod nadležnog fonda PIO na dosuđene i uplaćene razlike plata za sporne vremenske periode. U predmetima AP-4851/15 i AP-5322/15 tužitelji su obavezani apelantu naknaditi troškove parničnog postupka, dok je u predmetima AP- 3236/15, AP-3942/15 i AP-5577/15 apelant obavezan tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka. U toku postupaka je utvrđeno da u predmetnim slučajevima suština spora nije povreda prava iz radnog odnosa, koju imaju u vidu odredbe iz člana 103. Zakona o radu, nego novčano potraživanje iz radnog odnosa. Naime, utvrđeno je da tužitelji ne zahtijevaju zaštitu svojih prava iz radnog odnosa kao takvog, već zahtijevaju isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja prema odredbi člana 106. predmetnog zakona, zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu datume podnošenja tužbi i datume početka potraživanja plata, pobliže precizirane u obrazloženjima presuda, sud je zaključio da za cijele periode potraživanja do dana podnošenja tužbi nije protekao trogodišnji rok zastare, odnosno da su predmetne tužbe blagovremeno podnesene.

Osim toga, redovni sudovi su primjenom relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU) obavezali apelanta da tužiteljima isplati razliku između tako obračunatih plata i primljenih iznosa plata za sporne periode u visini prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. U prilog tome, sud je zaključio da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, kakav je predmetni GKU, važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj zamjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na neodređeno vrijeme primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora osim ukoliko nije drugačije određeno (član 113. navedenog zakona). Budući da je GKU još uvijek na snazi, sud je zaključio da su u skladu sa načelom povoljnosti izraženom u odredbi člana 3. stav 3. novog Općeg kolektivnog ugovora redovni sudovi pravilno na predmetna potraživanja primijenili odredbe GKU kao najpovoljnije pravo za zaposlenike.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3236/15 (Energopetrol d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio