Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3755/15 (E. T. i drugi)
Odluka donesena 03. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3755/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-3755/15, rješavajući apelacije Enisa Tinjka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Enis Tinjak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129753 11 Rsž od 27. maja 2015. godine;
Fuad Džambasović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129173 11 Rsž od 8. maja 2015. godine;
Zumra Zećiri, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129157 11 Rsž od 8. maja 2015. godine;
Senad Mizić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 122401 14 Rev od 5. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3755/15 Enis Tinjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129753 11 Rsž od 27. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati troškove upotrebe privatnog automobila za prijevoz na posao i sa posla i troškove putarine za prijevoz na posao i sa posla na relaciji Sarajevo-Zenica-Sarajevo za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima, kao i da mu isplati naknadu za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom i nedjeljom i rad u dane državnih praznika, te naknadu za godišnji odmor za 2009. godinu u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme vidljivo da ne postoje odredbe u vezi eventualne naknade troškova upotrebe privatnog automobila, a osim toga utvrđeno je da apelant nije dostavio validne dokaze u kojem periodu je koristio svoje vozilo na osnovu odobrenja firme, niti je u tom pravcu dostavio validnu dokumentaciju, tj. nalog koji bi bio snabdjeven pečatom i potpisom ovlaštenog lica. Kako ugovorom o radu nije predviđena naknada za prevoz na posao i sa posla, niti je apelant tokom trajanja svog radnog odnosa pridonio dokaze u tom pravcu, sud je zaključio da apelant nije dokazao da mu pripada naknada kako je to precizirao apelant i na osnovu čega je vještak dao svoj nalaz i mišljenje. Također, utvrđeno je da apelant nije predložio dokaz uvidom u Pravilnik tuženog iz kojeg bi se utvrdilo na koji način je to pravo regulisano. Osim toga, sud je zaključio da je valjalo odbiti potraživanje naknade za regres za 2009. godinu jer u tom pravcu apelant nije pružio dokaze, da je koristio godišnji odmor. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-3756/15 Fuad Džambasović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129173 11 Rsž od 8. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao protuzakonita odluka o otkazu ugovora o radu od 24. septembra 2009. godine donesena od strane tuženog, da se naloži tuženom da uspostavi radno pravni status apelantu na poslovima vozača B,C,D,E kategorije od 27. septembra 2009. godine pa nadalje, da se obaveže tuženi da mu na ime naknade plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, te da se obaveže tuženi da za apelanta uplati i obračuna razliku obaveznih doprinosa za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da računajući od posljednjeg datuma ugovora o radu o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme (27. septembar 2009. godine) unazad dvije godine, proizilazi da apelant nije radio kod tuženog duži period od dvije godine bez prekida, te da se nisu ispunili zakonskom odredbom propisani uslovi, niti u tom smislu pravne posljedice, da je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog i u skladu s tim obaveza tuženog da apelanta vrati na rad i rasporedi na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-3757/15 Zumra Zećiri (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Hadžića, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 129157 11 Rsž od 8. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2009. godine donesena od strane tuženog, da se naloži tuženom da uspostavi radno pravni status apelantici na poslovima spremačice u određenom vremenskom periodu, da joj isplati na ime naknade plate za određeni vremenski period određeni novčani iznos, kao i da joj obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica kao zaposlenik temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme zasnovala radni odnos sa danom 29. oktobra 2007. godine kod tuženog kao poslodavca na godinu dana kao i kasnije ugovorom o radu na određeno vrijeme od 30. oktobra 2008. godine također na godinu dana. Nadalje, utvrđeno je da predmetnim rješenjem od 29. oktobra 2009. godine, čije se poništenje traži u konkretnom postupku, prestaje ugovor o radu sa 31. oktobra 2009. godine radi isteka ugovora. Shodno navedenom, sud je zaključio da kako je ugovor o radu prestao istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, to se zbog toga rješenje tuženog ne čini nezakonito.
4. AP-3812/15 Senad Mizić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 122401 14 Rev od 5. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja FMO od 1. decembra 2004. godine i od 14. februara 2005. godine i ista ponište, da se utvrdi obaveza solidarna FMO i MO BiH, da u odnosu na apelanta uspostave stanje radnog odnosa kakvo je bilo prije poništenih rješenja, na način da u radnoj knjižici apelanta evidentiraju trajanje radnog odnosa počev od dana 1. oktobra 2005. godine, da izvrše prijavu osiguranja kod nadležne organizacije penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i da uplate sve dospjele doprinose iz radnog odnosa u korist Fonda PIO, a MO BiH da apelanta rasporedi na odgovarajuće poslove u roku od 15 dana, počev od narednog dana nakon donošenja presude, te da se obavežu da solidarno isplate apelantu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period određeni novčani iznos.
U toku postupka je utvrđeno da su predmetna rješenja donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH i da je pravilnom primjenom tih zakonskih odredbi odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu. Nadalje, utvrđeno je da je apelant zbog ukidanja radnog mjesta na kojem je do tada radio stavljen na raspolaganje. Također, utvrđeno je da apelant nije dokazao da su bili ispunjeni uslovi da bude postavljen na drugo radno mjesto odnosno na drugi položaj koji odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu uprave, odnosno službi za upravu istog nivoa vlasti. Isto tako, utvrđeno je da je apelantu radni odnos kod FMO prestao 30. septembra 2005. godine (šest mjeseci na raspolaganju počevši od 1. januara 2005. godine plus tri mjeseca otkaznog roka). S obzirom da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o odbrani BiH (28. decembar 2005. godine) apelant nije bio službenik FMO, sud je zaključio da se na njega i ne mogu primijeniti odredbe tog zakona koje regulišu status službenika entitetskih ministarstava odbrane, pa je zbog nedostatka pasivne legitimacije odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu BiH. Osim toga, sud je zaključio da je valjalo odbiti i zahtjeve apelanta upravljene na uspostavu radnopravnog odnosa i isplatu neisplaćenih plata za period poslije prestanka radnog odnosa, jer usvajanje tih zahtjeva nije omogućavala ni jedna norma materijalnog prava.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3755/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman