Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2960/12 (M. K.)
Odluka donesena 21. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2960/12
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2960/12, rješavajući apelaciju Meme Karišika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Meme Karišika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 000844 11 Uvp od 11. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000844 07 U od 21. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Memo Karišik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 7. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 000844 11 Uvp od 11. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000844 07 U od 21. juna 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 8. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. aprila 2015. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Ustavni sud BiH je u predmetu broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju Minje Mirković i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana. Istom odlukom je naloženo Kantonu Sarajevo - Ministarstvu stambenih poslova - Upravi za stambena pitanja da po hitnom postupku izvrši svoje pravosnažno Rješenje broj 23/1- 372-2059/99 od 12. decembra 2001. godine u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
6. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom predmetu utvrđeno da je baka podnositeljice apelacije Minje Mirković Simha Levi (u daljnjem tekstu: baka Minje Mirković) bila sunositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici Skerlića broj 21 (sada Josipa Vancaša broj 23, u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je njenom suprugu Avramu Leviju (umro 5. septembra 1993. godine) dodijeljen rješenjem Komande Garnizona Sarajevo od 27. oktobra 1970. godine. Početkom rata i ratnih dešavanja u Sarajevu 1992. godine Minja Mirković je sa svojom bakom napustila sporni stan, a nakon završetka rata i povratka u Sarajevo njena baka je izjavila žalbu protiv Rješenja vlasnika spornog stana Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) broj 8/27-6-NT-94/96 od 23. maja 1996. godine kojim je sporni stan proglašen napuštenim, koji je njenu žalbu odbacio kao neblagovremeno podnesenu. Ustavni sud je u konkretnom predmetu, dalje, utvrdio da je baka Minje Mirković sa vlasnikom stana zaključila Ugovor o zamjeni stanova broj 24/3-29/98 od 27. januara 1998. godine, kojim joj je vlasnik stana, umjesto spornog stana, prvo dodijelio na korištenje stan u Sarajevu, u Grbavičkoj ulici broj 6, koji su ona i njena baka morale napustiti 19. januara 2001. godine, jer je predratni nosilac stanarskog prava dobio povrat navedenog stana u posjed, a potom dvosoban stan u Sarajevu, Aleja lipa broj 39, koji su, također, morale napustiti 12. aprila 2002. godine zbog istog razloga. Baka Minje Mirković je u međuvremenu, 24. septembra 1999. godine, Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) u statusu sunositelja stanarskog prava na spornom stanu podnijela zahtjev za povrat u posjed spornog stana, koja je 12. decembra 2001. godine Rješenjem broj 23/1-372-2059/99 potvrdila da je njen suprug Avram Levi bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da se njenoj baki dozvoljava vraćanje spornog stana u posjed, a privremenom korisniku, apelantu, naloženo da je dužan stan napustiti u roku od 15 dana, koji je u to vrijeme već otkupio sporni stan na temelju Ugovora o kupoprodaji broj 21-03-06-0117 od 2. novembra 1998. godine, zaključenog sa komandantom Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Baka Minje Mirković je umrla 14. aprila 2002. godine. Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Uprave za stambena pitanja od 12. decembra 2001. godine, donijelo je Rješenje broj 27/02-23-893/02 od 6. maja 2002. godine kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak, nakon čega je Minja Mirković, kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-893/02. Kantonalni sud je Presudom broj U-389/02 od 17. oktobra 2002. godine njenu tužbu odbio kao neosnovanu, nakon čega je Uprava za stambena pitanja Zaključkom broj 2371-372-2059/99 od 23. juna 2004. godine primjenom člana 53. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) predmetni postupak obustavila zbog smrti bake Minje Mirković.
7. Ustavni sud je uvidom u spise konkretnog predmeta, dalje, utvrdio da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o žalbi Minje Mirković izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj U-389/02 od 17. oktobra 2002. godine, Presudom broj Už-43/03 njenu žalbu uvažio i Presudu Kantonalnog suda broj U-389/02 preinačio tako što je tužbu Minje Mirković uvažio, osporeno Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-893/02 od 6. maja 2002. godine poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. Postupajući u ponovnom postupku, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-893/02 od 30. novembra 2005. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, nakon čega je apelant tužbom Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva od 30. novembra 2005. godine, a Minja Mirković je 21. decembra 2005. godine Upravi za stambena pitanja podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja Rješenja broj 23/1-372-2059/99 od 12. decembra 2001. godine kojim je njenoj baki vraćen u posjed sporni stan. Uprava za stambena pitanja je zaključkom od 4. aprila 2006. godine prvo dozvolila da se obnovi predmetni postupak i poništila Zaključak tog organa broj 23/1-372- 2059/99 od 23. juna 2004. godine kojim je predmetni postupak obustavljen zbog smrti bake Minje Mirković.
8. Minja Mirković je, ocjenjujući da postupak koji je pokrenula pred Upravom za stambena pitanja traje nerazumno dugo, podnijela apelaciju Ustavnom sudu zavedenu pod brojem AP 2301/06, navodeći da je u momentu podnošenja apelacije postupak koji je pokrenula pred Upravom za stambena pitanja u toku, zbog čega je smatrala da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je, rješavajući povodom predmetne apelacije, Odlukom broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer postupak izvršenja rješenja o povratu spornog stana nije okončan ni nakon sedam godina od dana podnošenja zahtjeva, zbog čega je Upravi za stambena pitanja naloženo da po hitnom postupku izvrši svoje pravosnažno Rješenje broj 23/1-372-2059/99 od 12. decembra 2001. godine.
AP 2960/12
9. Rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/1-372-2059/99 od 20. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1635/07 od 6. marta 2007. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev Minje Mirković za dozvolu izvršenja Rješenja broj 23/1-372- 2059/99 od 12. decembra 2001. godine kojim je njenoj baki vraćen u posjed sporni stan.
10. U obrazloženju rješenja Uprava za stambena pitanja je navela da je taj organ na temelju izvedenih dokaza utvrdio da Minja Mirković 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, svoje bake, na spornom stanu prema članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), na temelju čega je zaključio da se ne radi o licu iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona) koji uključuje i lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva kao što je to uređeno članom 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 19/99 i 27/99). Dalje, ovaj organ je ukazao da se član citiranog zakona odnosi na lica koja imaju pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, odnosno na lica koja su svoje stanove napustila između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, na temelju čega je utvrdio da Minja Mirković ničim nije dokazala činjenicu faktičkog življenja u spornom stanu sa djedom i bakom u periodu propisanom Zakonom o prestanku primjene Zakona, te da, stoga, nema pravo na vraćanje u posjed spornog stana. Osim toga, taj organ je, dalje, ukazao i da izmjena stava 2. člana 6. Zakona o preuzimanju ZSO, kojom odredbom se i unučad uvrštavaju u krug taksativno nabrojanih lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u konkretnom slučaju ne može bitno utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari, ako se ima u vidu da je za ova lica važila zakonska presumpcija da trajno žive i stanuju sa nosiocem stanarskog prava, na temelju čega je zaključio da je zahtjev Minje Mirković neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je potvrdilo kao pravilan i zakonit stav prvostepenog organa, pa je primjenom člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) žalbu Minje Mirković odbilo kao neosnovanu.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 000844 07 U od 21. juna 2011. godine, postupajući po tužbi Minje Mirković podnesenoj protiv tuženog Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 27/02-23-1635/07 od 6. marta 2007. godine, tužbu imenovane uvažio i poništio Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-1635/07, kao i Rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/1- 372-2059/99 od 20. decembra 2006. godine.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je Ustavni sud BiH, rješavajući apelaciju Minje Mirković, Odlukom broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine apelaciju imenovane usvojio i utvrdio povredu prava Minje Mirković na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da je istom odlukom Upravi za stambena pitanja naloženo da po hitnom postupku izvrši pravomoćno Rješenje tog organa broj 23/1-372-2059/99 od 12. decembra 2001. godine, kojim je baki Minje Mirković sporni stan vraćen u posjed. Uvidom u zapisnik Uprave za stambena pitanja od 29. juna 2007. godine i službene evidencije tog organa broj 23-04/I-23- 410/07 od 4. jula 2007. godine Kantonalni sud je utvrdio da je Minja Mirković 29. juna 2007. godine uvedena u posjed spornog stana, koji je apelant kao privremeni korisnik bio dužan napustiti, a da iz obavijesti Ustavnog suda upućene apelantovom opunomoćeniku proizlazi da je Ustavni sud na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine zaključio da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za preispitivanje Odluke Suda broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine, jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 70. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelant, kao zainteresirano lice, u predmetnom postupku ukazao je da je prvostepeni organ Uprave u provođenju odluke Ustavnog suda pogrešnim tumačenjem navedene odluke „učinio nezakonit akt izvršivši njegovu nasilnu deložaciju, imajući u vidu da je i nakon četiri godine od navedene nezakonite radnje tog organa i dalje formalnopravni vlasnik spornog stana“. Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da je Uprava za stambena pitanja postupila po odluci Ustavnog suda od 19. aprila 2007. godine, da je izvršeno rješenje tog organa od 12. decembra 2001. godine, odnosno da je taj organ postupio i po zahtjevu Minje Mirković od 21. decembra 2005. godine za izvršenje rješenja od 12. decembra 2001. godine, kojim je njenoj baki vraćen u posjed sporni stan, iz čega, prema ocjeni tog suda, jasno slijedi da se akti doneseni u upravnom postupku nakon rješenja Uprave za stambena pitanja od 12. decembra 2001. godine čine bespredmetnim. Osim toga, taj sud je uvidom u spise predmeta utvrdio da organi Uprave nisu izvodili dokaze na okolnost da je Minja Mirković još 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva djeda i bake, jer je sa njima živjela u spornom stanu, da je 1992. godine početkom ratnih dešavanja sa njima izašla iz BiH, da bi se nakon završetka rata sa bakom vratila u BiH. Kako je baka Minje Mirković umrla četiri mjeseca nakon što je organ Uprave donio rješenje kojim joj je sporni stan vraćen u posjed (14. aprila 2002. godine), Minja Mirković, kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, tražila je da se izvrši navedeno rješenje, koji zahtjev su organi Uprave pogrešno ocijenili i o njemu odlučivali kao o zahtjevu za povrat stana, pa su zahtjev proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbili kao neosnovan. Prema tome, Kantonalni sud je, postupajući prema članu 33. stav 2. i članu 36. st. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 000844 11 Uvp od 11. maja 2012. godine, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 21. juna 2011. godine, zahtjev odbio kao neosnovan.
14. Vrhovni sud je naveo da je, postupajući na temelju člana 45. ZUS-a, ispitao zakonitost pobijane presude u granicama apelantovog zahtjeva, kao zainteresiranog lica, za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 21. juna 2011. godine, koji je u svom zahtjevu naveo da je navedenom presudom potvrđeno postupanje organa Uprave koji su Minju Mirković nezakonito uveli u posjed spornog stana pri tome se pozivajući isključivo na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine, kojom je Ustavni sud, a što je i bio predmet njene apelacije, utvrdio samo dužinu trajanja postupka povrata spornog stana. Vrhovni sud, ocjenjujući apelantov zahtjev primjenom člana 41. stav 2. citiranog zakona, odlučio je kao u izreci presude, ocijenivši presudu Kantonalnog suda pravilnom i zakonitom. Uvidom u spise predmeta Kantonalnog suda taj sud je zaključio da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa Uprave od 12. decembra 2001. godine baki Minje Mirković dozvoljeno vraćanje u posjed spornog stana, da je Uprava za stambena pitanja na osnovu odluke Ustavnog suda od 19. aprila 2007. godine izvršila navedeno rješenje tako što je imenovanu, kao člana porodičnog domaćinstva njene bake, uvela u posjed