Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-541/08 (Š. H.)
Odluka donesena 21. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-541/08
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 541/08, rješavajući apelaciju Šaćira Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šaćira Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šaćir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Srednje škole Stolac (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Općinski sud, te poslodavac dostavili su odgovore na apelaciju 6, 13. i 11. marta 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. septembra 2010. godine.
5. Ustavni sud je u ovom predmetu donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 541/08 od 21. januara 2011. godine, kojom je apelacija djelimično usvojena u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena člana 143. stav 8. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i nepristrasnost suda) odlučeno je da se apelacija smatra odbijenom. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud je u odnosu na dio apelacije koji se tiče ostalih aspekata prava na pravično suđenje naveo sve relevantne činjenice i relevantne zakonske odredbe, te je ponudio pravne argumente „za“ i „protiv“ usvajanja/odbijanja apelacije. U donošenju odluke učestvovalo je sedam sudija Ustavnog suda, te je Ustavni sud primjenom člana 40. st. 3. i 4. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da najmanje pet sudija nije identično glasalo za prijedlog odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, donio odluku da se apelacija u tom dijelu smatra odbijenom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 541/08 od 21. januara 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
6. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) 19. novembra 2013. godine donio je presudu Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 28357/11, 31549/11 i 39295/11 od 19. novembra 2013. godine), kojom je utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo aplikanata na pristup sudu. Evropski sud je obavezao Bosnu i Hercegovinu da aplikantima plati naknadu na ime nematerijalne štete zbog utvrđene povrede (u iznosu od po 3.600 eura). U obrazloženju presude Evropski sud je naveo da su aplikanti dovedeni u situaciju da im „odlučivanje“ o građanskim stvarima bude samo formalno, jer Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije odlučio o dopustivosti i meritumu predmeta, a zbog činjenice da Ustavni sud nije imao većinu za donošenje odluke kojom se apelacija usvaja ili odbija, čime je pravo pristupa sudu aplikantima postalo „iluzorno“. U smislu izvršenja navedene odluke, Ustavni sud je donio svoje odluke u predmetima br. AP 2749/08, AP 3080/09 i AP 3197/07 od 24. i 25. septembra 2014. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2749/08, AP 3080/09 i AP 3197/07 od 24. i 25. septembra 2014. godine, st. 6, 7. i 8, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom dostavilo je 15. decembra 2015. godine Ustavnom sudu dopis u kojem je navedeno da je spomenuti Ured zastupnika od Evropskog suda primio 3. decembra 2015. godine aplikaciju Hodžić protiv Bosne i Hercegovine (aplikant Šaćir Hodžić) u kojoj se aplikant/apelant žali da mu je odbijanjem apelacije zbog toga što Ustavni sud nije mogao postići većinu glasova prilikom odlučivanja povrijeđen pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U svjetlu presude donesene u predmetu Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud je predložio da se predmetna aplikacija riješi zaključivanjem prijateljske nagodbe.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je, u skladu sa članom 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda, odlučio da ponovi postupak po predmetnoj apelaciji u dijelu u kojem je odlučeno da se apelacija smatra odbijenom.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
10. Apelant je 3. februara 2000. godine podnio zahtjev poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa, a 29. novembra 2000. godine je podnio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je 15. marta 2001. godine donijela Rješenje broj UP/I-06-34-1168-1/00 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) je 4. marta 2003. godine donijela Rješenje broj 03-34- 659/01 kojim je poništila rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju, u skladu sa članom 143. ZOR-a od 3. februara 2000. godine.
11. Poslodavac je 23. oktobra 2003. godine donio Odluku broj 05-III-450/03 kojom je apelantu utvrđen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 3. februara 2000. godine u trajanju od šest mjeseci. Odlukom je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona 3. jula 2000. godine uz pravo na otpremninu o čemu će se zaključiti poseban ugovor.
