Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5376/14 (RMU "Banovići" d.d. Banovići i Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5376/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-5376/14, rješavajući apelacije RMU "Banovići" d.d. Banovići i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
RMU "Banovići" d.d. Banovići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004796 13 Rev od 18.
novembra 2014. godine;
Zapadnohercegovački kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019840 15 Rsž 2 od 30.
septembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5376/14 RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 004796 13 Rev od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime razlike manje isplaćenih mjesečnih iznosa osnovne plate, te naknada i dodataka na platu po osnovu minulog rada, noćnog rada, prekovremenog rada, rada na dan državnog praznika, naknade plate za dan državnog korisnika, rada pod otežanim uslovima, naknade plate za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, te drugih vrsta naknada i dodataka na platu za određeni vremenski period. Također, apelant je obavezan da na ime dosuđenih razlika manje isplaćenih plata i naknada plate, izvrši uplatu zakonom propisanog obaveznog doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO na ime tužitelja za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je predmet spora novčano potraživanje (na ime razlike plata u spornom periodu), a koje u smislu člana 106. Zakona o radu zastarijeva u roku od tri godine, pa se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe člana 103. navedenog zakona, koje se odnose na povrede prava iz radnog odnosa.
Nadalje, utvrđeno je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se na sporni period imaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), jer su odredbama čl. 24. i 26. GKU propisani svi elementi potrebni za obračun plate zaposlenika, a prema članu 25. GKU poslodavac je dužan sistematizacijom radnih mjesta utvrditi koeficijente pripadajuće grupe poslova, koji su, prema GKU, određeni od jedan do četiri i razvrstani u VIII grupu složenosti poslova. Kako apelant nije dokazao da je svojim aktima odnosno sistematizacijom u skladu sa GKU utvrdio koeficijente prema pripadajućoj grupi složenosti poslova za zaposlenike, to je sud putem sudskog vještačenja, pri tome imajući u vidu koeficijent radnog mjesta tužitelja, utvrdio razliku plata i ostalih naknada za sporni period. S obzirom da je GKU na teritoriji FBiH zaključila Vlada FBiH, te imajući u vidu relevantne odredbe GKU, kao i činjenicu da ovlaštenje Vlade FBiH za potpis GKU u ime poslodavaca proizilazi iz odluke Ustavnog suda FBiH od 2. februara 2011. godine, slijedi da je GKU obavezujući za apelanta, koji je poslodavac tužitelju, a ne Vlada FBiH. Budući da tužitelj, kao zaposlenik apelanta, zahtjeva isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa kod apelanta, to je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, pa sve i da nije član sindikata koji je potpisnik GKU, jer shodno odredbi člana 10. stav 2. navedenog zakona zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-5017/15 Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 019840 15 Rsž 2 od 30. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljima na ime neisplaćenog dijela plata po osnovu uvećanja rada, po osnovu rada blagdanom i praznikom, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, noćnog rada, dodatka za posebne uvjete rada, izvanrednog rada za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. Također, apelant je obavezan da tužiteljima na ime manje isplaćenih plata po osnovu umanjenja nezakonitom Odlukom Vlade apelanta za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i da im na ime doprinosa i poreza i plata za PIO osiguranje za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je članom 29. Kolektivnog ugovora potpisanog između Sindikata zaposlenika MUP-a i Vlade apelanta dana 26. jula 2010. godine, propisano da se osnovica za obračun plate policijskih službenika utvrđuje pregovorima Vlade apelanta i sindikata prilikom donošenja budžeta za svaku godinu, a tromjesečno se prati i usaglašava. Nadalje, utvrđeno je da je očito da se osnovica utvrđuje pregovorima a što u konkretnom slučaju nije učinjeno i utvrđuje se vremenski prije donošenja budžeta što znači da mora biti utvrđena prije Zakona o izvršenju budžeta apelanta u predmetnom slučaju za 2013. godinu. Dakle, utvrđeno je da osnovicu nije moguće utvrditi bez pregovora sa sindikatima bez obzira na činjenicu što je članom 85. Zakona o policijskim službenicima apelanta regulirano da osnovicu plaća i koeficijente određuje Vlada apelanta, što nije ni sporno, jer je i pomenutim Kolektivnim ugovorom regulirano da Vlada utvrđuje osnovicu s tim što Kolektivni ugovor pojašnjava proceduru, odnosno način utvrđivanja visine osnovice i to isključivo pregovorima sa sindikatima, a kako se to ugovorom Vlada i obavezala. Naime, utvrđeno je da ako bi Vlada apelanta donosila osnovicu za obračun plate policijskim službenicima sama bez da je utvrdi u pregovorima sa sindikatima, onda se ne bi ispunio smisao predmetnog Kolektivnog ugovora, koji je dvostrani ugovor i sačinjen je saglasnošću volja obiju strana. Kad ne bi bilo navedenog, sud je zaključio da bi se ostavljao prostor da Vlada može donositi odluke i konstantno umanjivati prava zaposlenika koja su regulirana navedenim Kolektivnim ugovorom, a koji ugovor obavezuje Vladu kao ugovornu stranu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se za tužitelje ne može primijeniti jednostrana odluka Vlade o smanjenju plata na iznos od 8% koja nije donesena u propisanoj proceduri pa su tužitelji mogli pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz Kolektivnog ugovora.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5376/14.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman