Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/14 (V. Z.)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1230/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-1230/14, rješavajući apelacije Vahida Zajke, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Vahid Zajko protiv:

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 335326 13 PŽP od 12. februara 2014. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 325825 13 PŽP od 9. januara 2014. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 335323 13 PŽP od 12. februara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1230/14 Vahid Zajko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PR 335326 13 PŽP od 12. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je, kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ d.o.o. Sarajevo, proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu u FBiH čije su radnje opisane pobliže u dispozitivu prvostepenog rješenja (apelant u momentu inspekcijske kontrole nije imao zaključen ugovor o rent-a-car prevozu sa korisnikom usluge), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod koji se odnosio na bitne povrede prekršajnog postupka, jer iz relevantnih zakonskih odredaba proizlazi da je direktor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove ovlašten da predstavlja istu i da je jedino on ovlašten da daje punomoć za zastupanje, kao u konkretnom slučaju u situaciji kada je direktor ovlastio zaposlenu pravnicu da zastupa Kantonalnu upravu u predmetnom prekršajnom postupku. Dalje je navedeno da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da kantonalni inspektori nisu nadležni da vrše inspekcijski nadzor u smislu odredbe člana 106. Zakona o cestovnom prijevozu FBiH. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da apelant zanemaruje činjenicu da su u međuvremenu izvršene izmjene navedenog Zakona (član 79) na način da je istima predviđeno poslove inspekcijskog nadzora pored federalnih inspektora obavljaju i kantonalni inspektori cestovnog prometa. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da dostavljanje zapisnika o inspekcijskom nadzoru nije izvršeno u skladu sa odredbama čl. 140-143. Zakona o inspekcijama FBiH, kao i da navedeni zapisnik nije sačinjen u prisustvu predstavnika pravnog lica kao odgovorne osobe. U odnosu na apelantov žalbeni navod koji se tiče povrede materijalnog propisa jer odredbom člana 57. Zakona o cestovnom prijevozu FBiH nije propisano da se ugovor odnosno cijena usluge mora unaprijed zaključiti, Kantonalni sud je zauzeo stav da se taj navod suštinski odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije predviđeno kao žalbeni osnov u smislu odredbe člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, pa ga Kantonalni sud nije meritorno razmatrao. Dakle, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je o postojanju navedenog prekršaja i odgovornosti apelanta dao odgovarajuće razloge u obrazloženju, koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima FBiH.

2. AP-1233/14 Vahid Zajko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PR 325825 13 PŽP od 9. januara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je, kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ d.o.o. Sarajevo, proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57. stav 4. Zakona o cestovnom prijevozu u FBiH čije su radnje opisane pobliže u dispozitivu prvostepenog rješenja (apelant u momentu inspekcijske kontrole nije imao zaključen ugovor o rent-a-car prevozu sa korisnikom usluge), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da dostavljanje zapisnika o inspekcijskog kontroli u konkretnom slučaju nije izvršeno na zakonit način, s obzirom da iz spisa predmeta proizlazi da je navedeni zapisnik dostavljen apelantu putem pošte, a što je vidljivo iz poštanskog žiga, čiju je dostavnicu potpisao lično apelant a na predmetni zapisnik nije stavio primjedbe u roku od tri dana. Također je istaknuto da su neosnovani navodi apelanta koji se odnose na nečitkost spornog zapisnika, budući da je apelant imao rok u kojem se mogao na pouzdan način informisati o sadržini istog. Dalje je navedeno da apelantovi žalbeni navodi, koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog propisa, po svome sadržaju predstavljaju navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koji kao osnov nije predviđen odredbama člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, slijedom čega se Kantonalni sud nije upuštao u meritorno razmatranje tog žalbenog osnova shodno odredbi člana 65. navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporenog konačnog rješenja primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima FBiH.

3. AP-1235/14 Vahid Zajko (u daljnjem tekstu: apelant/), iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PR 335323 13 PŽP od 12. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je, kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ d.o.o. Sarajevo, proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 42. stav 1. alineja 6. Zakona o cestovnom prijevozu u FBiH čije su radnje opisane pobliže u dispozitivu prvostepenog rješenja (apelant je taxi vozilom obavljao prijevoz bez posjedovanja dopunske taxi oznake), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod koji se odnosio na bitne povrede prekršajnog postupka, jer iz relevantnih zakonskih odredaba proizlazi da je direktor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove ovlašten da predstavlja istu i da je jedino on ovlašten da daje punomoć za zastupanje, kao u konkretnom slučaju u situaciji kada je direktor ovlastio zaposlenu pravnicu da zastupa Kantonalnu upravu u predmetnom prekršajnom postupku. Dalje je navedeno da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da kantonalni inspektori nisu nadležni da vrše inspekcijski nadzor u smislu odredbe člana 106. Zakona o cestovnom prijevozu FBiH. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da apelant zanemaruje činjenicu da su u međuvremenu izvršene izmjene navedenog Zakona (član 79) na način da je istima predviđeno poslove inspekcijskog nadzora pored federalnih inspektora obavljaju i kantonalni inspektori cestovnog prometa. Također je istaknuto da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da dostavljanje zapisnika o inspekcijskom nadzoru nije izvršeno u skladu sa odredbama čl. 140-143. Zakona o inspekcijama FBiH, kao i da navedeni zapisnik nije sačinjen u prisustvu predstavnika pravnog lica kao odgovorne osobe. Dakle, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je o postojanju navedenog prekršaja i odgovornosti apelanta dao odgovarajuće razloge u obrazloženju, koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1230/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnim apelacijama poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnim prekršajnim postupcima, koji su okončani osporenim rješenjima Kantonalnog suda u Sarajevu, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u Sarajevu u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/14 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio