Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/14 („ZD.I-PRODUKT“ d.o.o. Široki Brijeg i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-851/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-851/14, rješavajući apelacije „ZD.I-PRODUKT“ d.o.o. Široki Brijeg i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„ZD.I-PRODUKT“ d.o.o. Široki Brijeg protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PR 026906 13 PŽP od 14. februara 2014. godine;

V.P. protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 PR 043031 13 PŽP od 24. decembra 2013. godine;

„World No 1“ d.o.o. Gradiška i Marinko Škorić protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 PR 166329 13 PŽP od 13. marta 2014. godine;

„Auto Salon – Pal“ d.o.o. Grude i Tonije Palac protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PR 032890 14 PŽP od 12. novembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-851/14 „ZD.I-PRODUKT“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 PR 026906 13 PŽP od 14. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je, zajedno sa Z.I, proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka b) Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Naime, utvrđeno je da je apelant navedeni prekršaj učinio na način da se nije pridržavao propisanih uslova u postupku stavljanja robe u slobodan promet na račun krajnje upotrebe (tarifne kvote), a koji uslovi su definisani Odobrenjem broj 03/4-2/III-UP/I-18-966/11 od 17. aprila 2011. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke prvenstveno naveo da akti koji se donesu u postupku neizravnog oporezivanja i kojima se utvrđuje obaveza po osnovu neizravnih poreza smatraju se istinitim i zakonitim i ne mogu se osporavati u prekršajnom postupku. Zatim je navedeno da se rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako to čine okrivljeni (apelant i Z.I.) u svojim žalbama. Na kraju je u odnosu na izrečenu prekršajnu sankciju Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na vrstu i visinu sankcije, koja je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno odmjerena u visini posebnog minimuma. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima FBiH.

2. AP-898/14 V.P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kiseljaka, podnio je 27. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 PR 043031 13 PŽP od 24. decembra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 6. st. 1. i 2. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja predmeta (putničko vozilo), te je apelant obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM. Naime, utvrđeno je da je apelant navedeni prekršaj učinio na način da priložio nevjerodostojnu fakturu prilikom prijavljivanja putničkog vozila nadležnoj carinarnici, čime je dao netačne podatke o vrijednosti i porijeklu robe sa namjerom plaćanja uvoznih pristojbi u manjem iznosu. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je osnovana žalba Uprave za indirektno oporezivanje BiH u pogledu zahtjeva da se apelantu izrekne i zaštitna mjera oduzimanja predmeta, u skladu sa odredbom člana 19. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOP), koji je u konkretnom slučaju bio predmet prekršaja iz člana 6. istog Zakona. Slijedom navedenog je Kantonalni sud žalbu ovlaštenog organa uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u tom dijelu. U odnosu na odluku o prekršajnoj sankciji, Kantonalni sud je zaključio da je ona pravilno odmjerena u skladu sa relevantnim odredbama ZOP. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 68. ZOP.

3. AP-2288/14 „World No 1“ d.o.o. Gradiška i Marinko Škorić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 PR 166329 13 PŽP od 13. marta 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan konačnom osporenom odlukom Okružnog suda, prvoapelant i drugoapelant (kao odgovorno lice u prvoapelantu) proglašeni su odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a), st. 2. i 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, a drugoapelantu u iznosu od 600,00 KM, dok je drugoapelantu izrečena i zaštitna mjera oduzimanja robe koja je predmet prekršaja, odnosno naplate njene protivvrijednosti u iznosu od 8.043,32 KM. Apelanti su, također, obavezani da naknade troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od po 150,00 KM na ime paušala. Utvrđeno je da su navedene prekršaje apelanti učinili tako što prilikom carinjenja robe priložili fakturu za koju je naknadno provjerom utvrđeno da ne sadrži izjavu o porijeklu robe i time u carinskoj prijavi naznačili drugo porijeklo robe na koji način su izbjegli plaćanje uvoznih dadžbina u manjem iznosu od 1.129,23 KM. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud istakao da nisu osnovani navodi žalbe da apelanti nisu znali, te da nisu mogli ni trebali znati da isprave koje su pratile robu nisu vjerodostojne originalu, jer iz odredbe člana 107. navedenog Zakona proizlazi da su upravo apelanti ti koji su odgovorni za vjerodostojnost dokumenata priloženih uz carinsku prijavu. U odnosu na izrečene prekršajne sankcije, Kantonalni sud je istakao da ih je prvostepeni sud izrekao uz pravilnu primjenu odredbe čl. 10. i 12. Zakona o prekršajima RS (u daljnjem tekstu: ZOP). Na kraju je istaknuto da je osnovani navodi žalbe podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, da je prvostepeni sud, prilikom izricanja zaštitne mjere oduzimanja predmeta, morao precizirati iznos protivvrijednosti robe koju je drugoapelant dužan naknaditi ukoliko se ista kod njega ne nađe. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 68. stav 2. ZOP.

4. AP-5341/14 „Auto Salon – Pal“ d.o.o. Grude i Tonije Palac (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnijeli su 11. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 PR 032890 14 PŽP od 12. novembra 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, prvoapelant i drugoapelant (kao odgovorno lice u prvoapelantu) proglašeni su odgovornim za prekršaj iz člana člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, te im je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna prvoapelantu u iznosu od 2.000,00 KM a drugoapelantu u iznosu od 500,00 KM i istovremeno određeno da se te novčane kazne neće izvršiti ukoliko apelanti ne u roku od šest mjeseci ne počine novi prekršaj. Naime, utvrđeno je da su apelanti navedeni prekršaj učinili na način da su prilikom prijavljivanja putničkog vozila nadležnoj carinarnici dali netačne podatke o porijeklu robe (putničkog vozila namijenjenog za puštanje u slobodan promet) sa namjerom plaćanja uvoznih pristojbi u manjem iznosu, primjenom preferencijalnog tretmana. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo su, u smislu odredbe člana 107. navedenog Zakona o carinskoj politici BiH, apelanti ti koji su odgovorni za vjerodostojnost dokumenata priloženih uz carinsku prijavu. Suprotno navodima žalbe, Kantonalni sud je istakao da osoba koja podliježe obvezi plaćanja može se braniti time da je postupala u dobroj namjeri kada može dokazati da je za vrijeme tih trgovinskih radnji vodila računa da svi uslovi za preferencijalno postupanje budu ispoštovani u smislu odredbe člana 213. stav 2. tačka b) navedenog Zakona. U odnosu na odluku o prekršajnoj sankciji, drugostepeni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud cijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na vrstu i visinu sankcije. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-851/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/14 („ZD.I-PRODUKT“ d.o.o. Široki… | Sudska praksa | Aktio