12. Apelant je 10. februara 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv poslodavca radi povratka na radno mjesto. Na pripremnom ročištu apelant je preinačio tužbeni zahtjev kojim je tražio da Općinski sud utvrdi da je poslodavac nezakonito zaposlio drugo lice na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, te da je, slijedom tog utvrđenja, dužan da sa apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, rasporedi ga na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, kao i da mu isplati naknadu na ime zarade po osnovu plaće i toplog obroka sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu i za periode bliže precizirane navedenim tužbenim zahtjevom.
13. Presudom Općinskog suda broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.
14. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da apelant, u skladu sa članom 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR), ne može da traži da bude vraćen na posao, jer je stekao sva prava koja mu prema tom članu pripadaju. Općinski sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je, prema stavu 8. člana 143. ZOR-a, na njegovo radno mjesto zaposleno drugo lice, jer to drugo lice radi po osnovu ugovora o djelu, a rad po ugovoru o djelu nije radni odnos, već je obligacionopravni odnos. Dalje, Općinski sud je naveo da apelant radi po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u Medicinskoj školi u Mostaru, a radnopravni status mu je riješen odlukom poslodavca od 23. oktobra 2003. godine, te mu zbog toga ne pripadaju prava propisana članom 143. stav 8. ZOR-a, jer nije nezaposlen. Naime, Općinski sud je naglasio da je, prema odredbi člana 19. ZOR-a, ugovor o radu na određeno vrijeme radni odnos.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao dovoljno jasne i osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a s tim u vezi, da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 143. ZOR-a, kada je vrijeme od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine uzeo kao relevantnu činjenicu pri rješavanju ove pravne stvari, zato što je apelant u navedenom periodu bio zaposlen na određeno vrijeme u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru. Za rješavanje ove pravne stvari, prema mišljenju Kantonalnog suda, bitno je vrijeme od 1. augusta 2000. godine do 1. augusta 2001. godine s obzirom na to da, prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, prestankom radnog odnosa zaposleniku poslodavac u periodu od godinu dana nije smio da zaposli drugo lice istih kvalifikacija i istog stepena stručne spreme, osim zaposlenika iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a. Prema mišljenju Kantonalnog suda, žalbeni navodi bi stajali u situaciji da je prvostepeni sud osporeno rješenje ocijenio bez provođenja drugih dokaza. Donoseći osporenu presudu, prvostepeni sud je imao u vidu podatke poslodavca, a u vezi sa angažiranjem drugog lica kao vanjskog saradnika, koji su ovjereni pečatom poslodavca i potpisom v.d. direktora i kojem dokazu ni sâm apelant nije prigovorio. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da poslodavac u spornom periodu nije zaključio radni odnos na neodređeno vrijeme sa drugim licem, već, kako to pravilno prvostepeni sud zaključuje, to drugo lice nalazilo se u obligacionom odnosu po osnovu ugovora o djelu sa tuženim, što ne predstavlja radni odnos. Također, Kantonalni sud je naglasio da za rješavanje ove pravne stvari nije bitno što je apelant u periodu od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u vrijeme podnošenja tužbe bio u radnom odnosu u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru, već upravo period nakon prestanka radnog odnosa, od 1. augusta 2000. godine do 1. augusta 2001. godine.
16. Apelant je 14. juna 2005. godine protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. U zahtjevu za reviziju apelant je izjavio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno protumačio odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a. Također, apelant je naglasio da su prvostepena i drugostepena presude nezakonito donesene, jer je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio predsjednik Kantonalne komisije i donio je odluku kojom je negativno riješen apelantov zahtjev.
17. Vrhovni sud je 26. decembra 2006. godine donio Presudu broj Rev-807/05 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za reviziju drugostepene presude.
18. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da ugovor o djelu koji je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, zaključen između poslodavca i trećeg lica, jer nije postojao dovoljan broj časova koji je u ovom slučaju uvjet za zaključivanje ugovora o radu, jeste obligacioni odnos kojim je među strankama ugovoreno izvršenje određenog posla za ugovorenu cijenu, a koji prestaje ispunjenjem obaveza preuzetih ugovorom i ne predstavlja zaposlenje koje ima u vidu odredba člana 143. stav 2. ZOR-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbu člana 143. stav 8. ZOR-a. Posebno ističe da se Vrhovni sud nije obazirao na njegove revizione navode, a koji se ogledaju u tome da je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio i predsjednik Kantonalne komisije, te da je on donio Odluku broj UP/I-06-34-1168-1/00 od 15. marta 2001. godine kojom je, također, negativno riješen apelantov zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i da smatra da pri njenom donošenju apelantu nisu uskraćena ustavna prava na koja se poziva. Posebno je naglašeno da primjena prava u postupku donošenja revizione presude nije bila proizvoljna.
21. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je ponovio razloge date u obrazloženju svoje presude. Također je naveo da navedenom presudom apelantu ni u jednom segmentu nisu ugrožena ustavna prava.
22. Poslodavac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u konkretnom sporu u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na njega pravilno primijenjeni materijalni propisi, te da u cjelokupnom postupku donošenja osporenih odluka nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o radu FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent
- do 5 godina 1,33
- od 5 do 10 godina 2,00
- od 10 do 20 godina 2,66
- preko 20 godina 3,00 Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
24. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 357.
Sudija ne može suditi:
(4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. [...] Član 358.
(1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave-do donošenja odluke.
[...] Član 240.
(1) Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 360.
Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. ovog zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupit će po članu 49. ovog zakona.
VI. Dopustivost
25. Prije svega, imajući u vidu okolnosti u kojima je predmet ponovo na odlučivanju pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda koja glasi: „Izuzetno, ako Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u postupku pred Ustavnim sudom prekršena ljudska prava u pogledu pristupa sudu i ako je odluka Ustavnog suda bila zasnovana na tom kršenju, Ustavni sud će ponoviti postupak najkasnije u roku od tri mjeseca od konačnosti odluke Evropskog suda za ljudska prava.“
26. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Avdić i drugi, te činjenicu da je u tom predmetu Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu, i to zbog odluke Ustavnog suda kojom se apelacija smatra odbijenom, Ustavni sud je odlučio da, slijedom navedene prakse Evropskog suda, predmetnu apelaciju ponovo razmotri, odnosno da odluči o dopustivosti i meritumu predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati, prije svega, dopustivost predmeta u vrijeme kada je apelacija podnesena.
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, kojom je okončan predmetni postupak, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
33. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant ne ukazuje na princip subjektivne nepristrasnosti suda, već na princip objektivne nepristrasnosti suda. Naime, on navodi da je sudija pojedinac Z.T. koji je donio prvostepenu presudu bio ujedno i predsjednik Kantonalne komisije koja je donijela rješenje od 15. marta 2001. godine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant u toku prvostepenog postupka nije postavio zahtjev za izuzeće sudije Z.T., a što je, prema članu 358. Zakona o parničnom postupku, bio dužan da učini do okončanja glavne rasprave. Dakle, učešće sudije Z.T. u prvostepenom postupku je činjenica koja je bila poznata apelantu od samog početka postupka, a ako ne tada, onda u krajnjem slučaju kada je dobio prvostepenu presudu.
35. Ustavni sud primjećuje da apelant navedeno pitanje nije postavio ni u postupku po žalbi pred drugostepenim sudom, već je to pitanje postavio tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. Stoga, proizlazi da apelant nije koristio mogućnost da podnese formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, a što, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predstavlja domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti suda, nego je ovaj navod istakao tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant nije mogao prvi put ove navode istaći u reviziji (vanredni pravni lijek), imajući u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku o reviziji koje propisuju postupanje Vrhovnog suda po reviziji, granice ispitivanja pobijane presude po reviziji, kao i povrede odredaba parničnog postupka na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 240. i 241. Zakona o parničnom postupku). Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
36. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da apelant ne može tražiti da bude vraćen na posao u smislu člana 143. ZOR-a, jer je stekao prava koja mu po tom članu pripadaju. Dalje, u predmetnom postupku redovni sudovi su utvrdili da u spornom periodu, odnosno u periodu od godinu dana nakon prestanka apelantovog radnog odnosa poslodavac nije zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa trećim licem. Naime, poslodavac je sa trećim licem zaključio ugovor o djelu koji ima karakter obligacionopravnog odnosa, te ne predstavlja zasnivanje radnog odnosa kod poslodavca što bi bilo suprotno odredbi člana 148. stav 8. ZOR-a. Ustavni sud naglašava da član 143. stav 8. ZOR-a jasno govori o zasnivanju radnog odnosa, a ne neke druge vrste angažmana kao što je ugovor o djelu. Prema tome, proizlazi da, prema mišljenju redovnih sudova, ugovor o djelu koji je poslodavac zaključio sa trećim licem ne predstavlja zaposlenje u smislu člana 143. ZOR-a.
39. Uzimajući u obzir navedeno u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZOR-a. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant u predmetnom postupku nije zatražio izuzeće sudije, što je domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti suda. Dalje, u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 143. stav 8. ZOR-a na apelantovu štetu, a redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednice Margarite Cace-Nikolovske.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje potpredsjednice Margarite Cace-Nikolovske suprotno odluci Nažalost, ne mogu da se saglasim sa većinom sudija da je predmetna apelacija u cijelosti neosnovana. Smatram da je Ustavni sud imao veoma restriktivan pristup kada je ocjenjivao pitanje nepristrasnosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za ljudska prava, naročito zato što apelant osporava nepristrasnost suda prema principu objektivnog kriterija. Tačno je da su koncept nezavisnosti i objektivne nepristrasnosti povezani i da, zavisno od okolnosti slučaja, mogu zajednički da se ispitaju (Sacilor-Lormines protiv Francuske). U datoj situaciji i kada se uzme u obzir apelantov navod, smatram da je trebalo da se primijeni objektivni test a to znači da se ispita da li sam tribunal (čitaj: komisije i sudovi koji su postupali u predmetu za povratak na radno mesto) i, između ostalog, njegov sastav nude dovoljno garancije da se isključi bilo kakva legitimna sumnja u njegovu nepristrasnost.
Iako ne postoji decidirana podjela između subjektivne i objektivne nepristrasnosti s obzirom na to da lična nepristrasnost sudije može da se pretpostavi sve dok se suprotno ne dokaže, Ustavni sud je, prema mome mišljenju, trebalo da se bavi pitanjem postojanja objektivnih dokaza na osnovu kojih može da se razumno sumnja da je sudija koji je postupao i koji je donio prvostepenu odluku bio i predsjednik Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu i da je donio negativno rješenje po zahtjevu tužioca bio nepristrasan sa tačke gledišta vanjskog posmatrača. Ponašanje navedenog sudije može da podstakne objektivne rezerve u odnosu na njegovu nepristrasnost. To može da pokrene pitanje njegovog ličnog uvjerenja (subjektivni test). U svakom slučaju primjena principa objektivne nepristrasnosti osigurava dopunsku važnu garanciju nepristrasnosti. I zato Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi upućuje na pojam „vanjskog dojma/pojave“ koja pretpostavlja da „pravda mora biti ne samo zadovoljena nego i da se i vidi da je zadovoljena”. Više o ovom principu može da se vidi u slučaju De Cubber protiv Belgije. U ovom predmetu Ustavni sud se nije osvrnuo na ovaj princip, niti ga je, prema mom mišljenju, razradio iako je to tražio i sam apelant.
Kad je riječ o primjeni instituta „izuzeća”, samo ću naglasiti da se taj institut više odnosi na subjektivni test nepristrasnosti i još važnije jeste da je i sudija koji je postupao u predmetu mogao isto tako i sam da traži izuzeće, imajući u vidu okolnosti slučaja, što bi bilo i u saglasnosti sa nacionalnim zakonodavstvom (Zakon o parničnom postupku). U ovom kontekstu i Vrhovni sud, iako se radi o vanrednom pravnom sredstvu, mogao je i trebalo da ispituje ovu okolnost kad već ima nadležnost da ispituje eventualnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Teret za primjenu instituta izuzeća ne može samo da se stavi na apelanta kad i sam zakon propisuje i dopušta da to pravo i obavezu ima i druga strana (sudija) na koju se to odnosi i koja treba da vodi računa i o nepristrasnosti sudije kao elementu izvršavanja sudijske funkcije.