spornog stana 29. juna 2007. godine na temelju čega je Vrhovni sud zaključio da prvostepeni organ nije povrijedio zakon na apelantovu štetu. Vrhovni sud je, također, ukazao da se ponovno vođenje postupka u ovom predmetu pokazuje očigledno nepotrebnim s obzirom na to da je o zahtjevu bake Minje Mirković za vraćanje u posjed spornog stana pravomoćno odlučeno rješenjem od 12. decembra 2001. godine, odnosno zato što su organi Uprave zahtjev Minje Mirković pogrešno ocijenili kao zahtjev za povrat u posjed spornog stana, a koja takav zahtjev nije nikad ni postavila, osim što je od organa Uprave zahtijevala da izvrši pravomoćno i izvršno rješenje tog organa od 12. decembra 2001. godine, kojim je potvrđeno da je suprug njene bake bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te kojim je njenoj baki kao sunositeljici stanarskog prava dozvoljeno da vrati u posjed taj stan, a apelantu, kao privremenom korisniku stana, naloženo je da se iseli iz njega u roku od 15 dana. Vrhovni sud je, također, naveo da je Kantonalni sud, upravo suprotno navodima apelantovog zahtjeva, na osnovu drugačijeg utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom člana 33. stav 2. i člana 36. st. 1. i 3. ZUS-a, odlučio kao u izreci presude tog suda, zaključivši da iz spisa predmeta proizlazi da su organi Uprave svjesno zanemarili činjenicu, odnosno da nisu izvodili dokaze na okolnost da je Minja Mirković još od 1991. godine živjela sa djedom i bakom u spornom stanu, da je 1992. godine početkom ratnih dešavanja sa njima izašla iz BiH, a da se nakon rata sa njima vratila u BiH, te da su organi Uprave o njenom zahtjevu kojim je kao član porodičnog domaćinstva svoje bake tražila izvršenje rješenja od 12. decembra 2001. godine odlučivali kao o zahtjevu za povrat stana, te isti zahtjev kao takav odbili kao neosnovan za što je, prema ocjeni tog suda, Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoj stav, zbog čega smatra da se ne može zaključiti da se radilo o bilo kakvoj povredi zakona na apelantovu štetu. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje „da je taj sud pogrešnim tumačenjem Odluke Ustavnog suda broj AP 2301/06 od 19. aprila 2007. godine odlučio kao u izreci rješenja“, jer je tom odlukom utvrđena povreda prava Minje Mirković na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Upravi za stambena pitanja je naloženo da po hitnom postupku odluči o zahtjevu imenovane kao člana porodičnog domaćinstva svoje bake za izvršenje rješenja tog organa od 12. decembra 2001. godine kojim je njenoj baki dozvoljeno da vrati u posjed sporni stan.
IV. Apelacija
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se svodi na tvrdnje da se osporene presude temelje na pogrešnom tumačenju odluke Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 2301/06 koji je, rješavajući apelaciju Minje Mirković, njenu apelaciju usvojio i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu povrata spornog stana, te zato što se navedena odluka ne odnosi na izvršenje Rješenja Uprave za stambena pitanja od 12. decembra 2001. godine kojim je baki Minje Mirković sporni stan vraćen u posjed, a ne Minji Mirković. Stoga, apelant ističe da odluka Ustavnog suda kao takva nije mogla biti pravni osnov za donošenje osporenih presuda, koje su pogrešnim tumačenjem citirane odluke Ustavnog suda BiH „apelanticu nezakonito uvele u posjed spornog stana, kao lice koje na to nije imalo pravo“. Apelant je, također, naveo da se uključio u zaštitu svojih prava u upravnom sporu u odnosu na sporni stan, jer je stan dobio na temelju Ugovora o zamjeni stana broj 24/3 od 27. januara 1998. godine, zaključenog između bake Minje Mirković i komandanta Zajedničke komande Vojske FBiH Rasima Delića, na osnovu kojeg je zaključio Ugovor o kupoprodaji spornog stana broj 21-03-06-0117 od 2. novembra 1998. godine, te na temelju kojeg ugovora se uknjižio kao vlasnik predmetnog stana kod Općinskog suda I u Sarajevu Rješenjem broj Dnl: 23803/2000 od 28. februara 2000. godine. Apelant, također, navodi da je i dalje formalnopravni vlasnik predmetnog stana, koji je otkupio od Federalnog ministarstva odbrane u skladu sa važećim zakonom, te da je u toku postupak pred nadležnim sudovima po tužbi Minje Mirković o ništavosti njegovog ugovora o otkupu spornog stana.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji zbog razloga navedenih u obrazloženju osporene presude, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 000844 11 Uvp od 11. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava, kao što je u konkretnom slučaju, uvijek se ubrajaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).
27. U konkretnom slučaju apelant navodi da se osporene presude temelje na pogrešnom tumačenju odluke Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 2301/06, koji je, rješavajući apelaciju Minje Mirković, apelaciju usvojio i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, ističe da se navedena odluka u dijelu kojim je Upravi za stambena pitanja naloženo da po hitnom postupku odluči o zahtjevu za izvršenje rješenja tog organa od 12. decembra 2001. godine odnosila na njenu baku kojoj je sporni stan vraćen u posjed, a ne na Minju Mirković, zbog čega tvrdi da odluka Ustavnog suda kao takva nije mogla biti pravni osnov za donošenje osporenih presuda na temelju kojih je Minja Mirković uvedena u posjed spornog stana, jer smatra da se radi o licu koje na to nije imalo pravo.
28. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je usvojio jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).
29. Osim toga, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83. s daljnjim referencama i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
30. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasne razloge koji se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešnom tumačenju odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2301/06 od redovnih sudova, jer je Ustavni sud navedenom odlukom, rješavajući apelaciju Minje Mirković, apelaciju usvojio i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku povrata spornog stana s tim da je Upravi za stambena pitanja naložio da po hitnom postupku odluči o zahtjevu Minje Mirković, kao člana porodičnog domaćinstva svoje bake, za izvršenje Rješenja broj 23/1-372-2059/99 od 12. decembra 2001. godine kojim je njenoj baki sporni stan vraćen u posjed. Iz osporenih presuda, osim navedenog, jasno proizlazi da su ti sudovi pozivanjem na odluku Ustavnog suda BiH jasno ukazali da je Minja Mirković imala status člana porodičnog domaćinstva svoje bake, konstatirajući „da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu da se u razumnom roku apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva sunositelja stanarskog prava, prizna pravo na povrat spornog stana i da se uvede u posjed stana“, „da je postupak po zahtjevu sunositelja stanarskog prava za povrat stana započet 24. decembra 1999. godine, a da je apelantica u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nastavila postupak tužbom ....“,, (tač. 43, 44. i 46). Ustavni sud, također, nalazi da je osporenim odlukama ukazano da su organi Uprave svjesno propustili da izvedu dokaze na okolnost da je Minja Mirković, u smislu člana 6. i člana 21. stav 2. ZSO, bila član porodičnog domaćinstva bake i djeda još od 1991. godine, te da su njen zahtjev organi Uprave pogrešno ocijenili kao zahtjev za povrat u posjed spornog stana o kojem su odlučivali na način što su ga odbili kao neosnovan, budući da Minja Mirković takav zahtjev nije nikad postavila, jer je kao član porodičnog domaćinstva svoje bake podnijela zahtjev za izvršenje rješenja organa Uprave kojim je njenoj baki sporni stan već vraćen u posjed. Prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje izvedenih dokaza, kao i obrazloženje primjene Odluke Ustavnog suda broj AP 2301/06, te da su u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i argumentirane razloge za primjenu citiranih odredaba ZSO za svoje odlučenje u pogledu apelanticinog prava kao člana porodičnog domaćinstva bake. Stoga, suprotno apelantovim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje sudova u predmetnoj situaciji.
31. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2301/06 i prava apelantice kao člana porodičnog domaćinstva svoje bake u smislu čl. 6. i 21. stav 2. ZSO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman