Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3866/15 (D. K. i M. Ć. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3866/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3866/15, rješavajući apelacije Dragane Kresojević i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragana Kresojević i Mirjana Ćerić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039629 15 Rsž 2 od 3. juna 2015. godine;
Nezir Fišo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 053634 14 Rev od 19. maja 2015. godine;
D.G. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 002977 13 Rev od 2. juna 2015. godine;
M.M. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 Rs 021026 13 Rev od 7. jula 2015. godine;
JZU Apoteka „Jovan Jovanović Zmaj“ Doboj protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 047085 15 Rsž od 26. juna 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3866/15 Dragana Kresojević i Mirjana Ćerić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Broda, koje zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijele su 5. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 039629 15 Rsž 2 od 3. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev D.Ć. (tužitelja-oca apelantica koji je umro tokom predmetnog radnog spora, a kojeg su naslijedile apelantice) radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o utvrđivanju otkaznog roka i otpremnine), te je tužitelj obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva pa je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 93. Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata, članova 4. stav 1., 90., 110. i 111. Kolektivnog ugovora energetike Republike Srpske, te člana 10. stav 2. Zakona o radu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Okružni sud je zaključio da isplaćeni iznos otpremnine nije u suprotnosti sa odredbama člana 13. stav 1. i člana 160. stav 2. Zakona o radu kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen ovim ili drugim zakonom, jer je odredbom člana 141. stav 2. navedenog zakona, po kojoj je tužiocu isplaćena otpremnina, propisan manji obim prava u pogledu visine otpremnine od onog koji je propisan odredbom člana 79. Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata.
2. AP-3952/15 Nezir Fišo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 17. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 053634 14 Rev od 19. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (BiH-Obavještajno-sigurnosna agencija BiH) isplati iznos od 17.058,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. jula 2008. godine pa do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata počev od 1. januara 2005. godine i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U toku parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tužitelja na osnovu rješenja od 29. decembra 2004. godine kojim mu je priznato i pravo na otpremninu koja je isplaćena apelantu. Dalje je utvrđeno da je presudom nadležnog suda (Sud BiH) poništeno rješenje tužitelja kojim je apelantu prestao radni odnos i na osnovu kojeg mu je isplaćena otpremnina, te je apelantu uspostavljen radnopravni status počev od 31. decembra 2004. godine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (odredbu člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima) s obzirom da je poništenjem rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanjem apelanta na posao otpao pravni osnov po kojem je apelantu isplaćena otpremnina, te je apelant dužan vratiti neosnovano primljeni iznos.
3. AP-3993/15 D.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Gordana Kunić advokatica iz Prijedora, podnio je 19. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 002977 13 Rev od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju je osporenom odlukom odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Banjaluci, kojom je preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda u Novom Gradu tako što su djelomično uvažene žalbe stranaka i ukinuta prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (isplata naknade za april i maj 2008. godine, odluci o protivtužbenom zahtjevu za naknadu za polomljene keramičke pločice, te o odluci o troškovima parničnog postupka) te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok su u preostalom dijelu odbijene žalbe stranaka i potvrđena prvostepena presuda (u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu novčane naknade za službena putovanja, dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade plata za označene periode zajedno sa doprinosima za penzijsko-invalidsko osiguranje, te u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete na kamionu i vraćanje isplaćenih plata). U toku parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog („Bobana“d.o.o. Novi Grad) na poslovima vozača i da mu je plata iznosila 362,00 KM mjesečno, da je ostvarivao i pravo na dnevnice za službena putovanja, te da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 1. marta 2009. godine nakon čega je u periodu od 20. avgusta do 27. oktobra 2009. godine apelant radio za drugog poslodavca, kao i da je pravosnažnom presudom iz 2011. godine poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta i tuženom naloženo da apelanta vrati na posao. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant u skladu sa članom 130 Zakona o radu ima pravo na izgubljenu platu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, te da nema pravo na dnevnice s obzirom da su mu iste isplaćivane protivno propisima imajući u vidu da nedozvoljena raspolaganja ne uživaju sudsku zaštitu. Također, Vrhovni sud je istakao da se početak roka za zaštitu prava zbog neisplaćenih dnevnica (za period 23. april 2008. godine do 28. februar 2009. godine) ima računati od 28. februara 2009. godine (kada je apelant saznao da mu je povrijeđeno navedeno pravo) i da je rok istakao 28. februara 2010. godine, a kako je apelant sudsku zaštitu po ovom osnovu zatražio 15. marta 2010. godine proizilazi da je tužba apelanta u ovom dijelu neblagovremena.
4. AP-4395/15 M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 22. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 Rs 021026 13 Rev od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu apelanta i uspostave radno-pravnog statusa, isplate plaća i doprinosa za MIO/PIO), te je apelant obavezan da tuženom (Mikrokreditna fondacija „EKI“ Sarajevo) naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant kao radnik kod tuženog počinio težu povredu radne dužnosti, što je nesporno utvrđeno u disciplinskom postupku, te da je tuženi u smislu člana 89. u vezi sa članom 88. Zakona o radu blagovremeno otkazao apelantu ugovor o radu. Nakon toga, apelant je pismeno zamolio tužitelja (poslodavca) da odluku o otkazu izmijeni i da donese odluku o prestanku radnog odnosa na osnovu sporazuma sa poslodavcem radi korištenja povlastica kod Zavoda za zapošljavanje, što je tuženi (poslodavac) i uradio. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom postupku pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe člana 88. stav 1., člana 89. i 86. stav 1. tačka 2. Zakona o radu) kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom, jer je i po mišljenju ovog suda apelant podnošenjem zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnosa priznao težu povredu radne dužnosti zbog koje mu je morao prestati radni odnos, te da su za svoju odluku dali pravilne i potpune razloge.
5. AP-4599/15 JZU Apoteka „Jovan Jovanović Zmaj“ Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa VD direktora apelanta Snežana Mićanović, podnio je 10. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 047085 15 Rsž od 26. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično uvažena žalba apelanta i preinačena prvostepena presuda u pogledu dosuđene naknade za topli obrok (snižena sa iznosa od 2.481,63 KM na iznos od 1.606,08 KM) dok je u preostalom dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja apelanta o raskidu ugovora o radu tužiteljice, vraćanje tužiteljice na rad i isplata potraživanja iz radnog odnosa i pripadajućuh doprinosa), te je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. U toku predmetnog parničnog postupka je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant raskinuo ugovor o radu sa tužiteljicom stavljajući joj na teret težu povredu radnih obaveza, uz poziv na odredbu člana 98. Zakona o radi- Prečišćeni tekst. Sud dalje navodi da je odredbom člana 128. stav 1. Zakona o radu-Prečišćeni tekst propisano da ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnost, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je to nesporno utvrđeno, tužiteljici prije donošenja spornog rješenja apelanta nije omogućeno da bude saslušana i da iznese svoju odbranu, što predstavlja propust apelanta zbog kojeg je sporno rješenje nezakonito. Također, Okružni sud smatra da propust apelanta što postupak protiv tužiteljice nije proveden u skladu sa odedbama Opšteg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva Republike Srpske, kao i da postupi po nalogu Republičkog inspektora rada i zaštite na radu, također sporno rješenje čini nezakonitim.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3866/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman