Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3943/15 (N. V. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3943/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3943/15, rješavajući apelacije Nade Vučković i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nada Vučković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040974 13 Rev od 15. maja 2015. godine;
Zrinka Lasić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043873 14 Rev od 10. septembra 2015.
godine;
Mara Paponja protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 044339 14 Rev od 8. septembra 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3943/15 Nada Vučković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 13. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 040974 13 Rev od 15. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru tako što je djelomično uvažena žalba tužene (Kliničke bolnice Mostar) i preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća u periodu od 1. marta 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine, te u odnosu na troškove postupka, tako što su sniženi dosuđeni iznosi na način pobliže naveden u izreci drugostepene presude i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je u ostalom dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelanticinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine (kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za navedeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva, jer ovaj Kolektivni ugovor od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, s obzirom da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu po žalbi tužene, te je u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH pravilno odlučio o troškovima cjelokupnog postupka.
2. AP-4715/15 Zrinka Lasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 20. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 043873 14 Rev od 10. septembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 043873 12 Rsž od 11. septembra 2014. godine u pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4760/14 od 9. decembra 2014. godine u odnosu na predmet AP-4762/14, konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 11. septembra 2014. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda u Mostaru, u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća u periodu od 1. marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regresa za 2005. godinu, tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu, te u dijelu odluke o parničnim troškovima tako što je obavezana apelantica naknaditi tuženoj (Klinička bolnica Mostar) troškove postupka u iznosu od 903,20 KM, dok je u ostalom dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda. U toku postupka je utvrđeno da se na predmetna potraživanja apelantice za period od 2005. do 2007. godine nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Također, na potraživanja apelantice za period od 2007. do 2009. godine nije se mogao primijeniti ni Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), jer tim pravnim aktom nije propisan koeficijent za obračun plaće nego samo osnovica za obračun plaće a obračun plaće se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata zbog čega je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaća za period 2005-2007. U odnosu na potraživanja na ime regresa za 2005. godinu, Kantonalni sud je istakao da se na ova potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, slijedom čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan. U pogledu odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je uzeo u obzir neznatan uspjeh apelantice u parnici i preinačio odluku o troškovima parničnog postupka primjenom odredbe člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-4842/15 Mara Paponja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 044339 14 Rev od 8. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom djelimično je uvažena revizija tužene (Kliničke bolnice Mostar) i preinačene nižestepene presude na način da je apelantica odbijena sa zahtjevom za isplatu razlike plaća za period od juna 2005. godine do decembra 2008. godine, regresa za 2005. godinu i troškove parničnog postupka, dok je u ostalom dijelu (potraživanje na ime prekovremenog rada za period 2005-2009. godina) odbijena revizija. Vrhovni sud je istakao da u odnosu na potraživanja apelantice na ime regresa za 2005. godinu i razliku plaće za juni, juli i avgust 2005. godine, nižestepeni sudovi nisu mogli primijeniti OKU iz 2000. godine, jer je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, slijedom čega je zahtjev u ovom dijelu neosnovan. U odnosu na potraživanja na ime razlike plaće za period od septembra 2005. godine do 1. januara 2009. godine, Vrhovni sud je zaključio da je u tom periodu prestao da važi raniji GKU iz 2000. godine, a primjena novog GKU iz 2007. godine je počela sa primjenom od 1. januara 2009. godine za Hercegovačko-neretvanski kanton, to nižestepeni sudovi nisu imali na raspolaganju drugi činilac za obračun osnovne plaće, radi čega nisu postojale propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće po OKU. S druge strane, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizijski prigovor tužene u odnosu na primjenu OKU iz 2005. godine i GKU iz 2007. godine u odnosu na naknade za prekovremeni rad, iz razloga što je u skladu sa relevantnim odredbama navedenih ugovora bilo moguće utvrditi visinu neisplaćenih naknada po tom osnovu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3943/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman